Zagrebačka nadbiskupija – Biskup Šaško predvodio misu prigodom proslave 100. obljetnice dolaska sestara milosrdnica u Lužnicu

Zagrebački pomoćni biskup mons. Ivan Šaško predvodio je euharistijsko slavlje u Duhovno-obrazovnom centru “Marijin dvor” u Lužnici u nedjelju 31. kolovoza 2025. godine prigodom 100. obljetnice dolaska sestara milosrdnica u Lužnicu. Biskup je u homiliji istaknuo kako su sestre “ove prostore [Lužnice] preobrazile u dvorane, perivoje i polja milosrđa, poniznosti i vječnosti. Njihov rad svjedoči o svim djelima milosrđa, i tjelesnih i duhovnih. Ovdje se u Lužnici zrcali istina da su na gozbu Božje ljubavi pozivale siromahe i bolesne; za njih živeći i ne tražeći za sebe povlastice i dojmove.”

U nastavku donosimo uvod i homiliju biskupa Šaška u cijelosti.

Uvod i homilija
u euharistijskome slavlju Dvadeset i druge nedjelje kroz godinu (C)
u zajednici Družbe sestara milosrdnica svetoga Vinka Paulskoga
 
prigodom središnje proslave 100. obljetnice dolaska sestara u Lužnicu
Duhovno-obrazovni centar ‘Marijin dvor’ u Lužnici
 
31. kolovoza 2025. u 11 sati

 
U ovoj godini spomena na stoljeće djelovanja sestara milosrdnica svetoga Vinka Paulskoga u Lužnici ponovno smo – nakon šest mjeseci (od 22. veljače 2025.) – zajedno u molitvi i slavlju euharistije, u ovoj gozbi ljubavi na koju nas je pozvao Gospodin.

a) U zajedništvu s braćom svećenicima: s profesorom i prorektorom Hrvatskoga katoličkog sveučilišta fra Antom (Crnčevićem), s novim brdovečkim župnikom, vlč. g. Hrvojem (Maltarićem) i župnim vikarom, vlč. g. Antonijem (Štenglom) te s pastoralnim pomoćnikom u Bistri, vlč. g. Brunom (Matosom) u Kristu Gospodinu pozdravljam ponajprije sve sestre milosrdnice. One imaju vrlinu da se evanđeoski vole ‘sakriti’; da služeći budu nevidljive. To nas je i danas privuklo da dođemo k njima. Zato ističem nazočnost sestre Jelene (Ikić) kojoj je povjerena služba vrhovne poglavarice ili kako se običava/lo govoriti: ‘časne majke’, a s njome je i njezina zamjenica sestra Marina (Pintar).

U veljači je s nama kao provincijalna glavarica Provincije Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije (Zagreb) bila sestra Barbara (Vručina). Danas, pozdravljajući i sestru Barbaru, u toj službi – s posebnom zahvalnošću svim sestrama Zagrebačke provincije – pozdravljam novu provincijalku, sestru Benediktu (Kunić).

A kada se spomenu: dvorac Lužnica, Marijin dvor i sestre milosrdnice, kao prvo lice: zauzetosti, obnove, srdačnosti i osmijeha pred mnogima od nas izranja sestra Miroslava (Bradica). Hvala Vam, sestro, za svaku malu i veliku žrtvu.
 
b) Tako u ovu euharistiju molitvom unosimo sve sestre, sve ljude, djecu i mlade, žive i preminule, koji su tijekom stotinu godina dali da izvanjska vidljivost živi od očima nevidljivoga i od Božje snage koja podupire ljudsku nemoć.

Tragom svoga poziva sestre milosrdnice tijekom jednoga stoljeća brižno su pazile na baštinu koju su preuzele. Toj baštini su dodale, uresile ju sjemenom i plodovima nebeskoga kraljevstva, tako da je Lužnica postala vrijednošću koja je šira od jedne redovničke zajednice i od usko crkvenih okvira. Ovo je mjesto vrijednost o kojoj se treba brinuti i društvena zajednica, ponajprije zbog nutarnje snage duha i životnoga smisla.

