Svećenik Vrhbosanske nadbiskupije Bojan Ivešić objavio je izvješća o vjerskim prilikama koja je biskup Joseph Patrick Hurley slao u Vatikan od veljače 1946. do veljače 1947. U vihoru komunističke represije, likvidacija, zatvaranja i progona Katoličke Crkve, uključujući i dostojanstvenike s biskupskim redom, našao se u prvim godinama nakon Drugoga svjetskoga rata u Jugoslaviji američki biskup i prokušani vatikanski diplomat Joseph Patrick Hurley, tema je koju u svom novom broju donosi Glas Koncila u intervjuu s vlč. Ivešićem.
U teškoj misiji u koju ga je 1945. poslao papa Pio XII. mons. Hurley bio je u Jugoslaviji vatikanski diplomatski predstavnik ad interim, svojevrsni ekvivalent apostolskoga nuncija. A kao papin predstavnik on je nazočio i brojnim »tektonskim zbivanjima«, među kojima je i namješteno suđenje zagrebačkomu nadbiskupu Alojziju Stepincu ujesen 1946., kao i niz drugih takvih procesa, među kojima je bilo i suđenje i utamničenje mostarskoga biskupa Petra Čule u ljeto 1948. godine.
Djelić dramatične službe biskupa Hurleyja u Jugoslaviji ukoričio je povjesničar i svećenik Vrhbosanske nadbiskupije Bojan Ivešić u nedavno objavljenoj knjizi »Izvješće mons. Josepha Patricka Hurleyja o religijskim prilikama u Jugoslaviji od veljače 1946. do veljače 1947.«. Svećenik Ivešić za Glas Koncila iznosi svoje uvide u službu nedovoljno poznatoga vatikanskoga diplomata u prijelomnim vremenima hrvatske povijesti.
Progoni su bili dio »zacrtanoga plana« komunista
Iako je geostrateški poredak nakon 1945. izgrađen na temeljima antifašističke koalicije, u koju je »uskočila« i Titova Jugoslavija, biskup Hurley od početaka svoje službe nije se dao »navući« na narative Titovih komunista, napominje sugovornik Ivešić. »Kao Amerikanac, ali isto tako i kao katolički svećenik, diplomat i biskup, vjerojatno je Hurley poznavao bit komunističke ideologije i njezine temeljne zasade, no prije dolaska u Jugoslaviju nije imao iskustvo promatranja njezine praktične implementacije u društvu. Ne bih rekao da je na Titov režim gledao kao na ‘saveznički’ u bilo kojem smislu jer je prije svojega polaska bio temeljito upoznat o procesu, načinu i samoj instalaciji toga režima u tadašnjoj Jugoslaviji. Moj je dojam da je on, temeljem informacija koje je dobio, imao izgrađenu ispravnu sliku koja je nakon dolaska, prvih kontakata i interakcije pretvorena u bolno iskustvo«, pojašnjava svećenik Ivešić.
Biskupu Hurleyju od početaka je bilo jasno što čine Titovi komunisti – bila je to nasilna revolucija, promjena društva po uzoru na boljševičku revoluciju. Zločini te revolucije nisu bili nikakva »poratna odmazda«, upozorava svećenik Ivešić, nego dio »zacrtanoga programa« Komunističke partije. No u svemu se američkoga biskupa i vatikanskoga diplomata duboko dojmila ustrajnost i neslomljivost hrvatskoga katoličkoga puka i njegovih pastira u Jugoslaviji. »Tu je istinu sa sobom odnio u SAD i proširio po svijetu«, dodaje Ivešić. Biskup Hurley u Jugoslaviji je bio u diplomatskoj misiji sve do 1949. godine.
Režim je otežavao Hurleyjevo djelovanje
Komunistički režim redovito je ignorirao intervente biskupa Hurleyja, smatrajući ga marginalnom figurom, napominje Ivešić. »Njegovi dopisi i note su ignorirane, a njegove intervencije dovele bi osobe za koje se zauzimao u teži položaj. Nisam konzultirao vrela jugoslavenske obavještajne službe da bih mogao reći kako su na njega gledali. Vjerujem da nije gledan blagonaklono zbog svojih kontakata s diplomatima SAD-a, Velike Britanije, Francuske i drugih zapadnih zemalja. Nastojali su mu otežavati dolazak do informacija kod biskupa, svećenika i drugih, a samim time priječili su mu i informiranje o tome što se uistinu događa u Jugoslaviji, bilo da je riječ o informacijama koje su išle prema Svetoj Stolici bilo o onima prema zapadnomu svijetu. Rekao bih da je osjećao da je njegova misija bila djelomično ‘neuspješna’ i da je pomalo time ostao razočaran. Međutim, danas kada imamo na raspolaganju njegove dokumente, uviđamo svu njezinu veličinu i uspješnost. Hurley spada u red osoba koje zasigurno zaslužuju spomen među hrvatskim narodom i u hrvatskoj državi«, dodaje sugovornik.
Nastojeći ilustrirati u kojoj je mjeri za bilo kojega crkvenoga diplomata situacija u komunističkoj Jugoslaviji bila »izvan okvira«, svećenik Ivešić spomenuo je na tom tragu i slučaj splitskoga gradonačelnika Stjepana Vukušića kojemu nakon osude na smrt u poraću nije omogućeno da se ispovjedi pa je on to učinio javno, izrekavši pokajanje pred mnoštvom ljudi.
