U prigodi 750. obljetnice smrti svetog Tome Akvinskog u opatiji Fossanova, 7. ožujka otvoren je dvodnevni studij s temom „Socijalna ontologija Tome Akvinskog i prirodno pravo u perspektivi. Uvidi za i iz društvenih znanosti“. Studij će završiti 8. ožujka misom koju će predvoditi kardinal Pietro Parolin, državni tajnik Svete Stolice, u kompleksu opatije u regiji Priverno, gdje je Anđeoski Doktor umro 7. ožujka 1274. Sudionicima studija papa Franjo uputio je poruku čiji prijevod, preuzet od Informativne katoliče agencije, u cijelosti donosimo u nastavku.
Bilo mi je drago kada sam saznao da je Papinska akademija društvenih znanosti odlučila proslaviti 750. obljetnicu smrti svetog Tome Akvinskog održavanjem radionice na temu „Socijalna ontologija Tome Akvinskog i prirodno pravo u perspektivi. Uvidi za i iz društvenih znanosti“. Izražavam i svoju zahvalnost svima koji sudjeluju u ovom značajnom skupu i upućujem svoje molitvene dobre želje za vaše plodonosne rasprave.
Sveti Toma sigurno nije proučavao društvene znanosti koje danas poznajemo. Ipak, može se reći da je njegova stroga studija filozofskih i teoloških implikacija biblijskog podatka da je ljudsko biće stvoreno na „sliku Božju“ (Post 1,27), koja je našla izraz i u njegovim raznolikim spisima, pomogla pripremiti način za razvoj ovih modernih znanosti. Tomin rad pokazuje i njegovu predanost razumijevanju objavljene Božje riječi u svim njezinim dimenzijama, ali i njegovu izuzetnu otvorenost za svaku istinu dostupnu ljudskom razumu. Budući da je Bog istina i svjetlo koje obasjava svaki razum, Anđeoski Doktor bio je duboko uvjeren da ne može postojati konačna proturječnost između objavljene istine i istinâ koje je otkrio razum. Središnje mjesto u njegovu razumijevanju odnosa vjere i razuma bilo je njegovo uvjerenje o snazi Božjeg dara milosti da iscijeli ljudsku narav oslabljenu grijehom i da uzdigne um kroz sudjelovanje u njegovoj vlastitoj spoznaji i ljubavi, kako bi nam time omogućio da razumijemo i pravilno uredimo svoje živote i kao pojedinci i kao društvo.
Suvremene društvene znanosti pristupaju ljudskim temama i nastojanjima za ljudskim razvojem kroz niz različitih pristupa i metoda koje bi trebale biti utemeljene u nenadomjestivoj stvarnosti i dostojanstvu ljudske osobe. Toma Akvinski se mogao osloniti na bogato filozofsko nasljeđe koje je tumačio kroz prizmu Evanđelja kako bi potvrdio da je osoba, kao „najsavršenija stvar u cijeloj prirodi“ (ST I, q. 29, a. 3), stup društvenog poretka. Stvoreni na sliku i priliku trojedinoga Boga, pojedinci su predodređeni da kroz osobne i međuljudske odnose žive, rastu i razvijaju se unutar zajednice. Stoga je „prirodno da ljudi žive u društvu s mnogim drugim ljudima kako bi djelovanjem svojih ruku i tijela, obasjani svjetlom svoje inteligencije i snagom svoje volje, stekli materijalna i duhovna dobra za njihovo blagostanje i dobar život, za njihovu sreću“ (De regno, B. I. c. 1).