Kao što je pokazano i tijekom susreta u veljači, postoji puno razloga za zajedničku skrb. Zbog toga ohrabruje i današnja prisutnost predstavnika građanskih vlasti: gospođe Ministrice (Nine Obuljen Koržinek), kao i predstavnika Zagrebačke županije i Grada Zaprešića te određenih mjerodavnih institucija i ljudi koji su strukom, srcem i suradnjom povezani s Lužnicom.
 
c) Danas nam novozavjetni spis nazvan ‘Poslanica Hebrejima’ govori da nismo pristupili opipljivoj gori ni tutnjavi riječi, nego nebeskomu gradu Boga živoga, u kojemu puni nade gledamo mnoštvo milosrdnica, svetih ljudi, velikodušnih dobročinitelja; u Kristu pristupamo nebeskoj proslavi, trajno moleći milost poniznosti.

Ona je ljudski stav koji je Bogu drag, ali mu se raduje svaki čovjek kada ga susretne u nama. Poniznost odražava način izabiranja i življenja na koje nas poziva Isus. On se ponizio, postao čovjekom, našim poslužiteljem; predao se u smrt na križu, da bi nas pridigao i uzvisio. To je središnja radosna vijest ove ‘nedjelje poniznosti’.

Ona nas ponovno ispravlja u našim pristupima, da bismo prihvatili ljepotu i iznenađujuću snagu ljubavi, jer je blaženstvo u tome da budemo posebno blizi onima koji nam ne mogu uzvratiti.

A sada zahvalna i ponizna srca priznajmo da smo grješnici i s pouzdanjem zazovimo Očevo milosrđe.
 
 

Homilija
 

Liturgijska čitanja:
Sir 3,17-18.20.28-29; Ps 68,4-5ac.6-7ab.10-11;
Heb 12,18-19.22-24a; Lk 14,1.7-14

1. Poneki tumač je zgodno primijetio da je ‘glavni lik’ u današnjemu Evanđelju – gozba. Isus je volio gozbe, zajedništvo za stolom s ljudima; i sliku gozbe često je uzimao kao sliku nebeskoga kraljevstva. Rado je bio za stolom s prijateljima, ali i s farizejima, javnim grješnicima, s onima koje su drugi osudili i isključili. Za stolom nam je predao najljepše pouke.

Isus nije nikada odjeljivao tzv. stvaran život od duhovnoga života, kao da bi duhovni život bio nestvaran. Temeljne zakonitosti posvuda su jednake. U životu današnjih vjernika takva je dosljednost puno puta narušena, jer blagovanje s prijateljima, pa i s članovima obitelji često je u raskoraku s našim zajedništvom u crkvi.

Zašto je to važno primijetiti?

Za proroke je istinsko štovanje Boga vidljivo u životu, a za Isusa sve što čovjek čini treba izvirati iz Božje riječi i iz njegova dara. Tako su za Isusa zajedno i kruh i poljsko cvijeće; jato vrabaca i djeca u igri; slavljenička gozba i samotna molitva u noći.

Sjedeći za stolom s Levijem, Zakejem, s farizejom Šimunom, s tisućama ljudi na obali jezera, s Dvanaestoricom na Posljednjoj večeri, Isus je od kruha koji se dijeli, koji je lomio, stvarao čudo novoga susreta, nešto poput ogledala za tadašnje suvremenike i nešto poput plana za sve koji ga žele slijediti.
 
2. Pozvati Isusa za stol bilo je izazovno. Bila je to prigoda da mu se postavljaju pitanja, da ga se promatra, da ga se pokuša obescijeniti postavljanjem zamki. Međutim, za one koji su imali loše namjere Isusova je prisutnost ujedno bila i otvorena opasnost, jer su Isusovi postupci i riječi zbunjivali, dovodili u pitanje ponašanje domaćina i gostiju.

Tako je i u Evanđelju koje smo upravo slušali. Isus savjetuje da uzvanici zauzmu posljednje mjesto. To, istini za volju, savjetuju i neki drugi, ali je Isusova posebnost u tome da razlog za to nije lažna poniznost, neka žrtva ili osjećaj skromnosti. Isusovi učenici trebaju voljeti posljednje mjesto, jer je to Božje mjesto; mjesto Boga koji se objavio kao poslužitelj. Nije došao da bude služen, nego da služi. Bog koji počinje od posljednjih; ne od: uglednih, velikih, zaslužnih, bogatih, pravednih, preuzvišenih, prečasnih, časnih…; ne od ljudi koji žele napredovati u karijeri, u moći, u vladanju.

