Među američkim katolicima postoji trend koji me zabrinjava. Povremeno čujem argument da tradicionalni američki naglasak na pojedincima promiče osjećaj vlastite važnosti, pohlepe ili ponosa koji nas udaljava od našeg Boga, naše vjere i razvoja istinske vrline i poniznosti. Čujem da se mnogi katolici, razumljivo, boje da sustav usmjeren na pojedinca razvija osjećaj oholosti. Oni, umjesto toga, žele sustav koji se fokusira na kolektivnu cjelinu, onaj koji brine o općem dobru čovjeka kao člana veće zajednice.
Dakle, s obzirom na nedavnu presudu Vrhovnog suda o vjerskim slobodama zbog koje sam ponosan što Ameriku nazivam “domom”, te da je uoči Dana neovisnosti, odlučio sam da je pravo vrijeme da se pozabavim ovim napadom na zemlju koju sam drži tako drago.
Umjesto da na američki naglasak na pojedince gledam kao na ponosnu perspektivu koja promiče oholost, vjerujem da američki naglasak na pojedincu nije samo kompatibilan s našom vjerom, nego je i nevjerojatno katolički. Ako ništa drugo, mogu otići tako daleko da kažem “the najviše katolička” perspektiva. Tvrdim da je ono u skladu s katoličkim shvaćanjem Boga i da nam u potpunosti omogućuje izražavanje i življenje naše vjere.
Zašto? Jer, kada zastanemo i pogledamo to, moramo se složiti da je Bog sve o pojedincu.
Znamo da nas Bog “zove po imenu”, sugerirajući da nas poznaje kao pojedince s individualnim sposobnostima, sklonostima, interesima, nesviđanjima i osobnostima.
Znamo da je svatko od nas “jedinstveno stvoren” i da nam Bog svakome daje vlastite talente i darove koje nas poziva da koristimo. Ovi jedinstveni darovi koje nam Bog daje su razlog zašto katolici naglašavaju važnost razlučivanja poziva. Samo razaznavanjem svog jedinstvenog poziva možete pridonijeti Božjem kraljevstvu na zemlji korištenjem talenata koji su vam darovani da poboljšate svoj život i živote onih oko vas.
Uvijek iznova kažemo da Bog ima plan tvoje život. Ako je tako, taj plan mora biti jedinstven i individualno utemeljen – ne postoje dvije osobe koje žive isti život niti imaju ista iskustva.
Znamo da Bog komunicira i mijenja svijet kroz pojedince. Pojedinačno je pozvao Mojsija, Jonu, Nou i Abrahama da vode Njegov narod na različita vremena i načine. Nije tražio dobrovoljce, i nikada nije govorio cijeloj naciji ljudi. Otišao je izravno do pojedinca i iskoristio ga da razgovara s ljudima.
Znamo da Bog usmjerava pomoć i na pojedine ljude. On liječi jednu po jednu osobu. U Svetom pismu nikada ne čujemo o masovnim iscjeljenjima. Umjesto toga, Krist uvijek pojedinačno prati bolesne i liječi ih pojedinac osoba njihove bolesti.
Znamo da nam Bog govori da izađemo i posjetimo zatvorenike, savjetujemo nesigurne, liječimo bolesne, odjenemo gole i nahranimo gladne. Također nikada ne govori ništa o a kolektivna cjelina čineći to. On nikada ne predlaže da milosrđe dođe u obliku vladinog programa. Umjesto toga, svaki put kad Krist pristupi temi pomaganja čovječanstvu, On kaže: “vas idi posjetiti siromahe, vas nahrani gladne.”
Najviše od svega, znamo da Bog želi a jedinstvena odnos s Njegovim narodom. On ne želi širok odnos sa svojim narodom na način na koji se kralj ili političar odnose prema masama. Bog čezne upoznati svakoga od nas kao Oca i prijatelja, upoznati nas za koga mi smo kao mi sami, a ne tko smo kao nacija ili grupa.
