Brat i sestra rođeni su u Aljustrelu, malom selu koje se nalazi nedaleko od grada Fatime u Portugalu: Francisco 1908., a Jacinta dvije godine kasnije. Od malena su naučili brinuti jedno o drugomu. Skupa sa svojojm rođakinjom Lucijom dos Santos čuvali su ovce na prekrasnim poljima rodnog kraja. Kao i mnoga djeca njihove dobi, provodili su velik dio dana isprepličući posao – nužan za život njihovih siromašnih obitelji – s igrom. Njima troma ukazala se Blažena Djevica Marija i rekla: “Molite se i prinosite žrtve za grešnike, jer mnoge duše idu u pakao zato što nitko za njih ne prinosi žrtve i nitko za njih ne moli.”
Kako piše CNA, Francisco i Jacinta umrli su vrlo mladi, nedugo nakon ukazanja, dok je Lucia poživjela mnogo godina, postavši bosonoga karmelićanka, sve do svoje smrti 13. veljače 2005., u dobi od 97 godina, u karmelićanskom samostanu Santa Teresa u Coimbri.
Nakon ukazanja
Njima troma se u razdoblju od 13. svibnja do 13. listopada 1917. u nekoliko navrata ukazala Gospa. Zbog pričanja o onomu što su vidjeli hrabro su podnosili klevete, uvrede, nesporazume, pa čak i zatvor. Navodno su ih čuli kako govore: „Nema veze ako nas ubiju, jer ćemo ići u Raj.”
Nakon ukazanja Jacinta i Francisco nastavili su svoj jednostavan život, kao i Lucia. Gospa je izričito tražila od Lucije da pohađa školu. Jacinta i Francisco učinili su isto kad su bili dovoljno odrasli za to.
Svakodnevno su, idući do male škole u selu, prolazili pokraj crkve gdje bi zastali i kleknuli da pozdrave Isusa u Euharistiji. Mnogi su ih s radošću pratili, dobro svjesni tko su oni: djeca koju je Bog izabrao da prenesu poruku čovječanstvu.
Francisco, znajući da neće dugo živjeti jer mu je to najavljeno, jednoga je dana rekao Luciji: „Ti idi u školu, ja ću ostati ovdje s Isusom u skrovištu.” Od toga dana, nakon škole, djevojčice bi ga uvijek nalazile u crkvi, kako moli na mjestu najbližem tabernakulu.
Od njih troje, mali je Franjo bio najpredaniji molitvi jer je time želio “tješiti” Boga povrijeđenog ljudskim grijesima.
Jednom ga je prilikom Lucija upitala: “Francisco, što ti je draže, tješiti Gospodina ili obraćati grešnike?” Odgovorio je: „Radije tješim Gospodina… niste li vidjeli koliko je Gospa bila tužna kad nam je rekla da ljudi više ne bi smjeli vrijeđati Gospodina koji je već mnogo uvrijeđen? Želio bih utješiti Gospodina, a zatim obratiti grešnike da više ne vrijeđaju Gospodina.” Nakon nekog vremena nastavio je: „Uskoro ću biti u Raju. A kad stignem tamo, stalno ću tješiti Gospodina i Gospu.”
Ubrzo nakon četvrtog ukazanja, jednoga dana Jacinta je pronašla uže. Djeca su se dogovorila da ga prerežu na tri dijela i zavežu oko struka, preko kože, kao izraz žrtve. To im je nanosilo veliku bol, ispričala je Lucija mnogo godina kasnije. Djevica ih je tada utješila rekavši im da je Isus jako zadovoljan njihovim žrtvama, ali da ne želi da više spavaju s konopcima. I tako su ih uklonili.
Jacinta je dobila viziju o patnji Svetog Oca. “Vidjela sam ga u vrlo velikoj kući, kako kleči, s licem u rukama, i plače. Vani je bilo mnogo ljudi; jedni su bacali kamenje, drugi psovali”, rekla je.
Djeca su Papu stalno imala na umu i nakon svake krunice za njega bi izmolili tri Zdravo Marije. Njihova blizina Majci Božjoj neizmjerno je ojačala zagovorničku snagu njihovih molitava. Mnogi su ljudi – ponekad i cijele obitelji – dolazile k njima da Gospi iznesu svoje nakane.
