Bl. Alojzije –

U procesu proglašenja blaženim, a slijedeći upute za provođenje biskupijskih ili eparhijskih istraživanja u kauzama svetih Sanctorum Mater[1], kao i upute drugih dokumenta Crkve[2], jedan od posljednjih koraka u rimskoj fazi procesa je i proglas Dekreta.
 

Dekret o mučeništvu

Nakon konačne potvrde rimskog prvosvećenika (pape, op. a.), jedan od službenika Dikasterija za svete, zajedno s postulatorom kauze (u procesu za Alojzija Stepinca imenovan je mons. Juraj Batelja), pristupa pripremi ili Dekreta o mučeništvu, ili Dekreta o herojskim krepostima, ili Dekreta o darivanju vlastitoga života[3], ili Dekreta o čudu koje se pripisuje zagovoru blaženika ili časnog sluge Božjega.

Sadržajno, u Dekretu o mučeništvu sluge Božjega prikazuje se život mučenika te okolnosti njegova mučeništva, kao i tijek kanonskog procesa.

Tri su važna elementa koji karakteriziraju istinsko kršćansko mučeništvo: a) materijalni dokaz mučeništva (mučenička smrt ili smrt do koje dovode zatočeništvo, progon ili neka druga vrsta mučenja osobe); b) formalno mučeništvo ex parte martyris – sa strane mučenika; c) formalno mučeništvo ex parte persecutoris – sa strane progonitelja.

Što se tiče formalnog mučeništva ex parte martyris, ono je neodvojivo povezano s onim ex parte persecutoris, a to bi značilo govoriti o mučeništvu u kojem osoba dobrovoljno prihvaća smrt zbog ljubavi prema vjeri. Dakako, to nikako ne znači da osoba ne mora tražiti načine da se smrt izbjegne i da tako spasi život već to znači samo da se smrt prihvaća, ne smije biti namjerno isprovocirana.

Mučeništvo ex parte persecutoris, odnosi se na progonitelja koji pristupa mučenjima neke osobe samo iz jednoga razloga: in odium fidei – iz mrženje prema vjeri, a na kraju onda i to mučenje dovodi do mučeničke smrti.

Na kraju, Dekret o mučeništvu prevodi se na latinski i objavljuje ga se u Acta Apostolicae Sedis, službenom glasilu Svete Stolice.[4]
 

Dekret o mučeništvu blaženoga Alojzija Stepinca

U petak 3. srpnja 1998., u Konzistorijalnoj dvorani Apostolske palače u Vatikanu, pod predsjedanjem pape lvana Pavla II., petorice kardinala, zatim predstavnika Svete Stolice i mons. Martinsa Saraive, pročelnika Kongregacije za kauze svetih te njenih djelatnika, mons. Josipa Bozanića, nadbiskupa zagrebačkoga, mons. Edward Nowak, tajnik te Kongregacije pročitao je Dekret o mučeništvu Sluge Božjega Alojzija Stepinca, predočujući njegovu mučeničku smrt „ex aerumnis carceris“, to jest mučeništvo prouzročeno „zatvorskim patnjama“. Vrhovni je Prvosvećenik pomno saslušao sadržaj Dekreta, prihvatio ga i odredio da se pohrani u Arhivu Kongregacije te potvrdio svoju odluku da će 3. listopada 1998. u hrvatskom nacionalnom svetištu Marije Bistrice Slugu Božjega proglasiti blaženikom, mučenikom Katoličke Crkve.

Prigodom proslave 25. obljetnice proglašenja blaženim Alojzija Stepinca, 30. rujna 2023., u svetištu Majke Božje Bistričke, na službenim mrežnim stranicama Zagrebačke nadbiskupije objavljen je prijevod Dekreta o mučeništvu bl. Alojzija Stepinca[5], a koji je preuzet iz Službenoga vjesnika Zagrebačke nadbiskupije, a također se može pronaći i u Glasniku postulature sluge Božjega Alojzija Stepinca[6].