Doista, sve, od načina na koji nam se Bog odlučuje otkriti, do biblijskih korijena i učenja, ukazuje na pojedinca kao najveće dobro. čak i Bog stvorio nas na jedinstven način. Kada se vratimo na Postanak, vidimo da je Bog stvorio sve u skupinama do Adama:
“I reče Bog: ‘Neka vode izvedu rojeve bića, i neka ptice lete nad zemljom … neka zemlja pusti bića živa…’” i tako dalje.
Tek kada je Bog stvorio Adama, učinio je to pojedinačno. Ne čujemo priče o mnoštvu ljudi koje je Bog smjestio u vrt. O čovjeku čujemo samo u smislu Adama i Eve. Oni nisu samo jedni od mnogih ljudi koje je Bog stvorio na način na koji su crvendaći vrsta mnogih ptica koje je Bog stvorio. Ne, Adam je bio the čovjeka kojeg je Bog stvorio, izdvojio od trenutka stvaranja činjenicom da je on samo jedan od svoje vrste.
Doista, Bog je sve o pojedincu.
Stoga se čini da će najveće dobro doći čovjeku kada čovjek slijedi primjer i dopusti pojedincu da napreduje kako Bog želi. U istraživanju povijesti, najveće bogatstvo i ljudsko zdravlje i procvat proizašli su iz američkog eksperimenta i mislim da to nije slučajnost.
Postoji razlog zašto se Amerika čvrsto drži svojih vjerskih tradicija. Postoji razlog zašto kršćanska vjera nije nestala iz američkog krajolika na način na koji je nestala u Europi. To je zato što, koliko god se trudili, naprednjaci ne mogu poreći da su utemeljenje Amerike i temelji naše vjere blisko povezani. Oni nisu daleki rođaci, oni su bliska braća i sestre, rođeni iz iste ideologije: da je čovjek dobro i da postoji više dobro u kojem mi, kao ljudi, možemo sudjelovati, nazvao sudjelovati.
To što kršćanska vjera još uvijek dolazi do izražaja u Americi, da ljudi još uvijek nedjelju smatraju “crkvenim danom” odraz je da Amerika još uvijek cijeni stvari koje Bog cijeni.
Amerika cijeni slobodu: slobodu čovjeka da traži ispunjenje kroz darove koje mu je podario Bog, bez traženja dopuštenja drugog čovjeka. Drugim riječima: sloboda služenja Bogu onako kako samo Bog i čovjek smatraju prikladnim.
Amerika cijeni opće dobro promičući pojedinca: ideju da kada pojedinac napreduje, napreduje i društvo.
Amerika vidi ljude onako kako ih Bog vidi: da pojedinac nikada ne smije biti podređen kolektivu jer pojedinac je jedinstvena osoba koja ima nikada postojao prije i bit će nikada ponovno postojati.
Američki naglasak, ne samo na vjerskoj slobodi, kako je nedavno potvrdio Vrhovni sud, već i na važnosti pojedinac je ono što omogućuje katolicima da uistinu živjeti svoju vjeru u Americi na način na koji ne možemo drugdje. Naša zemlja nam daje veliku sposobnost da budemo oba potpuno američki i potpuno katolički, nešto što mnoge druge zemlje ne mogu tvrditi. Mi ne imati da se politika i vjera sudaraju, jer kada doista prihvatimo utemeljiteljsku ideologiju Amerike, možemo imati splet filozofskih ideala koji nam omogućuje rast u svetosti, ne samo duhovno, već na praktičan i fizički način koji nam je namijenjen Bog kao pojedinci.
Dakle, ovaj 4th srpnja ponosno ću pjevati Amerika, prelijepa, i mašem mojom američkom zastavom. Obući ću svoju crveno-bijelo-plavu odoru i zahvaliti Bogu za naciju koja pojedincu daje priliku da postane svet koliko treba.
