Brzo se približavamo 400. obljetnici najimpresivnije kanonizacije u povijesti Crkve, koja se dogodila 12. ožujka 1622. godine.
Tu čast imao je papa Grgur XV. Kanonizacije u ovom razdoblju povijesti bile su relativno rijetke stvari. Iako je Tridentski koncil naučavao da su primjer i zagovor svetaca velika pomoć vjernicima, bilo je potrebno 25 godina nakon završetka Koncila da netko bude proglašen svetim. Zapravo, između 1492. i 1587. samo su tri osobe proglašene svetima, jedna po jedna. Papa Grgur je to promijenio, kanonizirajući odjednom četiri velika sveca protureformacije, koji su bili živi tijekom njegova vlastitog života, koji ne samo da su simbolizirali ono što je Crkva, već su igrali glavne uloge u tome da joj pomognu da se odvrati od grijeha i bude vjerna Evanđelju.
Četvorica su bili sveti Ignacije Loyolski, utemeljitelj isusovaca; njegov bivši cimer na fakultetu i, nakon svetog Pavla, najveći misionar svih vremena, sveti Franjo Ksaverski; ponovni evangelizator Rima u 16. stoljeću i utemeljitelj oratorijanaca, sveti Filip Neri; te velika reformatorica redovničkog života i utemeljiteljica karmelićanki diskalta, sveta Terezija Avilska.
Deset dana nakon njihove kanonizacije, Grgur je također svetim proglasio svetog Izidora Rađana, zaštitnika Madrida. Talijani tog doba, ponosni na svoje “Pippo Buono” (Neri), slavno je rekao da je 1622. obilježena kanonizacijom “četiri Španjolca i jednog sveca”.
Važnost onoga što se dogodilo 12. ožujka te godine samo je porasla na važnosti ne samo za Italiju i Španjolsku, nego i za Crkvu sveopću, budući da primjer Ignacija, Franje, Filipa i Terezije nastavlja nadahnjivati vjernike u svim slojevima života, a institucije koje su oni i njihova duhovna djeca uspostavili — Crkva u cijelim zemljama, sveučilišta, samostani i još mnogo toga — od tada su postale temelj Crkve.
Imamo toliko toga za naučiti od svakog od njih. Budući da je ovaj petak blagdan svete Terezije Avilske, koja je umrla 15. listopada 1582. (na dan kada je julijanski kalendar prešao na gregorijanski), prikladno je usredotočiti se na nju.
Ovo sam ljeto, zahvaljujući nekoliko dana odmora u Madridu, imala priliku s prijateljima svećenicima otići na jednodnevni izlet u Ávilu, gdje je sveta Terezija rođena i stupila u redovnički život, a zatim u Albu de Tormes, gdje je otišla u vječnost. Budući da jedan od mojih suputnika ima posebne odgovornosti u Crkvi u Španjolskoj, imali smo privilegiju ući u klauzurne dijelove triju karmela, gdje smo izbliza mogli pratiti korake svete Terezije u sandalama i moliti se na istim mjestima o kojima je ona razmišljala, ispovijedala se, živjela i umrla.
Mogli smo štovati njezine relikvije, uključujući i njezino neraspadnuto srce koje je jednom mistično probodeno — „transverberirano” — ljubavlju Gospodnjom. Također smo mogli svjedočiti njezinu neugasivom žaru u razgovoru s njezinim duhovnim kćerima, doživjeti njihovu veliku ljubav i zagovor za potrebe Crkve te im čestitati nadolazeće slavlje.
Dana 27. rujna 1970. papa sveti Pavao VI. imenovao ju je prvom doktoricom Crkve. Želio bih istaknuti pet lekcija koje nas ona uči.
Prvi je velika glad za nebom. Impresioniralo me to što sam, kad sam posjetio ćeliju u kojoj je umrla u Alba de Tormes, vidio naslikan iznad njezina kreveta mural scene koja se dogodila kad je imala 7 godina. Prerano je sagradila malo pustinjačko naselje u dvorištu svoje kuće.
Jednog dana ondje su ona i njezin petogodišnji brat Rodrigo počeli razgovarati o sreći svetaca na nebu. Bili su opsednuti mišlju da žive “zauvijek i zauvijek”. Rodrigo je pitao kako mogu najbrže doći do Boga na nebu, a Terezija mu je odgovorila mučeništvom. Pitao ih je kako mogu postati mučenici i Teresa im je rekla da muslimani ubijaju kršćane u Maroku.