Oslanjajući se na načela koja je već uspostavio Aristotel, a jer je čovjek po prirodi „politička životinja“, Toma je smatrao da duhovna dobra prethode materijalnim i da opće dobro društva prethodi dobrobiti pojedinaca. Čini se da je njegova povezanost s etičkim i političkim djelima velikih klasičnih mislilaca očigledna iz njegovih komentara, a ona se posebno odražava u pitanjima posvećena pravdi, posebice u njegovoj poznatoj Raspravi o pravu (ST I-II, qq. 90-108). Dok je njegov utjecaj na oblikovanje moderne moralne i pravne misli nesumnjiv, obnavljanje filozofske i teološke perspektive koja je utjecala na njegov rad moglo bi se pokazati prilično obećavajućim za naše disciplinirano promišljanje gorućih društvenih pitanja našeg vremena.
Akvinac podupire urođeno dostojanstvo i jedinstvo ljudske osobe koje pripada i fizičkom svijetu zahvaljujući tijelu i duhovnom svijetu zahvaljujući razumskoj duši. Stvorenje je sposobno razlikovati istinu od laži načelom neproturječnosti, ali i sposobno je razlikovati dobro od zla. Ova urođena sposobnost razlučivanja i naređivanja ili raspolaganja djeluje prema svom konačnom cilju kroz ljubav, tradicionalno nazvanu „prirodni zakon“, baš kako i piše u Katekizmu Katoličke Crkve, citirajući Tomu, „nije drugo nego svjetlo razuma u nas od Boga uliveno. Zahvaljujući tome spoznajemo što nam je činiti i čega nam se kloniti. To svjetlo i taj zakon sam je Bog dao čovjeku u stvaranju“ (br. 1955).
Danas je bitno obnoviti razmatranje ove „prirodne sklonosti da tražimo istinu o Bogu i da živimo u društvu“ (ST I-II, q. 94, a. 2) kako bi se oblikovala društvena misao i politika na načine koji promiču, a ne da sprječavaju autentični ljudski razvoj pojedinaca i naroda. Zbog toga smo moji prethodnici i ja stalno potvrđivali važnost prirodnog prava u raspravama o etičkim i političkim izazovima našeg vremena. Prema riječima Benedikta XVI., „takav je univerzalni moralni zakon čvrsti temelj svakog kulturnog, vjerskog i političkog dijaloga i omogućava višestranom pluralizmu različitih kultura da se ne odvaja od zajedničkog traganja za istinom, dobrotom i Bogom” (Caritas in Veritate, 59).
Stoga Tomino povjerenje u prirodni zakon zapisan u ljudskom srcu može ponuditi nove i valjane ideje našem globaliziranom svijetu kojim dominiraju pravni pozitivizam i kazuistika, čak i dok nastavlja tražiti čvrsti temelj za pravedan i humani društveni poredak. Uistinu, slijedeći Aristotela, Toma je bio itekako svjestan složenosti primjene prava na konkretne radnje, te je onda naglasio važnost vrline epikeie. Prema njegovim riječima, „ljudska djela, koja su predmet zakona, sastavljena su od kontingentnih i pojedinačnih činjenica, koje mogu varirati na beskonačne načine… Ali u određenim slučajevima poštivanje ovih zakona bilo bi protiv pravde i protiv općeg dobra, što zakona i ima u vidu“. Prema tome, „dobro je, zanemarujući slovo zakona, slijediti ono što zahtijevaju pravda i opće dobro“ (ST II-II, q. 120, a. 1).
Ako Anđeoski Doktor svoje razumijevanje čovjekova dostojanstva i potrebe „društvene ontologije“ temelji u ljudskoj naravi, a time i u poretku stvaranja, on kao kršćanski mislilac nužno dodaje i to da naša ljudska narav, ranjena grijehom, ozdravlja i uzdiže se milošću kao plodom Kristova otkupljenja. Na početku svoje velike kristologije, u trećem dijelu Summa Theologiae, Toma potvrđuje, slijedeći učenje Svetoga pisma i crkvenih otaca, da utjelovljenje Sina Božjega otkriva najviše dostojanstvo ljudske naravi. Ovo uvjerenje je rječito ponovno u naše vrijeme potvrđeno učenjem Drugoga vatikanskog koncila da „Krist, novi Adam, u samoj objavi Oca i njegove ljubavi potpuno otkriva čovjeka njemu samom i objavljuje mu njegov uzvišeni poziv“ (Gaudium et spes, 22). Punina milosti prisutna u Otkupiteljevoj ljudskosti tada se prenosi članovima njegova Tijela, Crkve, na koju je pozvano cijelo čovječanstvo. Kao Glava tog Tijela, Krist dijeli svoju milost na različite načine svakom članu, prema njegovim ili njezinim jedinstvenim darovima i pozivu.
