Pismo voditelja Dikasterija za ustanove posvećenog života i Družbe apostolskog života naglašava kako je posvećeni život „kao ‘prisutnost koja ostaje’, osobito u područjima svijeta obilježenim sukobima, nasiljem, podjelama i nestabilnošću.
Od Kielce Gussie
Dikasterij za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života uputio je pismo upućeno svim posvećenim muškarcima i ženama “u svakom dijelu svijeta, u mjestima gdje živite i vršite svoje poslanje”.
U potpisu prefekta s. Simona Brambilla; Proprefekt, kardinal Ángel F. kard. Artime; i tajnice Dikasterija s. Tiziane Merletti, poruku započinju izražavanjem zahvalnosti za vjernost evanđelju i daru života koju su dale posvećene žene i muškarci. “Život ponekad obilježen kušnjama, ali uvijek življen kao znak nade”, kako se opisuje u pismu.
Ostajemo u složenim situacijama
Osvrćući se na prošlu godinu, voditelji Dikasterija ističu dar pastoralnih posjeta i putovanja u susret „licama mnogih posvećenih osoba pozvanih dijeliti složene situacije“. To su ljudi koji žive u mjestima obilježenim sukobima, siromaštvom, prisilnom migracijom, statusom vjerske manjine, društvenom i političkom nestabilnošću, među ostalim čimbenicima.
Ovi izazovi pokazuju, kako se u pismu ističe, koliko je posvećeni život “kao ‘prisutnost’ koja ostaje’ uz ranjene narode i pojedince, na mjestima gdje se Evanđelje često živi u uvjetima krhkosti i kušnje”.
Kako ta prisutnost izgleda ovisi o situaciji i društvu koji se razlikuju od mjesta do mjesta. U pismu se ističe da upravo tamo gdje “politička i društvena situacija stavlja na kušnju povjerenje i nagriza nadu”, “vjernička, ponizna, kreativna i diskretna prisutnost posvećenih ljudi postaje znak da Bog ne napušta svoj narod”.
Ostati s ljubavlju
“Evanđeoski ‘ostanak’ nikada nije nepokretnost ili rezignacija”, ističe se u pismu, “djelatna je nada ta koja stvara stavove i geste mira”. To može biti u obliku razoružavajućih riječi usred sukoba, odnosa koji potiču na dijalog, izbora posvećenih zaštiti “malenih”, itd.
Ovaj izbor ostanka nije osobni ili zajednički. Umjesto toga pretvara se u proročku riječ za Crkvu i cijeli svijet.
Apostolski život pomaže očitovati „djelatnu blizinu koja podupire povrijeđeno dostojanstvo; kontemplativni život čuva, posredstvom zagovora i vjernosti, nadu kad je vjera na kušnji; svjetovne ustanove svjedoče evanđelje kao diskretni kvasac u društvenim i profesionalnim stvarnostima; Ordo virginum očituje snagu besplatnosti i vjernosti koja se otvara budućnosti; pustinjački život podsjeća na prvenstvo Boga i bitna koja razoružava srce.”
U tim različitim oblicima života pojavljuje se jedan aspekt ili, kako to pismo opisuje, proročanstvo: “ostati s ljubavlju, bez napuštanja, bez šutnje, čineći svoj život Riječju za ovo vrijeme u povijesti.”
U ovom proročanstvu raste svjedočanstvo mira. Kao što je papa Lav XIV više puta objasnio, mir nije apstraktna ideja, već “zahtjevno i svakodnevno putovanje” koje zahtijeva slušanje, strpljivost, dijalog, obraćenje srca i uma te odbijanje mentaliteta jakih koji prevladavaju slabije.
“Mir se ne rađa iz protivljenja”, stoji dalje u pismu, “nego iz susreta, iz zajedničke odgovornosti”. Kada se sluša s ljubavlju, može se razviti dijalog i mir. Zato posvećeni život, kada odluči ostati blizu onih koji su u potrebi, a da se ne okreće sukobu, može postati “umjetnik mira”.
Pismo završava nagovorom na ustrajnost u poslanju posvećenog života, u svjetlu Jubileja posvećenog života 2025. Tijekom tog iskustva svi posvećeni bili su pozvani postati hodočasnici nade na putu mira. Ovo je evanđeoski stil koji pismo poziva sve posvećene muškarce i žene “da ga utjelovljuju svaki dan, gdje god je dostojanstvo povrijeđeno i vjera na kušnji”.
Predstojnici Dikasterija povjeravaju sve posvećene osobe Gospodinu da u njihovu poslanju budu “proročanstvo prisutnosti i sjeme mira”.
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