To je obrat Boga koji se utjelovio radi nas i našega spasenja.
 
3. Isusov je govor redovito pratila i neka gesta, znakoviti postupci i ponašanje. Naime, govor gesta, određenih znakova, razumiju svi ljudi: djeca i odrasli, učeni i neuki, jer je taj njegov govor govor srca. Takve geste stvaraju obrat na ljestvici vrijednosti i u načinu življenja.
Isus taj obrat pojačava…

Najprije spominje četiri skupine ljudi koje ne bi trebalo pozivati na objed ili večeru: prijatelje, braću i sestre, odnosno bližu i daljnju rodbinu te bogate susjede. Ako se izuzmu oni s kojima postoje moguće napetosti, to su redovito ljudi koji pripadaju lijepim životnim odnosima, ispunjenima toplinom, puninom osjećaja, srdačnosti i prihvaćanja, potpore i dobrohotnosti.

Isus ističe i razlog zbog kojega kaže da takve ne pozivamo, a to je mogućnost uzvraćanja. Našemu je Gospodinu stalo da se sve ne zatvori u prividnoj ravnoteži uzajamnosti davanja i primanja; logike trgovanja, čistih računa, ili pak nadmoći, očitovanja snage i oholosti.

Umjesto spomenutih, Isus predlaže druge četiri skupine ljudi: siromahe, sakate, hrome i slijepe. To su četiri stube ili smjerokaza koji omogućuju ići onkraj mogućnosti uzvrata i vode u područje darovanosti.

To je poziv koji je uvijek zvučao nelogično, neopravdano, pa tako i danas: Ispuni svoj dom, svoje srce, svoj život brigom za ljude koji nisu prihvaćeni i koji nisu primijećeni. Jasno je – ne radi se samo o gozbi, o blagovanju. Ono je slika cjeline međuljudskih odnosa.
 
4. Zbog toga je današnja Radosna vijest tako prikladna za naše davanje hvale Bogu za stoljeće služenja, darivanja i žrtve sestara milosrdnica.

Isus naviješta i uprisutnjuje Boga koji voli bezuvjetno; koji voli naizgled gubitničkom ljubavlju. Taj njegov dar je put novosti kojoj smo i mi povjerovali i kojom nastojimo živjeti svoju vjeru.

Siromasi, sakati, hromi i slijepi – četiri su kategorije koje mnogi doživljavaju kao nesretne ljude koji ne mogu širiti ništa osim tuge. Te četiri skupine ljudi upozoravaju na naše stranputice koje sežu do dobro nam poznatih kušnja, onih Isusovih i naših; kušnja koje se tiču svačijega života: kušnja moći odnosno vladanja, bogatstva i viđenosti.

Toj kušnji podliježe i naše doba: bogati su moćni, bahati vladaju, ugled se može kupiti ili ga se, barem medijski, može stvoriti i tako predstaviti.

Prođimo još jedanput četirima skupinama koje se svode na dvije: na siromašne i bolesne. No, dobro je vidjeti baš četiri naglaska koja su u suprotnosti sa sadašnjim poimanjem vrijednosti čovjeka.

Siromasi nemaju ništa pa se čine bespomoćni.

Sakati uglavnom ne mogu proizvoditi pa ostavljaju dojam beskorisnih.

Hromi se otežano kreću pa se čine neprisutnima.

Slijepi ne vide izvana; ne procjenjuju izvanjsko pa ih ne privlači zemaljski ugled te su i sami nerijetko smatrani neuglednima.

Takvi ljudi kao da smetaju svijetu ‘promicanja dojmova’. Doduše, u tome su svijetu i oni ponekad iskoristivi, također za prolazne dojmove, kao što su: humanost, solidarnost, suosjećanje.
 