Tomin uvid u ovaj izljev otkupiteljske milosti i raznolikost načina na koje se ta milost prenosi za izgradnju Tijela ima bogate implikacije za razumijevanje dinamike zdravog društvenog poretka utemeljenog na pomirenju, solidarnosti, pravdi i međusobnoj brizi. U tom smislu Benedikt XVI. mogao je potvrditi da, upravo kao objekti Božje ljubavi, muškarci i žene zauzvrat postaju subjekti ljubavi, pozvani odražavati tu ljubav i tkati mreže ljubavi (usp. Caritas in Veritate, 5) u službi pravde i općeg dobra.
Upravo je ta veća dinamika primljene i darovane ljubavi dovela do socijalnog nauka Crkve (usp. ibid.) koji nastoji istražiti kako društvene dobrobiti otkupljenja mogu postati vidljive i djelotvorne u životima muškaraca i žena kao društvenih bića čija je individualnost neizbježno uronjena u veću povijest, kulturu i tradiciju. Ovdje, ističe Toma, vidimo srce kršćanskog života kao čin svećeničkog bogoslužja koji ima za cilj proslavu Boga i posvećenje našega svijeta. Unutar te perspektive Anđeoski Doktor odlučno zastupa prioritet djela milosrđa. Njegovim riječima: „Boga ne štujemo izvanjskim žrtvama i darovima zbog toga što bi on imao od toga koristi, nego za našu korist i korist naših bližnjih. Jer on ne treba naše žrtve, već želi da mu se prinose kako bi pobudio našu pobožnost i kako bi to bilo za dobrobit naših bližnjih. Stoga je milosrđe… njemu prihvatljivija žrtva jer bolje doprinosi dobru bližnjega” (ST II-II, q. 30, a. 4, ad 1).
Dragi prijatelji, u ovim godinama svoga pontifikata nastojao sam što više prakticirati gestu pranja nogu, po uzoru na Isusa koji je na Posljednjoj večeri skinuo svoj ogrtač i svakom svom pojedinom učeniku oprao noge. Pranje nogu nedvojbeno je rječiti simbol blaženstava koje je Gospodin objavio u Govoru na gori i njihova konkretnog izraza u djelima milosrđa. Ovom gestom Gospodin nam je htio ostaviti „primjer da i vi činite kao što sam ja vama učinio“ (Iv 13,15). Doista, kako Akvinac uči, Krist je takvim izvanrednim djelovanjem „pokazao sva djela milosrđa“ (In Ioan. XIII). Isus je znao da su primjeri važniji od bujice riječi kada se radi o nadahnuću ljudskog djelovanja.
Ovih dana, dok se približavate bogatoj baštini religiozne, etičke i društvene misli koju nam je ostavio sveti Toma Akvinski, uvjeren sam da ćete pronaći nadahnuće i prosvjetljenje za vlastite doprinose različitim društvenim znanostima, uz puno poštovanje njihovih pravilnih metoda i ciljeva. Ponavljam svoje dobre želje za vaša promišljanja i molim da svatko od vas, u svom radu i u svom životu nađe ispunjenje u našoj zajedničkoj predanosti doprinosu budućnosti bratstva, pravde i mira za sve članove naše ljudske obitelji. Na svakoga od vas i vaše najmilije srdačno zazivam obilje Gospodinova blagoslova.
Iz Vatikana, 7. ožujka 2024.
FRANJO
