Na spomendan Sluge Božjega fra Alojzija Palića, svečano misno slavlje u župnoj crkvi sv. Nikole u Kistanjama predvodio je don Mario Karadakić, vicekancelar Zadarske nadbiskupije, u četvrtak, 7. ožujka. Proslavi toga spomendana prethodila je korizmena duhovna obnova od 4. do 6. ožujka koju je također predvodio Karadakić, Janjevac rodom iz Kistanja.
Tim spomendanom proslavila se 111. godišnjica mučeničke smrti fra Alojzija Palića (7. ožujka 1913.-7. ožujka 2024). Fra Alojzije Palić rođen je 14. travnja 1878. u Janjevu. Redovnik franjevačkog reda Manje braće postao je 23. rujna 1896., a za svećenika je zaređen 20. travnja 1902. godine. Školovao se u Bologni gdje je završio i franjevačku formaciju. Nakon završetka studija vratio se na Kosovo i bio župnik u Bazëu i Đakovici 1907. godine, a župnik u Peći i Glođanama (1911.-1913.), u vrijeme balkanskih ratova. Kao župnik u župi Glođane suprotstavio se nasilnom pokrštavanju muslimana u nekoliko okolnih sela koje su provodili pravoslavci. Zbog toga je uhićen i nekoliko dana bio je pritvoren u zatvoru u Đakovici. Blizu sela Janosha, na putu, 7. ožujka 1913. crnogorski vojnici skinuli su mu franjevački habit i ubili ga hitcima iz puške. Tijelo mu je bilo pokopano na mjestu ubojstva. Nakon nekoliko tjedana nađeno je njegovo tijelo i preneseno u crkvu u Zjum. Postupak za beatifikaciju počeo je u Skadarskoj biskupiji 10. studenog 2002., zajedno s 40 mučenika ubijenih zbog mržnje prema katoličkoj vjeri, a obuhvaća razdoblje od 1913. do 1974. u Albaniji. Poseban proces za fra Alojzija počeo je 10. studenog 2002. u Skadarskoj biskupiji, a nastavio se 9. ožujka 2012. u Rimu.
„U 700 godina povijesti Janjevaca, Bog nam u naše vrijeme za primjer daje mučenike, bl. Serafina Kodića i Slugu Božjega fra Alojzija Palića. Crkva nas uči da čitamo znakove vremena. Trebamo biti spremni prihvatiti križ, kao što su ga prihvatili ti mučenici“, poručio je don Mario, istaknuvši da su mučenici razmišljali na način kako Bog razmišlja, a to znači i ići protiv logike ovoga svijeta.
Tijekom obnove, don Mario je govorio o značenju molitve, jer je u tijeku Godina molitve. U sklopu te teme razmatrao je i sadržaj molitve Oče naš koju je molio sâm Isus Krist i poučio učenike da je mole. Dio molitve Oče naš je i Isusov zaziv ‘I ne uvedi nas u napast’. „Zlo je napadalo Isusa govoreći mu da treba odbiti križ. Ta je napast bila u pustinji, u Getsemaniju, na Golgoti, kad Đavao traži od Isusa da odbije križ. Njegov cilj je uvjeriti nas da trebamo odbiti logiku križa. I svjetina je govorila Isusu: „Ako si doista Sin Božji, siđi s križa“. Odbij taj križ, pusti ga. Prihvatiti križ znači prihvatiti život onakvim kakvim ga Gospodin daje. Đavao je od Isusa do zadnjeg trenutka tražio da siđe s križa, da pusti križ, ali Isus to nije učinio. To je i nama znak što znači prihvatiti križ. Dakle, ne posustati“, poručio je don Mario, rekavši da kršćani znaju mnoge formule vjere, poznaju riječi i nauk. Ali, kršćanin se postaje kada osoba počinje razmišljati kao što razmišlja Bog.
„A Bog razmišlja da je križ važan. Svijet ne razmišlja kao što razmišlja Bog. Svijet razmišlja logikom odbijanja križa, da čovjeku ne treba križ. Mučenici su razmišljali kao Bog, suprotno od razmišljanja svijeta. Mučeništvo ne znači da čovjeku netko samo oduzme život. To je najveće mučeništvo, položiti život krvlju za Krista. Ali, svako odbijanje logike ovoga svijeta, svako razmišljanje na način kako Bog razmišlja, predstavlja mučeništvo“, istaknuo je don Mario, potaknuvši da se opredijelimo za Boga, protiv logike svijeta.
„Danas je mučenik onaj koji govori istinu, jer logika svijeta potiče čovjeka da govori laž. Mučenici sadašnjice su i muž i žena koji su otvoreni životu, ako idu protiv logike ovog svijeta koji govori da nam život ne treba; obitelj koja prihvaća starije, bake i djedove, a svijet kaže da nam stari ne trebaju. Mučenici su koji se trude živjeti pošteno, a svijet kaže da se novac može zaraditi i krađom i prevarom. Mučenici su i mladić i djevojka koji se trude živjeti čistoću, nasuprot svijetu koji ismijava i odbacuje čistoću. Svako protivljenje logici ovoga svijeta i razmišljanje na način kako to Bog čini, dovodi do toga da osoba svjedoči. Mučenik je svjedok“, istaknuo je don Mario. Zamolio je zagovor bl. Serafina i fra Alojzija za naše hrabro svjedočenje. Oni su dali i svoj život za Krista, i mi smo pozvani i možemo svjedočiti svojim životom.
