Božja Riječ i živa predaja Crkve » Tekstovi

Sinodalni hod: Goran Žan Lebović Casalonga

20.10.2023.

Sinodalnost – novost u uvažavanju i artikuliranju „osjećaja vjere“ (II. dio)

Vademecum naglašava da nas u ovom pozivu na razlučivanje prati „način života koji je utemeljen u Kristu, slijedeći vodstvo Duha Svetoga, živeći na veću slavu Božju.“

Vademecum o Sinodi i „osjećaj vjere“

U Vademecumu za Sinodu, o sinodalnosti pronalazimo ključne pojmove sinodskog procesa: zajedništvo, sudjelovanje, poslanje. Upravo govor o pojmu „zajedništva“ govori o „osjećaju vjere“: „Zajedno smo, nadahnuti slušajući Božju riječ, po živoj predaji Crkve, te utemeljeni u sensus fidei („osjećaju vjere“) koji dijelimo.“

„Osjećaj vjere“ kao takav važan je element sinodskog procesa. Osluškivanje osjećaja vjere je metoda sinodskog procesa, a razlučivanje cilj. Stoga su svi kršteni osobito pozvani na sudjelovanje u sinodskom procesu, te nitko ne bi smio biti isključen iz mogućnosti dijeljenja vlastitih stavova i iskustava u mjeri u kojoj želi pomoći Crkvi na njezinom sinodskom putu traženja onoga što je dobro i istinito, kako ističe sam Vademecum.

Zapreke realizaciji „osjećaja vjere“ u životu Crkve i na sinodskom procesu

Vademecum o Sinodi kao određene zapreke navodi neke stvarnosti koje mogu kočiti ispravno djelovanje „osjećaja vjere“. Jedna od njih je nedostatak otvorenosti za obraćenje i promjenu jer se često opiremo onomu na što nas Duh Sveti nastoji nadahnuti da poduzmemo. Zatim ističe potrebu napuštanja predrasuda i stereotipa. Isto tako nadodaje kao zapreku to da nas mogu opterećivati naše slabosti i naša sklonost grijehu. Potrebno je također nadići ideologije i izbjeći opasnost pridavanja veće pozornosti idejama nego stvarnostima života vjere, koje ljudi žive na konkretan način.

Upravo se s tim stvarnostima i iskušenjima već susreo sv. Pavao VI., papa koji to jasno ističe u jednom svome govoru: „U ovo vrijeme postoji velika uznemirenost u svijetu, kao i u Crkvi, a u pitanju je upravo vjera. […] Kada razmišljam o katoličkom svijetu, ponekad me pogađa činjenica da unutar samoga katoličanstva kao da od vremena do vremena prevladava nekatolički način razmišljanja, te se može dogoditi da upravo ta nekatolička misao unutar katoličanstva sutra prevlada. No, ona nikada neće predstavljati razmišljanje Crkve. Potrebno je da opstane malo stado, kako god malo ono bilo.“

„Osjećaj vjere“ u svjetlu duhovnog razlučivanja

Stoga, da bi izbjegli iskustvo sv. Pavla VI. pape, Vademecum o Sinodi o sinodalnosti, daje nam važnu smjernicu o potrebi razlučivanja: „U duhovnome smislu razlučivanje je umijeće tumačenja u kojem nas smjeru vode želje srca, a da se pritom ne damo zavesti onim što nas vodi kamo nikada nismo htjeli ići.“ Upravo se ova definicija nastavlja na ono što nam govori i Riječ Božja: „Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdravo učenje, nego će po vlastitim željama gomilati sebi učitelje koji će im govoriti ono što godi njihovim ušima. I odvratit će uši od istine, a okrenut će se izmišljenim pričama“ (2 Tim 4, 3-5). Iz ovoga jasno proizlazi činjenica da je naše razlučivanje u životu često puta zaslijepljeno grešnim životom ukorijenjenim u strastima i vlastitim željama. Stoga je vrlo važno, kako Vademecum naglašava, da nas u ovom pozivu na razlučivanje prati „način života koji je utemeljen u Kristu, slijedeći vodstvo Duha Svetoga, živeći na veću slavu Božju.“

„Osjećaj vjere“ u svjetlu zrelosti vjere i vjere Crkve

U svojoj propovijedi na misi prigodom otvaranja papinskih konklava 2005., tadašnji dekan kardinalskog zbora, Joseph Ratzinger istaknuo je važnost čovjekovog osobnog suobličavanja Kristu i vjeri Crkve, da bi dosegao zrelost vjere koja je preduvjet za razlučivanje, te zajedništvo naše volje s Kristovom voljom na što nas danas poziva sinodski proces:

„Prema grčkom tekstu, treba govoriti o “mjeri Kristove punine”, koju smo pozvani dosegnuti kako bismo bili istinski odrasli ljudi u vjeri. Ne trebamo ostati djeca u vjeri, u stanju malenosti. A u čemu se sastoji biti dijete u vjeri? Sveti Pavao odgovara: to znači biti “bacan valovima i nošen amo-tamo svakim vjetrom nauka” (Ef 4,14). Vrlo aktualan opis!