U spomenutom Dekretu, između ostaloga, ističe se i činjenica:

„Ljepota“ boravka zatvoru u Lepoglavi i ljepota oprosta progonitelju

Nakon nepravedne osude koja je izrečena 11. listopada 1946. godine, 19. listopada iste godine blaženi Alojzije odlazi u zatvor u Lepoglavu i tamo će ostati sve do 5. prosinca 1951. kada odlazi na izdržavanje nepravedne kazne u kućni pritvor u Krašić.
Koliko mu je u zatvoru bilo „lijepo“ najbolje to opisuje sâm Blaženik:

Reče on sâm: »Teško je opisati sve duševne patnje čovjeka u jednom komunističkom zatvoru ili logoru. To je sistem skroz naskroz dijabolički. Sve se u tom sistemu osniva na laži, koja je komuniste tako prožela, da je lijepo rekao jedan od njihovih funkcionara, kad ga je netko upozorio da stvar stoji sasvim drukčije: ‘Imate pravo, mi više ni sami ne znamo, kada lažemo, a kada govorimo istinu.’ (…)
Ljudi su u komunističkim zatvorima ili logorima podvrgnuti bez prestanka strašnom duševnom pritisku, kojega ne može pravo shvatiti nitko tko nije prošao kroz strahote njihovoga postupka. Nikada ne ću zaboraviti, kad sam morao dati pedeset i šest otisaka prstiju, jer da to treba policija; nikada ne ću zaboraviti kad bi mi kod zubara jedan stražar gledao u usta, da mi ne bi zubar stavio kakvu cedulju u usta, a drugi stražar iza leđa pazio na mene, a katkada još posebni komesar sa strane, da ne bih dao kakav znak; nikada ne ću zaboraviti, kako su znali, kad bih dobio nešto hrane na dar od svojih (premda je hrana za mene bila dobra u kaznioni), kako su znali isjeći na komade meso, kruh, svaki i najsitniji kolačić, jabuke, zgnječiti limune, da ne bi možda bila gdjegod kakova riječ napisana za mene; nikada ne ću zaboraviti, kako su se robijaši morali okretati prema zidu i ruke stavljati na leđa, kad bih ja išao do kupaone ili k zubaru, da ne bi jedan drugome dali kakav znak; nikada ne ću zaboraviti onu strašnu galamu njihove radio razglasne stanice, koja je znala po šest i više sati na dan djelovati na živce robijaša svojim besmislenim vijestima i muzikom upravo nemogućom i drugim ludorijama; nikada ne ću zaboraviti razgovora kod posjeta kad bi jedan agent pisao svaku riječ, a drugi komesar pazio na mene ili posjetioca, da ne bi dali ma i najmanji znak okom, nogom ili rukom.[8]

I unatoč ovoj „ljepoti“ boravka u zatvoru, Alojzije piše:

Ovo je novi napadaj na polumrtva čovjeka. Ako organi Narodne Vlasti smatraju, da ja prepolagano umirem, neka narede moje fizičko likvidiranje, kao što su naredile moje juridičko likvidiranje prije petnaest godina. Sveti Ciprijan je takovom zgodom dao 25 zlatnih cekina krvniku, koji mu je odsjekao glavu. Ja ih nemam, pa se mogu samo moliti za onoga, koji bi to eventualno izvršio, da mu Bog oprosti i dade život vječni kao i meni u miru preminuti. Kad ste me svojim nečovječnim postupkom prema meni u ovom dugom nizu godina izazvali da progovorim, neka mi se ne zamjeri, jer i Latinac već kaže: Sunt certi denique fines! Mogu i dalje moji mučitelji stražiti po vašem nalogu i onemogućavati moj život, ja znam svoju dužnost i uz milost Božju vršiti ću ju do kraja: do kraja bez trunka mržnje i osvete prema kome, ali i bez straha bilo pred kim.[9]

Bez obzira što je u zatvoru trpio, biskup Ratko Perić će zanimljivo konstatirati:

U zatvoru zdrav. Nadbiskup Stepinac je 11. listopada 1946. osuđen na 16 godina robije od koje je izdržao u Lepoglavi prvih pet godina, gdje je 11. studenoga 1950. primio novinara New York Timesa, Cyrusa Sulzbergera, i pohvalio se svojim zdravstvenim stanjem: Osjećam se dobro. Zapravo nisam bolestan. Nisam izgubio na težini kroz četiri godine otkako sam ovdje. Kao da liječnika nije ni trebao. Tako Bog dao. Međutim, domalo, neće biti tako. I to nenadano.[10]

No ono što je zanimljivo i što se nikako ne može zaobići je naglo pogoršanje zdravstvenoga stanja blaženoga Alojzija dolaskom u Krašić. Tako će dalje biskup Perić nastaviti u već navedenom djelu:

U zatvoru zatrovan. Mjesec dana nakon prelaska iz teške tamnice u lakše kretanje po Krašiću, 7. siječnja 1952., daje izjavu (Alojzije Stepinac, op.) svomu nekadašnjem osobnom liječniku (od 1938.), dr. Branislavu Bogičeviću (1894.-1969.): „Eto kroz pet godina nikakva me bolest nije uznemiravala u Lepoglavi. Bojao sam se da ću imati komplikacija radi slabe probave, ali i to je bilo u redu. Posebno sam zahvalan dragom Bogu da me je upravo čudesno u tome poštedio. A sad, kad sam nešto slobodniji, eto odmah komplikacija. To su vidljivi potezi Providnosti, tako nas Gospodin kuša“. Stepinac sve tumači u ključu Božje milosti, a ne komunističke nemilosti. (…) Nitko ne zna što je posrijedi, a najmanje sam Mučenik, osim možda onih koji to znaju i tome se javno raduju.[11]
 

„U zatvoru zatrovan.“

Moglo bi se reći da je jaka ova rečenica i da traži nepobitne dokaze da je tome zaista tako. Tim više što službeni nalaz uzroka smrti nije trovanje već začepljenje plućne arterije.[12]

No, u prilog istinitosti činjenice iznesene u ovom naslovu govore detaljna, stručna i neovisna istraživanja koja su nastupila tijekom procesa za proglašenjem blaženim Alojzija Stepinca, a osobito ona istraživanja koja su nastupila nakon ekshumacije Blaženikova tijela 1993. godine.
Detaljno o tim istražnim postupcima može se pročitati u već navedenom djelu Komunistički progon i mučeništvo blaženoga Alojzija Stepinca[13], a ovdje donosimo samo jasne i nepobitne zaključke iz gore navedenoga djela (a temelje se na simptomima, medicinskim nalazima i sačuvanoj dokumentaciji) koji potvrđuju da je blaženi Alojzije u zatvoru zatrovan:

1. Smrt kardinala Alojzija Stepinca nije nastupila naglo, nego postupno i polagano uz multiorganska oštećenja (kardiomiopatija, nefropatija, hepatopatija, neuropatija, encefalopatija, koagulopatija, pneumopatija, metaboličke promjene). Hipoksija i hipoksemija imale su ključnu ulogu.
2. Neposredni uzrok smrti je srčana insuficijencija kao posljedica osnovne bolesti koja je uslijed kronične venske tromboembolije dovela do plućne hipertenzije i hipertrofije desnog srca, što je utjecalo na razvoj kardiomiopatije. Na razvoj kardiomiopatije utjecali su i teški metali sa svojim toksičnim efektima (antimon, kadmij, olovo), kojima je bl. Alojzije Stepinac bio izložen.
3. Analize toksikoloških laboratorija pokazale su prisutnost visokih vrijednosti kadmija, olova i kroma u tjelesnim tkivima, a u kostima su značajno povišene vrijednosti antimona, kroma, kadmija i olova.
4. Nakon ekshumacije (1993. godine) postmortalnom toksikološkom analizom Kardinalovih kostiju ustvrdilo se da je u odnosu na normalne vrijednosti teških metala u kostima, koncentracija olova bila 23 puta viša, koncentracija kroma bila je 22 puta viša, koncentracija antimona (Sb) je bila 19 puta viša, koncentracija kadmija 13 puta viša, a koncentracija arsena je 4 puta bila povećana. Ovo su nepobitni dokazi da je kardinal Alojzije Stepinac bio sustavno trovan.
5. Smrt nije bila nagla (što je karakteristično za masivnu plućnu emboliju), već je to bilo polagano umiranje usljed teške kardiomiopatije. Trombi u plućima su nastali postmortalno (kako je ustvrdio obducent dr. Grünwald), a na ovaj zaključak upućuju morfološki opisi tromba i sam način smrti.
6. Polycythaeimia rubra vera kao maligna mijeloproliferativna bolest raka je veliki doprinos u fatalnom završetku Blaženika. Njenom nastanku mogli su doprinijeti rizični čimbenici kao npr. ionizirajuće zračenje, o čemu svjedoče izjave svjedoka na crkvenom sudištu o glasu svetosti i mučeništva kardinala Stepinca. Trovanje teškim metalima (koji su identificirani iz uzoraka kostiju i tkiva nakon ekshumacije) doveli su do ireverzibilnog oštećenja vitalnih organa i smrt je bila neizbježna.
7. Neosporno je da su multiorganska zatajenja te kardiomiopatija kao neposredni uzrok smrti, uz osnovnu bolest i trovanje teškim metalima (olovo, krom, antimon, kadmij, arsen) doveli do mučne, polagane, ali neminovne smrti.
8. Nakon obdukcije nije primijenjen konzervacijski postupak (balzamiranje) kako je službeno navedeno, već je učinjena destrukcija mrtvog Kardinalova tijela pomoću karbolne otopine, uništeni su mu svi organi (srce je čak i spaljeno, op. a.), a što ukazuje na namjeru prikrivanja pravog uzroka smrti, odnosno prikrivanje zločina.[14]

Na kraju svega iznesenoga i temeljem stručnih istraživanja i iznesenih svjedočanstava, sažeto se može zaključiti kako je

Nadbiskup kao zatvorenik u Lepoglavi trovan (hranom i/ili pićem) što je postmortalno dokazano toksikološkim nalazima iz uzoraka kostiju koji su pokazali vrlo visoke vrijednosti, posebno za antimon, kadmij i olovo. Teški metali (olovo, krom, antimon, kadmij i arsen) doveli su, uz psihički stres do hipoksije i hipoksemije, oštetili vitalne organe, posebno srce i bubrege. Postoje svjedočenja pred crkvenim sudištem da je kardinal Stepinac u zatvoru u Lepoglavi bio izložen radioaktivnom zračenju (drugih dokumentiranih dokaza nema), ali obolio je od maligne mijeloproliferativne bolesti (polycythaemia rubra vera), a radioaktivnost se navodi kao veoma značajan etiološki čimbenik. Dokazane visoke koncentracije teških metala koje su postmortalno identificirane u kostima Blaženika, upućuju na zaključak sinergističkog efekta, kako bi se sa sigurnošću mogla očekivati njegova smrt. Smrt nije bila nagla, (što je karakteristično za masivnu plućnu emboliju, a koja je u službenim medicinskim nalazima navedena kao uzrok smrti) već je zbog progresivne kardiomiopatije, kroničnog oštećenja bubrega i ostalih organskih sustava bila bolna, polagana i mučna.[15]

I unatoč toj bolnoj, polaganoj i mučnoj, ali i mučeničkoj smrti, kao istinski čovjek sveta života i pravi mučenik, umire praštajući svima, pa i svojim progoniteljima!
 

Mučenik

Zagledani u jedan takav život, koji je sav izgorio za Krista, u blaženom Alojziju se uistinu može prepoznati mučenik „i iz puke činjenice što je u zatvoru i sužanjstvu trpio i umro za Krista i njegovu Crkvu“.[16]

Ako svi Alojzija Stepinca nazovemo mučenikom, uočit ćemo da je u riječi mučenik sažeta već cijela propovijed, i ništa više ne treba dodavati.[17]

Zaista ništa ne treba dodati, osim osobnoga svjedočanstva velike vjere, čvrste nade i savršene ljubavi, baš kao što nam je to i svojim primjerom u zalog i baštinu ostavio blaženi Alojzije, biskup i mučenik.
 

vlč. mr. sc. Tomislav Hačko, vicepostulator