Na prostoru ispred katedrale svetoga Pavla u Uviri u Demokratskoj Republici Kongo u nedjelju, 18. kolovoza 2024. u 9 sati bit će proglašeni blaženima Vittorio Faccin, Luigi Carrara i Giovanni Didoné, misionari ksaverijanci, zajedno sa svećenikom biskupije Uvira Albertom Joubertom. O pripremi za to slavlje i životima blaženih mučenika za izdanje lista “L`Osservatore Romano” od 13. kolovoza pisao je njihov postulator Faustino Turco, prenosi Informativna katolička agencija.
Beatifikaciji će prethoditi trodnevna molitvena priprava od 12. do 14. kolovoza te konferencije 15. i 16. kolovoza, a svečanost beatifikacije predvodit će, uime pape Franje, kardinal Fridolin Ambongo Besungu OFMCap, nadbiskup Kinshase. Bit će to druga beatifikacija u toj afričkoj zemlji nakon 1985. godine kada je beatificirana časna sestra Anuarita Nengapeta Marija Klementina, ubijena 1. prosinca 1964., samo tri dana nakon prethodno spomenutih mučenika.
Trojica talijanskih redovnika, porijeklom iz biskupija Vicenza, Bergamo i Padova, otišli su u Demokratsku Republiku Kongo prije navršene tridesete godine života služeći u Kilibi, Kiringyeu, Murhesi, ali i u Baraki i Fiziju. Imali su 30, 31 i 34 godine u vrijeme smrti 28. studenog 1964. Svećenik Albert – sin Louis-Léopolda, Francuza s državljanstvom DR Kongo, oženjen s Agnès Atakaye, Kongoankom – od početka svoje službe pastoralno je djelovao u toj afričkoj zemlji, a rodom je iz Saint Louis de Mrumbi-Moba. Služio je u desetak župa, na golemom teritoriju koji je od 1950-ih bio podijeljen najprije na vikarijate, a zatim na razne biskupije. Među prvim domaćim svećenicima na istoku zemlje, glavna mu je djelatnost bio školski pastoral. Vittorio i Luigi umrli su u Baraki, 90 km južno od Uvira, dok su Giovanni i Albert umrli u Fiziju, 125 km od istog grada.
Za bolje razumijevanje društvenog i vjerskog konteksta toga vremena dovoljno je navesti neke datume: prvi ksaverski misionari stigli su u Uviru u listopadu 1958.; dvije godine kasnije – 30. lipnja 1960. – zemlja je postala neovisna od Belgije. Godine 1962. osnovana je biskupija, a prvim biskupom imenovan je Danilo Catarzi. Ali u svibnju 1964. godine, Simba – revolucionarni pokret predvođen Pierreom Muleleom – zauzeo je grad Uviru, usprotivio se središnjoj vlasti Kinshase, oteo je biskupa i desetak redovnika i laika, a u zatočeništvu su bili do 7. listopada 1964. Čak i u Baraki i Fiziju vladaju mulelisti: među njima ima vođa koji brane misiju i oce misionare; drugi, indoktrinirani ateizmom i komunizmom, progone svećenike i vjernike.
U tom su povijesnom trenutku četvorica mučenika učinila svjestan misionarski izbor, željni činjenja dobra i prenošenja svoje vjere. Giovanni je napustio dijecezansko sjemenište kako bi se pridružio ksaverijancima; Lugi je u početku pred svojim roditeljima izrazio želju da bi radije bio biskupijski svećenik nego li misionar; Vittorio je nakon nekoliko godina služenja u zajednicama u Parmi i Desiju, opetovano tražio od svojih nadređenih da ne zaborave njegovu želju da u potpunosti živi “misionarski zavjet”, prvi od četiri zavjeta koji polažu misionari ksaverijanci. Bile su to i prve godine prisutnosti redovničke obitelji koju je utemeljio sveti Guido Maria Conforti u Demokratskoj Republici Kongo i tražili su osobe za pokretanje zajednice u Uviri.
Njihovo mučeništvo zbilo se istoga dana i od iste ruke, iako na dva mjesta koja su međusobno udaljena 35 km. Svjedočanstva upućuju na ubojicu u osobi Abedija Masange: prvo je bio stolar u Baraki, potom je otišao u Burundi, vratio se 1964. kao radikaliziran u antikršćanskoj doktrini. Ni članovi njegove obitelji ga više ne prepoznaju, a i oni su trpjeli muke zbog svoje vjere.
Kad su ga oko 14 sati u subotu 28. studenoga 1964. Vittorio i Luigi vidjeli kako dolazi u Baraku sa svojim džipom s ostalim članovima pokreta Simbe, mislili su da ga mogu umiriti. Ali nakon nekoliko riječi, Abedijev bijes se oslobađa: Vittorio je pogođen u prsa; Luigi kleči pred već beživotnim bratom i izgovara svoje posljednje riječi: “Ako me želiš ubiti, radije ću umrijeti pored brata”. I tako se dogodilo. Predvečer se ista scena ponavlja u Fiziju: Abedi provaljuje u redovničku kuću, unatoč vojnicima na straži. Giovanni mu ide u susret osvjetljen uljnom svjetiljkom, ali odmah biva ubijen. Ubrzo nakon toga, ubijaju i Alberta.
Šezdeset godina nakon njihovog mučeništva ostaju prije svega dvije poruke: ljubav prema ljudima i duh bratstva. Sveti utemeljitelj misionara ksaverijanaca Conforti je preporučio: misionar ljubi ljude koje susreće i prije nego što ih upozna; njegov je ideal učiniti svijet jednom obitelji u Kristu. Vittorio, Luigi i Giovanni, kao i Albert, živjeli su u vrlo složenom društvenom razdoblju, u vrijeme kada je ova afrička država prelazila iz belgijske kolonije u neovisnu državu. Luigi je rekao: “U ovom povijesnom trenutku, Afrika se mora voljeti”. Ovi misionari promicali su suradnju i podržavali su laike, bili su obzirni prema najsiromašnijima i najudaljenijima, izlazeći im u susret na vrlo riskantnim putovanjima. Ljubav prema ljudima bila im je na prvom mjestu, a bratstvo im je bila oporuka: podržavali su se i pomagali jedni drugima u kušnjama i nadama. Narod ih je također štitio, primao ih u svoj dom jer župni prostor nije bio siguran prostor.
Njihova beatifikacija znači nadu za Demokratsku Republiku Kongo, znači nadu za narod i za Crkvu, za misonare ksaverijance u njihovoj sadašnjosti i u njihovoj budućnosti. U pripremu za slavlje uključili su se mnogi, a posebno u biskupiji Uvira i u Crkvama iz kojih potječu talijanski mučenici. Mnogo smo se mjeseci pripremali s velikom predanošću kako bi pružili materijale, organizirali pjesme i molitve, animirali zajednice, prikupili svjedočanstva. Nada je da će Gospodin pronaći mjesta u srcima onih koji uzrokuju oružane sukobe u zemlji i pokreću mirovne procese. Abedi Masanga je također tražio oprost prije smrti. I ovo je jedno od prvih čudesa koje je Gospodin učinio po zagovoru ovih mučenika.
© L’Osservatore Romano. Za pristup cjelovitom sadržaju, više informacija možete saznati ovdje.