Govoreći o molitvi Oče naš, propovjednik je rekao da je tu molitvu teško živjeti. „Važan je već prvi zaziv, Oče naš. Svaki put kad se Isus obraća Bogu, obraća mu se s Oče. „Hvalim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje. Oprosti im, Oče, ne znaju što čine. Oče, tebi je sve moguće“. Isus se Bogu uvijek obraća s Oče. To je najvažnije, nad time treba zastati. Važno je da svoga Boga doživljavamo ocem“, istaknuo je don Mario. U Oče našu se moli i ‘Dođi Kraljevstvo tvoje’.
„Isus svoje kraljevstvo uspoređuje s malenim stvarnostima, gorušičinim zrnom, kvascem koje se ne vidi, a djeluje. Važno je da tražimo Božju milost, Božju snagu. Bog čovjeku želi bolje od onoga što čovjek sam sebi želi. To onda znači prihvatiti Božju volju – zapravo, prihvatiti ono što je bolje za svoj život“, rekao je don Mario. Glede zaziva ‘Otpusti nam duge naše’, propovjednik je rekao da je oprost lijepa riječ do trenutka dok je čovjek osobno ne treba izreći, jer tada razumije njenu težinu. „Oprost je najviše što kršćanin može učiniti. Isus je stavio riječ ‘Oprosti’ u Oče naš jer nas jedino molitva čini sposobnima za oprostiti. Isus na Golgoti, prije svoje smrti, govori ‘Oče, oprosti im, ne znaju što čine’. Isus prije smrti moli Boga da oprosti ljudima koji su ga dali razapeti. Dati i prihvatiti oprost je plod molitve“, poručio je Karadakić.
Don Mario je rekao da kršćani puno toga znaju, a ponekad ne znaju najvažnije, kako treba moliti. Uz post i dobra djela, jedan od stupova korizme je molitva. I korizma počinje molitvom, kada Isus uči svoje učenike kako treba moliti, u skrovitosti srca. „Molitva je važna za osobni odnos s Bogom. Isus u molitvi ne govori kao neki veliki moralist. Moli se prije svih važnih događaja, u osami, na Taboru, prije nego učini čudo, u Getsemanskom vrtu, na križu. Kada učenici vide Isusa kako moli, pitaju Isusa da i njih nauči moliti. To je prva karakteristika molitve, da je molitva privlačna, da čovjek svojom molitvom i životom druge privlači Isusu“, istaknuo je don Mario. Važno je povezuje li čovjeka molitva s Bogom, je li u molitvi upoznao živoga Boga.
Naveo je primjer kako Isus razgovara s bolesnikom pokraj kupališta, a nakon toga razgovora, Isus ga pita želi li ozdraviti I kaže mu: ‘Uzmi svoju postelju i hodi’. „Molitva je razgovor sa živim Bogom. Autentična molitva donosi promjenu. Kod spomenutog bolesnika dogodila se promjena izvana, a nas Bog često poziva na promjenu iznutra“, rekao je don Mario, istaknuvši da je znak unutarnje promjene kada osoba Bogu počne zahvaljivati za darove koje ima i primjećuje u životu.
Moliti treba uvijek, a ne samo kad čovjek nešto treba ili moliti iz straha. Neki su skloni misliti ako osoba ne izmoli neku molitvu ili devetnicu, da će ga Bog kazniti. To je zapravo praznovjerje. Don Mario je usporedio molitvu s ljubavlju. Ne može se ljubiti iz straha, iz potrebe, pa tako ni moliti. U molitvi je važna i upornost, ne prestajati moliti.
Don Mario je govorio i o značenju molitve u obitelji. „Kad je Izraelski narod ušao u Obećanu zemlju, ona nije bila prazna, nego u njoj su bili drugi narodi, kulture, pa i idoli, koje su Izraelci pomalo prihvatili u svoje živote. Bog stalno šalje proroke da podsjeti Izraelski narod kako se treba vratiti Bogu“, rekao je don Mario. Upozorio je na opasnost kad osoba sebe stavlja u središte i svoju važnost. Individualizam narušava obitelj, u kojoj je važno misliti što drugi osjeća, važno je darivanje drugome. „I za to je lijek molitva. Autentična molitva uči nas da se darujemo drugima. Kad se upozna slaba strana osobe u obitelji, treba moliti da se supružnika, dijete prihvati u potpunosti. Molitva nam pomaže da drugoga prihvatimo u stanju kakvom jest. Karakteristike molitve su tišina i dijalog. Tišina koja daje smisao događajima i stvarnosti, kako je Marija prebirala u svom srcu. Kad čovjek učini nešto važno, onda prebire u svom srcu to što je doživio“, rekao je don Mario. Istaknuo je i važnost prisutnosti Isusa u euharistiji, misi. „Bog nije ideja, nego živa osoba u euharistiji i riječ. Božja riječ nije mrtvo slovo na papiru, nego riječ koja mijenja ljude. Postoji više vrsta molitve: kada osoba govori, a Bog šuti; kada Bog i čovjek pričaju; kada osoba šuti, Bog govori i kada osoba i Bog šute. Najčešće molimo na način da osoba govori, a ne dozvoljavamo Bogu da nam išta kaže. Zato je važna Božja riječ, jer Bog nam progovara preko Božje riječi“, naglasio je don Mario, podsjetivši na molbu proroka Samuela koji kaže: „Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša“.
Svaki dan obnove bila je krunica, mogućnost za ispovijed i misno slavlje, a zadnjeg dana obnove i euharistijsko klanjanje.
Ines Grbić
Foto: Župa Kistanje
