Novoizabrani predsjednik USCCB-a nadbiskup Paul Coakley iz Oklahoma Cityja ističe brigu američkih biskupa za migrante, sinodalnost i napore da se prevlada polarizacija tako što će biti instrumenti zajedništva.
Autor Christopher Wells
Pitanje useljavanja je “goruće pitanje” za američke biskupe, rekao je nadbiskup Paul Coakley za Vatican News u intervjuu nakon njegovog izbora za novog predsjednika Konferencije katoličkih biskupa Sjedinjenih Država (USCCB).
Gotovo jedinstvena situacija Sjedinjenih Država kao nacije useljenika, nacije „izgrađene na iskustvu migracije,” pokreće potrebu biskupa da prate i podupiru imigrantske zajednice diljem zemlje, pomažući u ublažavanju njihovih strahova i pružajući im pratnju koja im je potrebna, rekao je nadbiskup.
Ali osim potpore i pratnje, nastavio je, postoji potreba za “prikladnom vrstom zagovaranja”, koja uključuje biskupe koji koriste svoj utjecaj “kako bi se zalagali za dobrobit nacije u smislu prihvaćanja imigranata i pomoći da se osigura da zakoni naše nacije te procedure i procesi unutar naše nacije olakšavaju nesmetan proces migracije za imigrante” – uključujući vjerske djelatnike koji migriraju u Sjedinjene Države.
Konkretno, nadbiskup Coakley je rekao da američki biskupi rade na tome da budu pažljivi prema potrebama “naše braće i sestara useljenika”, da ublaže retoriku oko imigracije i “smire strahove tolikih koji žive u nesigurnosti”.
Također je istaknuo potrebu da zemlja zaštiti svoje granice i osigura da se “imigracija provodi na uredan način”.
Imajući tu zabrinutost na umu, nadbiskup Coakley je rekao da biskupi žele umiriti imigrante kao i građane u suočavanju sa strahom i neizvjesnošću. “Naš je cilj”, rekao je, “pratiti našu braću i sestre migrante, ali i raditi na donošenju pravednih zakona koji reguliraju imigraciju i osigurati da oni koji trebaju biti u zemlji mogu ostati sa svojim obiteljima.”
Činovi i instrumenti zajedništva
Upitan o tome kako američki biskupi mogu pomoći u rješavanju podjela u zemlji, novi predsjednik USCCB-a je rekao da rade na tome da slijede vodstvo pape Lea “u pomaganju da budu agenti i instrumenti zajedništva koji će postaviti primjer u našem društvu, u našoj zemlji, koji će pomoći u borbi protiv tendencije sve veće polarizacije.”
Ukazao je na potrebu međusobnog slušanja i učenja međusobnog komuniciranja na temelju međusobnog poštovanja i dobročinstva. “Neslaganje će uvijek biti dio ljudskih odnosa i odnosa u Crkvi i unutar Biskupskog zbora”, priznao je. “Ali ne slagati se s poštovanjem i poštovanjem, te slušati jedni druge – mislim da je to u velikoj mjeri dio cijelog fokusa na sinodalnost na koju nas ne samo papa Lav, nego sigurno papa Franjo prije njega, potiče da hodamo ovim novim putem.”
Sinoda o sinodalnosti (foto Agência Ecclesia)
Rastući na sinodalnom putu
Što se tiče sinodalnosti, nadbiskup Coakley je rekao da su američki biskupi predani sudjelovanju, ističući da Crkva u Sjedinjenim Državama već ima brojne strukture koje im omogućuju prakticiranje konzultacija na različitim razinama.
Međutim, priznao je da je Crkva pozvana ući u “dubinu” slušanja i dijaloga – i, koristeći “omiljenu riječ pape Franje”, “stil… kako slušamo jedni druge i razgovaramo jedni s drugima i surađujemo jedni s drugima.”
“Mislim da je to nešto u čemu možemo nastaviti rasti na ovom sinodalnom putu”, rekao je.
Značenje sabornosti
Nadbiskup Coakley rekao je da Crkva u Sjedinjenim Državama “raste” u sinodalnosti i predana je napredovanju “na ovom novom putu”, dok je prepoznao “malo nesporazuma” pa čak i “nedostatak jasnoće o tome što znači biti sinodalna Crkva”.
Kada su ga upitali za jednostavno objašnjenje sinodalnosti, odgovorio je: “Mislim da je najjednostavniji put bio onaj koji je možda izložio papa Franjo kada je rekao da hoda zajedno.” Proširujući tu misao, nadbiskup je nastavio: “Dakle, to je naučiti slušati, biti spreman uključiti se u dijalog i naučiti surađivati jedni s drugima. To zvuči gotovo previše jednostavno, ali mislim da je to srce onoga što znači sinodalnost.”
Ističući “osjećaj pripadnosti Crkvi”, nadbiskup Coakley je rekao: “To nije biskupova Crkva. To nije pastorova Crkva. To je naša Crkva, članovi krštenih koji žive u zajedništvu jedni s drugima i s onima kojima je povjereno vodstvo u Crkvi.”
Biskupi i svećenici “trebaju voditi i pokazivati put”, ali biti sinodalna Crkva zahtijeva sudjelovanje svih, “predanih izgradnji međusobnog zajedništva kako bi se osiguralo jedinstvo Crkve”.
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