Koliko smo samo vjetrova doktrine iskusili u posljednjim desetljećima, koliko ideoloških struja, koliko moda mišljenja… Mala lađa misli mnogih kršćana često je bila bacana tim valovima – bacana iz jedne krajnosti u drugu. […]Svakodnevno se rađaju nove sekte i obistinjuje se ono što sveti Pavao govori o prijevari ljudi, o lukavstvu koje vodi u zabludu (usp. Ef 4,14). Imati jasnu vjeru, prema Vjerovanju Crkve, često se označava kao fundamentalizam. Dok se relativizam, odnosno prepustiti se “svakom vjetru doktrine amo-tamo”, javlja kao jedini aktualan stav u današnjem vremenu. Uspostavlja se diktatura relativizma koja ništa ne priznaje kao konačno i koja kao krajnje mjerilo ostavlja samo sebe i svoje želje.

Mi, međutim, imamo drugo mjerilo: Sina Božjega, pravog čovjeka. On je mjerilo pravog humanizma. Odrasla nije vjera koja prati valove mode i zadnjih novina; odrasla i zrela je vjera duboko ukorijenjena u prijateljstvu s Kristom. Upravo nas to prijateljstvo otvara svemu što je dobro i daje nam kriterij da razlikujemo istinu od laži, prijevaru od istine. Moramo doći do zrele vjere, moramo voditi stado Kristovo prema ovoj vjeri. I upravo ta vjera – samo vjera – stvara jedinstvo i ostvaruje se u ljubavi prema bližnjemu. U tom smislu, sveti Pavao nam nudi – nasuprot stalnim nestalnostima onih koji su poput djece koju valovi bacaju – lijepu riječ: veritatem facientes in caritate – činiti istinu u ljubavi, kao temeljnoj formuli kršćanskog postojanja. U Kristu se istina i ljubav podudaraju. U mjeri u kojoj se približavamo Kristu, i u našem životu, istina i milosrđe se stapaju. Ljubav bez istine bila bi slijepa; istina bez ljubavi bila bi kao “cimbal koji zveči” (1 Kor 13, 1). 

„Osjećaj vjere“ kao zajedništvo naše volje s Božjom voljom

Upravo kroz ovo što navodi J. Ratzinger, vidimo što je preduvjet za plodonosnu Sinodu, a to je tražnje Božje volje, a ne svoje. U istoj propovijedi on nastavlja o još jednom važnom elementu koji je nužan za ostvarenje Božje volje za nas:

Drugi element, kojim Isus definira prijateljstvo, jest zajedništvo volja. „Idem velle – idem nolle“ – isto htjeti i isto ne htjeti“, bila je i definicija prijateljstva za Rimljane. “Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam” (Iv 15, 14). Prijateljstvo s Kristom podudara se s onim što izražava treća molba našega Oca: “Budi volja tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji”. U času Getsemanija Isus je našu buntovnu ljudsku volju preobrazio u volju sukladnu i sjedinjenu s božanskom voljom. On je pretrpio svu dramu naše autonomije – i upravo predajući našu volju u ruke Božje, daje nam istinsku slobodu: “Ne kako ja hoću, nego kako ti hoćeš” (Mt 21, 39). U tom zajedništvu volja ostvaruje se naše otkupljenje: biti Isusovi prijatelji, postati Božji prijatelji. Što više ljubimo Isusa, što ga više poznajemo, to više raste naša prava sloboda, raste radost otkupljenja. Hvala ti Isuse na prijateljstvu!“

Kroz iskustvo zrele vjere ukorijenjene u vjeri Crkve, potrebno je osluškivati jedni druge, našu predaju vjere i znakove vremena kako bismo razlučili što Bog govori svima nama, kako bi obnovili svoje mentalitete i crkvene strukture, te živjeli Božji poziv za Crkvu među sadašnjim znakovima vremena.

Iz rubrike:
Sinodalni hod