Težina zadržavanja »diplomatske hladnoće«
Premda je djelovao pod golemim pritiskom, što je vidljivo i iz činjenice da je od viših struktura u Rimu tražio i da se djelatnicima nuncijature u Beogradu svako toliko omogući dostojan odmor, mons. Hurley uspijevao je zadržati diplomatsku »hladnoću«, smatra Ivešić i dodaje: »Kada se uzmu prva njegova izvješća, točno se primijeti evolucija u pisanju i razmišljanju. Počevši od opisa prilika u Sloveniji i posjeta Ljubljani, preko Zagreba do dolaska u Beograd i susreta s Josipom Brozom Titom uviđa se da su njegova zapažanja diplomatska, bilježio je činjenice, ono što mu je rečeno i ono što je vidio. Prikaz susreta s Titom, koji je cjelovit objavljen u mojoj knjizi Nastanak i uporaba vatikanske verzije ‘navodnoga Stepinčeva pisma’ iz 1943. sa referencijalnim dokumentima, dovoljno prikazuje Hurleyjevo diplomatsko-profesionalno ophođenje jer je zamjećivao i bilježio svaku pojedinost počevši od dočeka do sadržaja razgovora i manira, što se sve temeljito interpretiralo.«
Biskupa Josepha Patricka Hurleyja duboko se dojmila ustrajnost i neslomljivost hrvatskoga katoličkoga puka i njegovih pastira u Jugoslaviji. »Tu je istinu sa sobom odnio u SAD i proširio po svijetu«, podsjeća svećenik i povjesničar Bojan Ivešić
No u procesima protiv nadbiskupa Stepinca i biskupa Čule bilo je teško zadržati spomenutu »hladnoću«, a u njegovim izvješćima koja je slao u Vatikan vidljiv je i njegov angažman oko drugih slučajeva progonjenih, kao što je bilo suđenje svećeniku Nikoli Bilogriviću i istaknutomu katoličkomu laiku Felixu Niedzielskomu. U tim procesima nije se moglo ostati u »okvirima« puke diplomatske službe i ne promatrati ta događanja ljudskim, svećeničkim očima. »I svećenik Bilogrivić i Niedzielski jesu istinski mučenici čiji slučajevi pokazuju apsurdnost cjelokupnoga pravosudnoga sustava koji je svakoga, u svakom trenutku i za sve mogao optužiti, osuditi, abolirati ili ubiti. Banjolučki kraj u svakom stoljeću podari jednu plejadu mučenika svećenika, sestara i laika samo zato što su katolici. Njihove žrtve i njihova važnost ne smiju biti zaboravljene, nego moraju biti trajno prisutne i nadahnjujuće. Sam mons. Hurley zapisao je divne riječi, posebno o Niedzielskom i njegovoj smrti«, napominje Ivešić.
Crkva se ne treba bojati svoje prošlosti
Djelovanje biskupa Hurleyja u Jugoslaviji opovrgava i teze o navodnoj šutnji pape Pija XII. u vremenima Drugoga svjetskoga rata i poraća. Ni u kojem pogledu Crkva se, kada je riječ konkretno o zbivanjima u 20. stoljeću, ne treba bojati svoje povijesti, podsjeća sugovornik Ivešić.
»Budući da sam proučavao pontifikat pape Pija XII., mogu slobodno i odgovorno reći da se radi o velikom papi, o velikom i prevažnom pontifikatu u povijesti Katoličke Crkve i čovječanstva. Sve opet ovisi o interpretaciji koju većina radi iz današnje perspektive – ne kako bi se došlo do povijesne istine, nego kako bi se postigao određeni cilj. Vrela pokazuju da je papa Pio XII., kako neki kažu, ‘šutio’. Ali on je i radio, aktivno i sustavno na svim poljima u granicama svojih mogućnosti. To su činjenice koje ‘vrište’ kao što je i slučaj s bl. Alojzijem Stepincem. Kada nema znanstvenoga argumenta, kaže se: ‘Nije dovoljno učinio, mogao je više’«, zaključuje svećenik Ivešić.
Iz vremena »suradnje« Crkve i režima NDH: Paveliću je prijetila ekskomunikacija
U svojim je povijesnim istraživanjima svećenik Bojan Ivešić naišao i na »detalj« koji ilustrira u kojoj su mjeri deplasirale sve teze o navodnoj »kolaboraciji« Katoličke Crkve s režimom Nezavisne Države Hrvatske. Naime, Ante Pavelić nije bio zadovoljan što je Sveta Stolica za biskupe imenovala Petra Čulu i Janka Šimraka te je izrazio nezadovoljstvo što se Crkva o tom pitanju ranije nije konzultirala s državom. Paveliću je nakon toga pritiska izravno priopćeno da ga takav politički istup zapravo vodi u ekskomunikaciju.
»To nam nadasve pokazuje hrabrost i odlučnost crkvenih pastira u provedbi i zastupanju isključivo crkvenih načela. Katolička Crkva u hrvatskom narodu toga vremena bila je jasna i beskompromisno je zastupala svoje učenje te nije dopustila da zbog sitnih političkih koncesija prešuti i zataji ono što je definirano njezinim učiteljstvom. Pokazalo se kako njezini prvaci nisu podlegli pod diktaturom kralja Aleksandra, nisu se zanijeli navodnim ‘privilegijama’ poglavnika Pavelića niti su popustili pod Titovim progonom«, pojašnjava svećenik Ivešić. Iza raznih »političkih konglomerata« pod kojima se u 20. stoljeću našao hrvatski narod stajale su vanjskopolitičke silnice i konkretne ideologije. Hrvatski katolički pastiri to su uviđali, neumorno su tim zlima suprotstavljali evanđeoska načela, podsjeća Ivešić u razgovoru za Glas Koncila.
(kta)
