Vjernici su u Vrsaru, u utorak, 13. veljače proslavi blagdan suzaštitnice sv. Foške, djevice i mučenice. Misno slavlje u nekadašnjoj župnoj crkvi predvodio je župnik, preč. Lino Zohil.
Na početku homilije, propovjednik je naglasio, kako se ona u Vrsaru časti „kao uzorna žena, kao ona kojoj upućujemo osobne molitve da nas zagovara kod Svemogućeg Boga, da nas čuva, a osobito da nas svojim primjerom nadahnjuje“. U tom duhu je podsjetio i na pobožnost prema ovoj svetici u hrvatskom narodu, kojoj je u Istri posvećeno nekoliko crkava, kao i jedna na otoku Krku.
Govoreći o njezinu mučeništvu, istaknuo je, kako je sv. Foška kao kćerka rimskog časnika upoznala Krista kojem je posvetila život. „Krista i vjere se nije željela odreći ni na nagovor svojih prijatelja, i prijetnji oca, već je radije podnijela mučeništvo.“
„Današnji blagdan prilika je da se i mi u nju ugledamo, kao svoj uzor, prilika je da ju za pomoć zamolimo, da i nama isprosi od Boga snagu Duha kojom ćemo nadvladati sve ono što nas priječi u našoj svakodnevici i ostati vjerni Kristu, ma koliko nas to koštalo, ma kolika bila žrtva samo s jednim ciljem da i mi prispijemo u slavu Oca nebeskog, u Kraljevstvo Krista Kralja u kojem će biti nagrađeno svako naše plemenito djelo, i svaka strpljivo podnesena patnja“, rekao je propovjednik.
Posvijestio je, kako Crkva osobito na poseban način štuje mučenike. „Ono što nekoga čini kršćanskim mučenikom, nije činjenica smrti to što je ubijen, već uzrok zbog kojega je podnio mučeništvo. Mučenik je svjedok Isusa Krista: umire jer ne želi zanijekati onoga kojega je za života ljubio služeći Mu ponajprije u bližnjima. Dragovoljnim prihvaćanjem smrti svjedoči Kristovu ljubav, da je od Njega neizmjerno ljubljen, i stoga želi uzvratiti ljubav do kraja, onako kako je i ljubljen. Svaki kršćanski mučenik je zapravo svjedok ljubavi, jer dokazuje koliko voli Onoga za koga je živio, i ono za što se živi. Svjedoči koliko se s Njime suživio, jer je sav u tome i spreman je zato i umrijeti.“
Propovjednik je još jednom naglasio, kako je i sv. Foška, kad je bila stavljena na mučilište, i pitana, želi li se odreći vjere u Isusa Krista, spremno prihvatila mučeništvo.
Postavlja se pitanje „kako bi netko stavio svoj život na kocku, za nešto što nije dio njegova života, i što je zavolio više od svega“. Odgovor je jasan „žrtvuje se za ono što se voli. Mučeništvo je samo završni ‘amen’. za mnoge ranije u životu izrečene ‘”neka mi bude po Tvojoj volji’“ rekao je propovjednik, te dodao „pečat vlastitom krvlju stavlja se na vrijednosti za koje se do tog trenutka živjelo, a sada se za njih umire.“
„No, pitamo se: kome Bog daruje milost, da posvjedoči nešto mučeničkom smrću, i tako postane svjedok vjere i vjernosti Krista pred svijetom. Odgovor je u tajni Božjeg odabranja.“
„Uzorni život sv. Foške potvrđuje da se dar mučeništva daje onome koji je upoznao ljubav kojom je ljubljen, i povjerovao joj, odazvao joj se i dao voditi onamo i onako kako je Bog predvidio. Sv. Foška je dopustila da je vjera, nada i ljubav odvedu iz njezina mira kako bi dala svoje svjedočanstvo vjernosti Kristu i Crkvi, a kad je trebalo platiti cijenu svoje vjere, nade i ljubavi, ona ne uzmiče, već ustrajava sve do dara vlastitoga života“, rekao je propovjednik, te vjernike podsjetio kako u ne tako davnoj povijesti imamo mučenike i blaženike kojih se često spominjemo, bl. Alojzija Stepinca, bl. Miroslava Bulešića, „častimo ih, njima se molimo, te su nam uzori koje smo pozvani slijediti, jer“ nastavio je propovjednik, „svaka palma mučeništva niče, raste i sazrijeva u tišini i skrovitosti svakodnevnog života. Mučeništvo nužno zahtijeva pripremu i rast do zrelosti.“
Na kraju homilije vjernike je potaknuo, da im današnji blagdan bude poticaj da učvrste u svome životu svijest evanđeoskih vrednota koje nemaju cijene, a na tom putu neka im svijetli kao putokaz lik svete Foške.