5. Ne možemo danas preskočiti ni sebe. Ovdje stotinu godina živi zbilja koja ne može preživjeti od dojma, nego je ukorijenjena u drukčija polazišta.

Pozvale su nas sestre, ne zato da bismo im uzvratili. To ionako nitko ne može učiniti u dovoljnoj mjeri. Pozvale su nas da budemo s njima. U konačnici, sestre su prenositeljice Kristova poziva na susret s njim. Jer, euharistija koju slavi Crkva je upravo to: dioništvo u nebeskome kraljevstvu.

Današnja Radosna vijest, današnje slavlje u Lužnici nas pita: Koga mi u životu cijenimo, do koga nam je stalo, koga pozivamo i koga bismo pozvali? Uostalom, zašto smo ovdje; što nas privlači i što ima snagu privlačiti stotinu i stotine godina? Koju to vrijednost ima ovaj prostor, ovaj dvorac, park i perivoji, polja, staze i raslinje? Jesu li to samo ljepote i zanimljivosti kakve ima sve što je staro više od stotinu godina?

Ovdje je nedvojbena posebnost prisutnost Kristovih učenica, kćeri i sestara sv. Vinka Paulskoga. Pritom je najmanje važan ovaj dvorac. Netko će odmah zaključiti da je on izvanjski u suprotnosti s onim što nam Isus izravno govori. Dvorci odišu svijetom bogatih, bliskih, rodbinski i interesno povezanih, za svijet uglednih i moćnih.

No, sestre milosrdnice u dvorcu pokazuju istinu da se na svakome mjestu, u svakome ozračju može živjeti ljepota evanđelja i kršćanske kulture nošene i protkane poniznošću. Ona tada iznutra mijenja odnose, vrijednosti i ciljeve.
 
6. To je govor našoj hrvatskoj i europskoj suvremenosti. Gledajući ove prostore kroz stoljeća i u njima stogodišnju prisutnost sestara, lako ćemo shvatiti što za sobom ostavlja oholost, a što poniznost.

Sestre su ove prostore preobrazile u dvorane, perivoje i polja milosrđa, poniznosti i vječnosti. Njihov rad svjedoči o svim djelima milosrđa, i tjelesnih i duhovnih. Ovdje se u Lužnici zrcali istina da su na gozbu Božje ljubavi pozivale siromahe i bolesne; za njih živeći i ne tražeći za sebe povlastice i dojmove.

Gozba ljubavi i nebeskoga kraljevstva vidljiva je u brizi za promicanje otajstva života, za odgoj i obrazovanje, za obitelji i društvo u cjelini. Za tu su gozbu građeni: samostani, bolnice i sirotišta, učilišta i susretišta, u kojima je naviještana i svjedočena Očeva dobrota, Kristova blizina, snaga Duha životvorca, nadahnitelja i pratitelja.

Sve je očitije da nam u crkvenome i u društvenome životu nedostaje nešto što se ne može postići nego je dar. Crkva je našla u slijepoj ulici svaki put kada je u svojim razmišljanjima, u govoru i djelovanju polazila od zasluga i oslanjala na ljudska postignuća, zaboravljajući da živi od darovanosti, od milosti vjere, nade i ljubavi.

I društvo nailazi na slične poteškoće, ako svoje snage iscrpljuje zatvoreno u prolaznost, poglavito zbog toga što isključuje važnost vječnosti.
 
7. Lužnica, prostor koji spaja ljepotu zemlje i prirode s kulturom; Lužnica sa sestrama upućuje upravo na vječnost, usko povezanu s poniznošću. Čovjek koji ne računa s vječnošću teško može biti istinski ponizan. Može biti razočaran, malodušan, nepokretan i bezvoljan, pritisnut k zemlji, ali ne istinski ponizan.

Neki su jezici preuzeli lijepu poveznicu između riječi humus (zemlja) i humilis (ponizan), ali to ne znači pritiješnjenost zemljom i zemaljski. Svatko tko je u dodiru sa zemljom, s klijanjem i rastom, otkriva čudesno otajstvo darovanosti života, radosti i ljubavi.

Naše suvremene poteškoće leže u odvajanju čovjeka od te jednostavne istine čudesnoga dara koja je vidljiva na zemlji i u zemlji; a zanemarivanje darovanosti odvaja i čovjeka od čovjeka.