Jednom je prilikom neka majka zamolila Jacintu da moli za njenog sina koji je otišao od kuće. Nekoliko dana kasnije, mladić se vratio, zamolio za oprost i rekao svojoj obitelji kako je nakon što je potrošio sve što je imao, pokrao i bio u zatvoru, nešto neobjašnjivo dirnulo njegovo srce. Odlučio je okrenuti se od svega i pobjeći jedne noći u šumu da razmisli. Osjećajući da je izgubljen, s uništenim životom, kleknuo je plačući i počeo se moliti. U tom trenutku imao je viziju: Jacinta je bila pred njim; uzela ga je za ruku i odvela do staze. Ta staza ga je vratila kući.
Priča će doprijeti do ušiju svih u gradu, sve dok se netko nije usudio pitati Jacintu je li doista upoznala dječaka, na što je djevojčica odgovorila kako ga nikad nije ni susrela. Djevojčica je priznala da je samo molila Gospu za dječakov povratak, kako ju je njegova neutješna majka zamolila.
Francisco: „Idem u raj“
Dana 23. prosinca 1918. Francisco i Jacinta teško su se razboljeli od bronhopneumonije. U to je vrijeme epidemija harala mnogim dijelovima Europe.
Franciscovo stanje se malo po malo pogoršavalo sljedećih tjedana. Tražio je da primi svoju prvu pričest za koju se marljivo pripremao. Još uvijek bolestan, postio je i pripremao se za ispovijed. Mir kojim je zračio na dan prve ispovijedi djelovao je na sve oko njega.
“Idem u Raj, ali odande ću moliti Isusa i Gospu da i vas što prije dovedu gore”, rekao je Francisco Luciji i Jacinti. Sljedećeg dana, 4. travnja 1919., dijete je otišlo u Očev dom.
Jacinta: „Zamolite Bezgrješno Srce Marijino za mir“
Jacinta je jako patila zbog smrti svoga brata. U međuvremenu njezina se bolest pogoršavala. Došao je dan kada su je morali odvesti u bolnicu u Vila Novi. Odatle se vratila kući s “ranom u prsima”. Usred bolova, povjerila se svojoj rođakinji: „Mnogo trpim, ali sve prikazujem za obraćenje grješnika i za naknadu štete Bezgrješnom Srcu Marijinu.”
Kako joj nije bilo bolje, prebačena je u bolnicu u Lisabonu. Prije odlaska uspjela je reći svojoj rođakinji Luciji: „Proći će još malo vremena dok ne odem u nebo… Recite svim ljudima da će nam Bog dati milosti po Bezgrješnom Srcu Marijinu.“
Jacinta je bila podvrgnuta kirurškom zahvatu u kojem su joj uklonjena dva rebra s lijeve strane. U tom joj je trenutku ostala široka rana veličine šake. Bol koju je osjećala bila je nesnosna, ali unatoč tomu nije prestajala zazivati Gospu i prikazivati svoju bol za spas grješnika.
Dana 20. veljače 1920. Jacinta je zatražila sakramente, otišla na ispovijed i molila da primi pričest. Nekoliko minuta kasnije umrla je. Imala je samo 10 godina.
Dvoje svete djece
Tijela Francisca i Jacinte prenesena su u Fatimsko svetište, gdje su pokopani njihovi ostaci. Godinama nakon toga uslijedile su ekshumacije. Kad je Franciscov grob otvoren, moglo se vidjeti da mu je krunica koja mu je bila stavljena na prsa na dan pokopa bila zapetljana među prstima ruku. Jacintino tijelo, ekshumirano 15 godina nakon njezine smrti, pronađeno je netaknuto.
„Moli kao Francisco i ljubi kao Jacinta“, bilo je geslo kojim je Sv. Ivan Pavao II. ove dvoje vidjelica Gospe Fatimske proglasio blaženima 13. svibnja 2000.
Papa Franjo proglasio ih je svetima 13. svibnja 2017. u Fatimi, kao dio proslave 100. obljetnice Gospina ukazanja.
M.A., KT
