Nedelja, 9. 2. 2025.
Gospićko-senjski biskup mons. Marko Medo pohodio je u nedjelju 9. veljače 2025. župu Bl. Alojzija Stepinca u Ogulinu gdje je predvodio misu prigodom proslave župnog zaštitnika.
U koncelebraciji su bili provincijal Franjevaca trećoredaca glagoljaša fra Branko Lovrić, župnik fra Mirko Kralj, kancelar i biskupov tajnik preč. Mišel Grgurić, fra Bernard Rubinić, fra Mirko Gregov i vlč. Josip Vnučec.
U svojoj homiliji biskup Medo istaknuo je kako danas imamo pred očima lik nebeskog zaštitnika ogulinske župe, blaženog Alojzija Stepinca, simbola hrabrosti i nepokolebljivog naviještanja evanđeoskih vrijednosti „u zgodno i nezgodno vrijeme“ te nastavio: „U postsinodalnoj pobudnici ’Verbum Domini’ Benedikta XVI. u kojoj spominje 16 imena “blaženih i svetih”, koji su se u dvotisućljetnoj povijesti Crkve istaknuli kao iznimni i uzorni u svome životu i poslanju. U ovom slavnom društvu dvadeset stoljeća života Crkve uvršeten je i naš blaženi Alojzije. Crkva je u Njemu prepoznala lik vrijedna divljenja i nasljedovanja. Sveci nikad ne stare. Nikad ne gube svoje značenje i vrijednost. Blaženi Alojzije Stepinac je čovjek nadprosječno kreposnog života. On je jednostavno svetac: Božji dar sveopćoj Crkvi, hrvatskom narodu, našem vremenu. On je stup Crkve u vrijeme bezbožnoga komunizma u Istočnoj Europi. I kao takav ima veliko značenje i poruku za nas i naše vrijeme. U mnoštvu aktualnih poruka koje nam naš blaženik može pružiti i biti poticaj za duhovni život, izdvojio bi poruku u slici blaženog Stepinca s križem na ramenima u pobožnosti križnog puta u Jeruzalemu za vrijeme nacionalnog hodočašća koje je vodio. Bilo je to na onom istom putu kojim je i sam Isus nosio svoj križ. Ta slika najbolje karakterizira i sažimlje sav njegov vjernički život. To je put poniženja i proslave.
Evanđelje kaže: ’Sada je dakle proslavljen Sin čovječji!’ Isus je izrekao ovu rečenicu neposredno nakon što je Juda zapečatio svoju odluku da ga izda. Isus to naziva svojom proslavom. Drugim riječima, djelo spasenja nije ljudsko djelo, nego Božje. U Isusovu životu se događa upravo to što je Otac od vječnosti odredio. Isus u to vjeruje i to je njegova proslava. Biti proslavljen znači biti priznat od Boga. Isusova poslušnost je Očeva proslava, a ujedno i Isusova proslava. U životu Bl. Alojzija Stepinca očituje se slika Krista, Kristov put od poniženja do proslave.
Kad je bio izabran i imenovan za zagrebačkog nadbiskupa koadjutora, tada je u kratkom odgovoru na čestitke rekao ovo: ’Moje imenovanje jest za mene težak križ. Križ pak valja nositi prema pravilima kršćanske savršenosti ne samo strpljivo, nego radosno i sa žarom’. Također, na drugom mjestu ističe: ’Moja su nakana i cilj čisti: slijediti nauk križa, te bez ikakva straha braniti katoličku istinu…’ U tim je riječima najkraće izražen njegov program. Danas možemo kazati da je u njemu sadržano i proroštvo o cjelini njegova života, o stvarnosti njegova biskupskog poslanja. Pri kraju života, nakon što je nevin izdržao sva poniženja suđenja i zatvora, i kad je već bio u izolaciji u Krašiću, ispovjedio je i ovo: ’Da mi netko sto godina tumači muku Isusovu, ne bih toliko shvatio i razumio, kao što sam shvatio i proživio kod suđenja’. Na samom suđenju, kad su ga nepravedno optuživali, rekao je: ’Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego – jer mi je savjest čista – pripravan sam svaki čas i umrijeti’. Nije se htio braniti. Rekao je: ’Pred sudom koji ima zadaću da izvrši nalog stanovite organizacije, ja se neću braniti. Strijeljajte me…, ali odgovarat vam neću’. Bio je, dakle, uistinu spreman svaki čas umrijeti za istinu, za evanđeoske vrijednosti.
