Marijini su blagdani, kako povijesni pregled pokazuje, nastali kasnije u odnosu na ostale svetkovine te spomendane kršćanskih svetaca i mučenika. Usprkos kasnom nastanku njihov veliki broj izraz su ljubljenoga i zahvalnoga poštivanja što ga Crkva i puk iskazuju Majci Otkupiteljevoj.
Teološki začetak ovoga spomendana ogleda se u čašćenju Srca Marijina u redovničkoj zajednici Johanesa Eudesa (1601.-1680.), koji je, također, zaslužan za štovanje Srca Isusova. To se štovanje brzo proširilo Francuskom. Crkveno priznanje, bez opće obveze, podijelio je papa Pio VII. početkom 19. st.
Papa Pio XII., kojemu je bilo svojstveno štovanje Marije, propisao je dekretom Kongregacije za obrede 1944. za cijelu Crkvu kao blagdan za dan oktave Uznesenja BDM-a.
Ipak, u novom Rimskom kalendaru ostao je očuvan kao neobvezni spomendan i stavljen je na subotu odmah iza Presvetog Srca Isusova.
Na kraju Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata je dekretom iz 1966. odredila ovaj spomendan kao obvezatni.
Ovaj nas spomendan poziva da uvijek budemo spremni pomoći čovjeku, te da, kao što je to i Marija činila, budemo otvoreni i budni za osluškivanje Božjeg glasa u svom životu. Potrebno je svoje srce, to jest, svoje stavove, misli, želje oblikovati prema Bezgrješnom Srcu Marijinu te da, poput Marije, budemo ljudi dobra srca, ljudi dobrote i ljubavi prema Bogu, ali i prema čovjeku.
Dodajmo još kako u Vrhbosanskoj nadbiskupiji tri župe na ovaj nadnevak slave svoj naslovnik, a to su: Foča kod Dervente, Posavska Mahala i Skopaljska Gračanica.
Ž.I., KT