Na kraju mise održan je ofer, pojedinačno, osobno čašćenje relikvije sv. Foške.
Crkva sv. Foške – nekadašnja župna crkva
Crkva svete Foške u Vrsaru nalazi se pokraj velikih (glavnih) gradskih vrata. Gradnja samoga crkvenoga zdanja može se pouzdano datirati u prvu polovicu XVII. stoljeća te logiku njezina podizanja i smještaja treba tražiti analogno kao i u slučaju crkve svetog Antuna Padovanskog. Crkva se spominje u očevidnicima imovine vrsarske župe i jasno se uočava u Franciskanskom katastru iz 1820. godine. Crkva ima jednostavnu renesansnu fasadu s elementima baroknoga sloga. Jednostavnost sloga prati i konstrukcija dvaju prozora sa svake strane vrata, portal i okrugli prozor iznad vrata. Na pročelju se nalazi kamena preslica s dvama otvorima, ali bez postavljenih zvona. Nekoć su na preslicu bila postavljena dva zvona, jedno iz XVII., a drugo iz XVIII. stoljeća.
Crkva je jednobrodna građevina s izbočenim pačetvorinastim svetištem, uzdignutim u odnosu na lađu za jednu stubu i odijeljenim od puka oltarnom ogradom. Pod crkve popločen je kamenim škriljama, a u podu se razabiru grobnice klerika i laika čije su inskripcije pisane latinskim jezikom. Većinom je riječ o bratimima najstarijih vrsarskih bratovština – Presvetog Sakramenta i svetoga Franje. U svetištu se nalazi nadgrobna ploča vrsarskoga župnika Luke Prodanića, umrlog 1659. godine, s reljefno izvedenim svećeničkim znakovima – hostijom i kaležom. U crkvi se nalazi glavni oltar s pripadnim retablom te dvama pokrajnjim oltarima od kojih su očuvane samo oltarne menze, dok su na mjesto retabala postavljene slike-umjetnine u sklopu izložbe sakralne umjetnosti župe Vrsar. Jedan oltar bio je posvećen svetome Franji Asiškome, dok je drugi dokumentirao skidanje Isusa s križa. U stražnjem dijelu crkve nalazi se sakristija. Crkva je obnovljena 1910., kada je dograđena sakristija, te 1915. i, napokon, 1996. godine. U crkvi su se nekoć nalazile moći svetoga Placida.
Premda je titular vrsarske župe sveti Martin, sveta Foška smatra se suzaštitnicom Vrsara. Razloge tome treba tražiti u osobitim crkvenim okolnostima iz sredine XVIII. te s početka XX. stoljeća. Tadašnja župna crkva posvećena svetome Martinu, koja se nalazila na tadašnjem komunalnom trgu (današnjem trgu Degrassi), bila je razušena i napuštena sve dok 1935. godine nije izgrađena nova – današnja župna crkva svetoga Martina. U međurazdoblju se crkva svete Foške, tada najveće vrsarsko sakralno zdanje, koristila kao župna crkva, a i njezin se titular počeo poimati kao zaštitnik Vrsara budući da u župi nije postojala ni jedna crkva svetoga Martina. Stariji domaći stanovnici Vrsara stoga na osobit način štuju svetu Fošku. I ranije, tijekom obnove stare župne crkve svetoga Martina u razdoblju od 1830. do 1854. godine crkva svete Foške bila je župna crkva Vrsara.
(Txt: G. Krizman, Foto A. Ligović)