Bl. Alojzije Stepinac je čovjek čvrste vjere u Krista raspetoga. Vjera i predanost Kristu bili su njegov životni program. Krist raspeti bio je nadahnuće njegova pastirskog služenja. U smrti se tek prepoznaje prava veličina čovjeka. U smrti Bog pravednika ne ostavlja, uvijek proslavljuje, kao što je proslavio i svoga Sina – Isusa!“.
Nadalje, govoreći o bl. Stepincu biskup Medo istaknuo je kako je blaženik osvjedočeni primjer kako je moguće u svim životnim okolnostima ostati vjeran Kristu i biti bliz čovjeku: „bio je postojan u evanđeoskom duhu i 1941., kao i one strašne 1945. godine. Svi koji su narod na početku euforično dizali, kasnije su taj isti narod ostavili, a kardinal je ostao dosljedan, ostao je trpjeti s narodom. Tako se 1945. godine suočio sa strašnim lažima komunističkog režima. Nije se bojao i komunistima reći istinu. Ne zato da ih napada, nego zato što je kao pravi učitelj vjere i morala branio dostojanstvo svakog čovjeka i njegovo neotuđivo pravo, kao što je to činio kroz cijeli Drugi svjetski rat. Kroz poniženje i mučeništvo bl. Alojzija bio je ponižen cijeli hrvatski narod s namjerom da se uništi svaki trag čovjekoljublja, domoljublja i bogoljublja.
Mislim da ova situacija može dati mnogo svjetla i za danas. Ako gledamo samo na ljudsku stranu, imamo dojam da se često želi poniziti Crkvu, papu, svećenike, redovnike, redovnice, vjernike laike pa i sami hrvatski narod kad se svako domoljublje izjednačuje s ekstremnim nacionalizmom.
Crkva živi svoje poniženje zbog svih skandala što se u njoj događaju, mnogi kritiziraju Crkvu, čak je neki napuštaju.
Kršćanske vrijednosti kao da su postale nepoželjne, zaostale i kao takve neprihvatljive vremenu u kojem živimo.
Kao da svi skupa, u ovom vremenu, proživljavamo Isusovo poniženje. I mi moramo imati Isusovu vjeru, i mi moramo imati Stepinčev duh i stabilnost da je to naša proslava i da je to proslava Božje snage u nama: U Crkvi, u papi, u svećenicima, redovnicima, redovnicama i vjernicima. Primjerom njegove svetosti sami smo pozvani na svetost. Ne zaboravimo da je naš Blaženik crpio snagu vjere i vjernosti iz pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji. Ona mu je bila uzor. Ne jedanput, kako kroničari bilježe, blaženik se znao molitvom obraćati Mariji: ‘Učini me dostojnim, Presveta Djevice, da Te mogu hvaliti! Daj mi snage na životnom putu!’“.
Svoju homiliju biskup Medo završio je blaženikovom molitvom koju je izrekao prigodom zavjetnog hodočašća Zagrebačke nadbiskupije, na Mariju Bistricu 7. srpnja 1935.: ‘Obećajemo da ćemo Ti ostati vjerni i iskreni štovatelji. Vjerni dok budu žuborili potoci naši, šumile rijeke naše. Vjerni dok se budu zelenile livade naše, dok se budu zlatile njive naše, dok se budu sjenile šume naše’ te uputio molitvu bl. Alojziju, tražeći njegov zagovor i zaštitu: ’Blaženi Alojzije, naš hrvatski mučeniče, pomozi nam danas svojim zagovorom da, unatoč svim političkim intrigama i pritiscima koji dolaze iz domaćih redova ili izvana, neustrašivo ostanemo vjerni Bogu, Katoličkoj Crkvi i svojoj domovini te gradimo takvo zajedništvo kojega nitko neće moći poljuljati. Pomozi nam svojim zagovorom da budemo ustrajni u trpljenju, da nadu nikad ne izgubimo i da tu nadu neustrašivo širimo’.
Nakon misnog slavlja biskup Medo nastavio je druženje s vjernicima u župnim prostorijama.