Sestre ovdje stotinu godina obrađuju zemlju, siju i sade, mučeći se i radujući se plodovima, od kojih je nastajala ljepota zajedništva, radost djece u učionicama, bolesnika u bolnicama, obitelji u svojim domovima. Nepregledno mnoštvo koje je nastalo odazivom Kristu, odazivom na poziv Vječnoga.
 
8. I dalje vrijedi: gdje nema vječnosti, nema poniznosti; gdje nema poniznosti nema darivanja, gdje nema darivanja, nema zajedništva. Može se stvoriti dojam, ali za dojam se ni ne živi niti se za dojam umire.

Iz moga srca i očiju ne mogu nestati sestre milosrdnice koje sam kao dječak promatrao kako se mole i marljivo rade u vrtu, na poljima, u stajama. I tada sam naslućivao nutarnji stav povezan s vječnošću. Čudilo me kako uvijek sve stignu napraviti, ali se na njima ne vidi žurba.

Kasnije sam shvatio da sam bio na putovima, perivojima, poljima milosrđa i darovanosti, poniznosti i vječnosti.

To privlači i uvijek će privlačiti. To vrijedi kao pouka nama u Crkvi da ne idemo za logikom koju nudi svjetovnost. Jednako je tako to poučno za društvo i za katolike u njemu da kao okosnicu pronalaze načina za ugrađivanje vječnosti kao konačnoga razloga za sve oko čega nastoje. Za nas kršćane i katolike vječnost je zajedništvo u ljubavi Trojedinoga Boga.

Mi smo već dionici toga zajedništva, najviše po euharistiji.

Pozvani smo, jer se prepoznajemo siromašnima, sakatima, hromima i slijepima, ali s darom koji nadilazi svaku našu nemoć i ograničenja.

S tim smo darom blaženi, pronalazimo svoju radost na licu bližnjih svaki put kad ne radimo nešto iz sebičnosti, u društvu redovito zvanoj ‘interesom’, nego iz velikodušnosti, jer Bog daruje radost onima koji otvaraju prostore ljubavi, počevši od poniznosti.
 
9. I na kraju još samo crtica o imenu ‘Lužnica’ koje je očito povezano s lugom, kao šumarkom, gajem, vlažnim i močvarnim mjestom. No, lug je i pepeo, onaj koji nastaje izgaranjem drveta.

Jučer sam se sjetio Lužnice u pomalo neočekivanom kontekstu – pri svome pokušaju da očistim odvod. U starini (ne tako davnoj) rado se čistilo pepelom, a to i druga prirodna sredstva i danas se vraćaju u uporabu. Međutim, danas je pepeo rijetkost, a pri mojemu pokušaju i ne bi bio od posebne koristi.

Ipak je pomogla upravo lužina. Poznate su nam alkalne otopine dobivene izluživanjem drvnoga pepela. Na tome tragu je i natrijev karbonat, soda bikarbona, ubrojena među slabije lužina koju sam za čišćenje odvoda koristio u kombinaciji s octom.

Nekako mi se nametnula misao o povezanosti Lužnice i čišćenja. Ne mislim pritom samo na osobnu zahvalnost sestrama koje su se brinule za čistoću u ustanovama i zajednicama u kojima sam živio od sjemenišnih dana, nego mislim na čistoću koja je dolazila i dolazi od upućivanja na vječnost i po svjedočenju vječnosti u svakidašnjici.

Samo vječnost pročišćuje do dna ljudskoga bića, do srži istine o čovjeku i svijetu. Samo vječnost koju nam je otvorio i darovao Isus Krist mukom i uskrsnućem istinski preobražava.

Nadam se da ćemo prolazeći pokraj ovoga samostana ili na spomen Lužnice, osjetiti čežnju za vječnošću i ostati u molitvi za naše sestre, za nova nadahnuća, za nove korake koji su mogući samo s poniznošću i kulturom darovanosti.

Volio bih da ponesemo sa sobom istinu da jedno stoljeće Lužnica pročišćuje – Kristovim darom vječnosti!

Amen.