Prigodom proglašenja blaženim Moisésa Lire Serafína, 14. rujna 2024. u Meksiku, postulator David de Jesús Padron za izdanje lista “L`Osservatore Romano” od 14. rujna napisao je prigodni tekst o novom blaženiku. U nastavku donosimo cjelovit prijevod, preuzet od Informativne katoličke agencije.
Moisés Lira Serafín, svećenik kongregacije Misionara Duha Svetoga i utemeljitelj kongregacije Misionarki ljubavi Marije Bezgrešne, bio je pravi “apostol dobrote”, a u subotu 14. rujna proglašen je blaženim u Mexico Cityju. U ime pape Franje, slavlje beatifikacije predvodio je kardinal Marcello Semeraro, prefekt Dikasterija za kauze svetaca u gradskoj bazilici Svete Marije Guadalupske.
Bl. Moisés rođen je u Zacatlánu (Puebla, Meksiko) 16. rujna 1893., i bio je najmlađi od sedmero braće; odrastao je u kršćanskoj obitelji, jednostavan, skroman, dobrog morala. Njegovo djetinjstvo ubrzo je otežala smrt njegove majke 1898. godine.
Otac, učitelj u župnim školama, bio je prisiljen seliti se po raznim mjestima, sve dok se 1908. nije po drugi put oženio, povjerivši dječaka na čuvanje svećeniku. U tom su se razdoblju počeli pojavljivati prvi znakovi zvanja, pa se mladić, po savjetu časne sestre, preselio u grad Pueblu, u kuću jedne dobročiniteljke.
Nakon dvije godine, posvećene prije svega studiju, počeo je pohađati sjemenište Palafoxian u Puebli i 1914. prihvatio je poziv časnog oca Felixa de Jesúsa Rougiera, utemeljitelja Misionara Duha Svetoga da bude prvi novak; tako ga je i o. Felix nazvao nazvao “prvorođencem”. Međutim, tih je godina u Meksiku izbio vjerski progon, zbog čega je novicijat mogao pohađati samo s prekidima i bez stalnog prebivališta.
Godine 1916. mogao je obući redovnički habit i sljedeće godine položio je zavjete. Nastavio je školovanje s obzirom na svećeničko ređenje koje je bilo 14. svibnja 1922., a na Božić te godine položio je svečane zavjete. Mjesec dana kasnije skovao je izraz za ono što će postati njegov put do posvećenja: “Potrebno je biti vrlo malen da bi bio veliki svetac.”
Imenovan kućnim meštrom novicijata, službu koju je izmjenjivao s vanjskim apostolatom osobito kao ispovjednik, za vrijeme epidemije crnih boginja 1923., obilazeći bolesnike, ozbiljno se zarazio, toliko da je strahovao za svoj život. Godine 1925. u Mexico Cityju nastavio je povećavati svoju predanost kultu euharistije i sakramentu pomirenja, također usmjerenom na zatvorenike.
Godine 1926. vjerski su progoni ponovno porasli, što je dovelo do porasta apostolskog rada svećenika koji su slavili euharistiju po kućama i pričešćivali bolesnike, unatoč zabrani vlasti. Budući da je zbog toga bio u opasnosti, poslušavši svog oca utemeljitelja preselio se u Rim, gdje je pohađao tečajeve dogmatske teologije na Papinskom sveučilištu Gregoriana. Bile su to godine posvećenosti studiju, tijekom kojih se trudio “proučiti svu teologiju Crkve kako bi je voljeli, ali prije svega da se uživa u tišini meditacije do Učiteljevih nogu”.
Međutim, rimsko razdoblje nije bilo mirno s duhovnog gledišta, zbog vanjskih čimbenika koji su u njemu izazvali snažnu krizu i stavili na kušnju njegov redovnički poziv. Suočen s iskušenjem da promijeni kongregaciju, dao je zavjet prepuštanja u Božje ruke, obnavljajući ga svake godine na Veliki četvrtak. Ovim zavjetom uspio je postići mir i duhovnu stabilnost i stabilnost zvanja kao misionar Duha Svetoga.
Godine 1928. Moisés se vratio u Meksiko te nastavlja svoju misiju s većim entuzijazmom i velikodušnošću kao vodič duša, izvrsno vršeći karizmu duhovnog upravitelja i slaveći sakramenta pomirenja, do te mjere da je nazvan “mučenikom ispovjedaonice”. Bio je energičan i pun razumijevanja, spajajući slatkoću sa zahtjevnošću: znao je postupati s ljudima spontano i prirodno, a sve s mudrošću majstora.
Godine 1934. utemeljio je Djelo ljubavi i socijalnog apostolata ili Misionare ljubavi Marije Bezgrješne Marije, kao “apostole dobrote”.
Milosrđe oca Moisésa bilo je usmjereno svima: siromašnima, bogatima, starcima, mladima i djeci; dapače, posebno se bavio pastoralom akolitata i redovnica.
Osobitu pozornost posvećivao je bolesnicima, posebno svećenicima, koje je često posjećivao noseći im riječ nade. Dobročinstvo puno radosti koje je ulijevalo dušu i hrabrost.
Ljubitelj tišine i kontemplacije, uz svoju duboku ljubav prema Bogu, koja se pretočila u uzoran redovnički život, otac Moisés nikada nije zanemario liturgijsko slavlje i euharistijsko klanjanje.
Imao je sinovsku pobožnost prema Djevici i crpio je energiju da teži savršenstvu iz intenzivne i žarke molitve.
Njegovo pastoralno djelovanje bilo je posebno djelotvorno jer je bilo poduprto i potvrđeno njegovim stalnim primjerom. Njegova je čistoća bila iskrena, kao u djeteta. Po uzoru na Mariju može se prikazati kao uzor duhovnog očinstva; instrument Božjeg oprosta njegovoj djeci; iscjelitelj njihovih rana; pomagač u njihovim materijalnim potrebama; pomoć u razlučivanju Božje volje u različitim životnim okolnostima; suputnik do cilja: sjedinjenja s Bogom.
Ritam njegova života odvijao se u svakodnevnom ispunjavanju dužnosti, u svjetlu Pravila njegova Zavoda i s velikim osjećajem bratstva zajednice. Isticao se poslušnošću i vedrinom, poniznošću i jednostavnošću. Sve događaje, pa i one bolne progona, nerazumijevanja i nemoći, proživljavao je u samoći i nadnaravnoj radosti, u svjetlu vjere, do te mjere da su oni koji su ga imali priliku upoznati shvatili da su suočeni s osobom ne samo koja je bila vrijedna poštovanja i povjerenja, već koja je bila urešena krepostima i primjerom za nasljedovanje.
U međuvremenu mu se zdravlje pogoršavalo, a nakon komplikacija na mozgu došao je do smrtnog časa. Umro je u Mexico Cityju 25. lipnja 1950. Njegov je sprovod bio dokaz glasa svetosti koji je uživao među Božjim narodom.
Otac Moisés nastojao je imati iste riječi svoga Učitelja kao moto svoga života: “Ja uvijek činim što je njemu milo” (Iv 8,29). Njegovo proglašenje blaženim poziv je svim kršćanima da žive ono bitno od vjere, osobito kroz kreposti povjerenja, jednostavnosti i svakodnevne radosti.
© L’Osservatore Romano. Za pristup cjelovitom sadržaju, više informacija možete saznati ovdje.
