Šest mjeseci nakon što je izbio rat između Izraela i Hamasa, borbe su opustošile pojas Gaze, ostavljajući trag razaranja i nevolja koje osjećaju čak i kršćanske zajednice u Libanonu.
Autori Xavier Sartre i Olivier Bonnel – Beirut
Područja južnog Libanona gotovo svaki dan potresaju eksplozije topničke vatre ili izraelski zračni udari kao odmazda za napade Hezbollaha.
Libanonski šijitski pokret, udružen s palestinskim Hamasom, uznemirava sjeverni Izrael od početka rata u Pojasu Gaze, koji je započeo 7. listopada nakon što je Hamas izvršio smrtonosni pohod na Izrael.
Udari “milo za drago” preko libanonsko-izraelske granice naveli su cijelu međunarodnu zajednicu na strah od širenja sukoba na Libanon, što bi samo pogoršalo ionako tešku situaciju za stanovništvo.
Odjeci rata osjećaju se i u srcima palestinskih izbjeglica u Libanonu, posebice onih u Dbayehu, stvorenom 1951., desetak kilometara sjeverno od Beiruta. U početku su u kampu boravile kršćanske obitelji koje su 1948. pobjegle iz Palestine.
U svojim ranim godinama, Dbayeh se sastojao od samo nekoliko šatora prije nego što su betonske strukture izgrađene na padinama brda. Danas je utočište sirijskim izbjegličkim obiteljima od 2011., kao i palestinsko-libanonskim obiteljima.
‘Ono što se događa u Gazi osjeti se i ovdje’
Sestra Magdalena Smet, časna sestra iz zajednice Malih sestara Nazaretkinje, osnovane u Belgiji i koja živi duhovnost svetog Charlesa de Foucaulda, prati izbjeglice od 1987. godine, zajedno s još dvije belgijske sestre.
“Ovdje ima puno tjeskobe i bijesa među obiteljima”, istaknula je u razgovoru za Vatican News. “Neki od njihovih rođaka još uvijek su u Gazi; selili su se mnogo puta i blokirani su u Rafi. Sve što se tamo događa ovdje se živi.”
Osim svakodnevne tjeskobe, kamp Dbayeh doživio je izravniju tragediju 16. prosinca kada su dvije žene ubile izraelski snajperisti u kompleksu katoličke župe Svete obitelji u Gazi.
Dvije žrtve bile su sestra i nećakinja izbjeglice koja je boravila u libanonskom kampu. “Za Božić se pola logora obuklo u crno”, objasnila je sestra Magdalena.
Georgette Masri, 38 godina, kršćanka je i živi u Dbayehu. Živi u svakodnevnoj tjeskobi jer su joj roditelji “zarobljeni u Rafi”, povjerila se.
“Rat ih je natjerao da se presele iz Gaze u Khan Younis, a sada u Rafah gdje se skrivaju”, rekla je gospođa Masri. “Svaki dan dobivam vijesti od njih telefonom, jer nema interneta. Zadnje vijesti koje imam od njih je to što su oboje bolesni i ne mogu pronaći lijekove… čak im je teško pronaći nešto za jelo.”
Vjera je jedini oslonac
Osim što telefonski razgovara sa svojim roditeljima, gospođa Masri također stalno traži načine da ih izvuče iz Pojasa Gaze i ponovno se ujedini s njima što je prije moguće.
“Ali jako je teško”, priznala je. “Postoje krijumčari koji uspijevaju izvući ljude kroz Egipat, ali traže 5000 dolara po osobi da ih izvuku.”
Dakle, što učiniti kada se čini da su svi napori uzaludni?
“Imam vjere i samo nas molitva može ojačati da izdržimo ovaj rat,” rekla je gospođa Masri. “Stalno se molim za svoje roditelje. Čula sam Papine pozive i nadam se da će nastaviti vršiti pritisak da se ovaj rat prestani. Ali imam vrlo malo nade za palestinski narod. Teško je zadržati nadu jer uvijek živimo usred rata i krvi.”
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