I tako su naglo krenuli na jug prema Maroku, zaboravljajući zemljopisnu složenost Mediterana između Španjolske i Sjeverne Afrike! Stigli su izvan gradskih zidina sve do starorimskog mosta Adaja gdje ih je njihov ujak Francisco, vraćajući se iz lova, vidio i upitao kamo idu. Kad su mu rekli da idu u Afriku kako bi ih Mauri ubili, on se dobrovoljno ponudio da ih odveze. Nakon što su skočili na njegova konja, odgalopirao ih je natrag u drugu vrstu mučeništva koje ih je čekalo kod kuće.
Priča je jedna od najljepših u hagiografiji, svjedoči o dječjoj ljubavi koju trebamo imati prema Bogu, prema nebu, prema vječnosti. Ta je ljubav i dalje zračila iz nje dok su se njezine nade konačno ispunile 1582.
Druga lekcija govori o važnosti i umijeću molitve. Crkvena je naučiteljica upravo zato što je sa svojim subraćom karmelskim reformatorom svetim Ivanom Križem jedan od najvažnijih kartografa unutarnjeg života u povijesti Crkve.
Koristila se živopisnim stilom pisanja i slikom unutarnjeg dvorca sa sedam “kuća” (od kojih svaka sadrži mnogo soba) kako bi prenijela duboke istine o molitvi i duhovnom životu. Sveta Terezija pozvala je sve svoje sestre – i druge – kroz svaki od ovih stupnjeva duhovnog napretka otvarajući se potpunije djelovanju Duha Svetoga.
Treća lekcija govori o neprestanom obraćenju. Ušla je u karmelićanski samostan s 20 godina, ali je kuća bila u duhovnoj nevolji. Neke časne sestre imale su apartmane soba, sa poslugom i kućnim ljubimcima. Na kraju je i sama podlegla svjetovnosti, provodeći ogromne količine vremena zabavljajući posjetitelje i prijatelje u salonu, prepuštajući se raznim kompromisima s prizemnom taštinom. Kad je imala 39 godina, Bog ju je probudio iz mlakog života u kojem je tolerirala lake grijehe i oživio njezinu želju za svetošću, za srećom.
To iskustvo obraćenja vodi do četvrte lekcije, a to je crkveno obraćenje. Svjedočila je i iskusila što se može dogoditi ljudima čak i na mjestima gdje ljudi ispovijedaju potpuno predanje Bogu. Postala je svjesna koliko je crkvenim institucijama, počevši od karmelićanskih samostana, potrebna duboka reforma, te je, usprkos velikim osobnim patnjama, provela ostatak života trudeći se biti oruđe koje će svoje subraće karmelićanke, a preko njih i Crkvu, vratiti svojoj prvoj ljubavi.
Crkva uvijek treba reformu i svete reformatore, koji su Božji instrumenti da nas vrate na ono što je Isus u Betaniji nazvao “boljim dijelom” i “jednom potrebnom stvari”.
Konačno, u ovoj Godini svetoga Josipa, ona nam svima pokazuje da rastemo u pobožnosti prema njemu. Njezina ljubav prema čovjeku kojeg je Bog Otac odabrao da odgoji svoga Sina prema njegovoj ljudskosti te da štiti i brine za Svetu Obitelj započela je kada je u dobi od 26 godina bila izliječena od tjelesne bolesti nakon molitve svetom Josipu.
“Nalazeći se tako obogaljenom dok sam još bila tako mlada i zemaljski liječnici koji me nisu uspjeli izliječiti”, napisala je, “uzela sam slavnog svetog Josipa za svog zagovornika i zaštitnika i iskreno mu se preporučila. … Njegova mi je pomoć donijela više dobra nego što sam se od njega ikada mogla nadati. Ne sjećam se da sam ikad od njega tražila nešto što nije uslišano.”
Pokušala je širiti zaraznu ljubav prema supružniku djevice.
“Želio bih da mogu svakoga uvjeriti da bude odan ovom slavnom svecu, jer me dugo iskustvo naučilo kakve blagoslove on može dobiti od Boga za nas. Od svih ljudi koje sam poznavao s istinskom pobožnošću i posebnim štovanjem svetog Josipa, niti jedan nije uspio napredovati u kreposti; on pomaže onima koji mu se obraćaju da stvarno napreduju. … Sve što tražim, za ljubav Božju, jest da svatko tko mi ne vjeruje priloži ono što govorim testirati, a on će tada naučiti za sebe kako je korisno preporučiti se ovom slavnom patrijarhu Josipu i imati prema njemu posebnu pobožnost. Osobito molitelji trebaju ga voljeti kao oca.”
Dok obilježavamo njezin blagdan i pripremamo se za četvrtstotu obljetnicu njezina proglašenja svetom, molimo je da nas zagovara da bismo mogli podijeliti njezinu glad za nebom, za molitvom, za neprestanim obraćenjem, za reformom crkvenih institucija i za sveopćom Crkvom povjerenom svetom Josipu.
