za vlč. Tomislava Radišića, koji je preminuo u Svećeničkom domu u Đakovu u utorak 1. srpnja u 95. godini života i 71. godini svećeništva, izvijestio je Tiskovni ured Đakovačko-osječke nadbiskupije, prenijela je IKA.
Sprovodu su nazočila dvojica braće pokojnog svećenika i druga rodbina, svećenici Đakovačko-osječke nadbiskupije, bogoslovi, Milosrdne sestre sv. Križa i drugi vjernici. „U ovom oproštaju, kao da nas sve blago i s ljubavlju poziva, ohrabruje i tješi riječima sv. Pavla: Braćo, znamo doista: ako se razruši naš zemaljski dom, šator taj, imamo zdanje od Boga, dom nerukotvoren, vječan, na nebesima. Stoga, ostajmo uvijek puni pouzdanja“, rekao je na početku sprovoda nadbiskup.
„Opraštamo od krasnog čovjeka i svećenika“, dodao je nadbiskup te je izrazio sućut obitelji pokojnika uime cijele Đakovačko-osječke nadbiskupije. „Što nam u ovakvim trenucima susreta, ne samo sa smrću vlč. Tomislava nego i svakoga od nas, što nam, i u ovom i ovakvom susretu s Bogom, koriste sav naš ljudski ugled, službe i titule, sve ljudske pohvale i nagrade i sva odličja i promaknuća te postignute časti u životu? Baš ništa. Toga smo svi svjesni. Iza vrata smrti čekaju nas dobri Bog i njegov sin Isus Krist koji ne traže od nas prikupljene diplome, zahvalnice, imenovanja i promaknuća skupljena tijekom našega života nego nas pitaju jesmo li kome svojom službom obrisao suzu i vratio nadu, jesam li opraštao i pomagao te volio ljude koje mi je Božje Providnost dovodila na moj životni put? Jesam li svojim životom i odustajanjem od sebe služio životu ili sam se svojom komotnošću odavao smrti“, rekao je, među ostalim, mons. Hranić.
Poslije sprovodnih obreda misu zadušnicu u đakovačkoj katedrali predvodio je nadbiskup Hranić u suslavlju s više od 20 svećenika. Pjevanje su predvodili mo. Ivan Andrić i đakovački bogoslovi. U propovijedi je nadbiskup govorio o kršćanskoj vjeri u uskrsnuće koja, kako je rekao, nije tek „neka ideja ili istina vjere koju treba prihvatiti nego je uskrsnuće nešto životvorno i lijepo jer označava život prožet Kristovom ljubavlju. Svi mi nosimo takva iskustva i možemo svjedočiti da je samo ljubav stvarna podrška našem ljudskom životu“.
„Gledajući svećenički život našega dragoga brata svećenika Tomislava od kojega se danas opraštamo u svjetlu rečenoga da uskrsnuće započinje u našem ljudskom životu koji je prožet ljubavlju prema Bogu i bližnjemu, možemo reći da je pokojni Tomislav živio uskrsnuće jer živjeti uskrsnuće znači: živjeti nošeni i osnaženi ljubavlju Boga Oca i čovjekoljubljem njegova Sina Isusa Krista do smrti na križu. I tražiti te živjeti radost trajnoga uskrsnuća preporođenih po Božjoj ljubavi dalo je smisao životu i smrti našega pokojnoga brata Tomislava“, istaknuo je propovjednik. „Pokojni Tomislav živio je tu sigurnost koja proizlazi iz iskustva Božje očeve ruke u našem ljudskom životu. I snagom te vjere ispunio je svoj život, i svjetlom takve vjere i nade darivao je toliko dobrote srca, nutarnjeg mira i ljubavi prema svima kojima je bio poslan i s kojima ga je povezivao život“, naglasio je.
Na kraju misnoga slavlja obratio se i fra Jozo Sopta, rođak i prijatelj pokojnog vlč. Radišića. O pokojniku je rekao da je imao „širinu, poniznost i autoironiju koja mu je dopuštala da bude slobodan te da nema neprijatelja“. Pročitao je nekoliko rečenica koje je pokojnik na njegov nagovor zapisao o svojem najranijem djetinjstvu i odrastanju u svojoj obitelji u hercegovačkom selu Grljevićima.
Vlč. Tomislav Radišić rodio 21. se listopada 1930. u Grljevićima kod Ljubuškog i jedno vrijeme bio je po životnoj dobi najstariji svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije. Po završetku nižih razreda osnovne škole odlazi u Gimnaziju na Široki Brijeg. Zbog toga što su komunističke vlasti nacionalizirale Franjevačku gimnaziju u Širokom Brijegu, gimnaziju je dovršio i maturu položio 1953. na Prvoj muškoj gimnaziji u Sarajevu. Filozofsko-teološki studij završio je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Za svećenika Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM ga je 5. lipnja 1955. zaredio sarajevski nadbiskup Marko Alaupović.
Prva svećenička služba bila je služba duhovnog pomoćnika u Župi sv. Mihaela, arkanđela, u Duvnu, a potom u župi sv. Ivana Krstitelja u Konjicu, gdje je ostao četiri godine. Nakon toga je kroz četiri godine bio župnik u župi Srca Isusova u Kongori, potom četiri godine u župi sv. Franje Asiškog u Bukovici te godinu dana u župi sv. Antuna Padovanskog u Šuici. Iz Šuice odlazi za kapelana u župu sv. Vlaha u Slanom, a nakon godinu dana imenovan je i župnim upraviteljem župe sv. Marije Magdalene u Banićima. Svećeničku službu u Hercegovini zaključio je kapelanskom službom u župi Bezgrešnog Začeća BDM u Posušju.
Nakon 19 godina svećeništva, svoj svećenički put je 1974. nastavio inkardinacijom u tada Đakovačku ili Bosansku i Srijemsku biskupiju. Imenovan je najprije župnikom župe sv. Filipa i Jakova, apostola, u Odvorcima, a potom je poslan u Srijem, gdje je preuzeo službu župnika u župi sv. Terezije od Djeteta Isusa u Beški i vjerno je vršio punih jedanaest godina. Uz tu službu, privremeno je kroz godinu dana upravljao i župom sv. Ane u Maradiku. Posljednja župnička služba, prije umirovljenja 1995., bila je u župi Rođenja Blažene Djevice Marije u Novim Banovcima.
Nastavio je služiti i nakon umirovljena. Tijekom kratkog posjeta svome bratu župniku dviju župa na Dugom Otoku u Zadarskoj nadbiskupiji, župe Gospe od Karmela u Savaru i župe svetih Kuzme i Damjana u Brbinju, iznenada mu umire brat te na molb zadarskog nadbiskupa Marijana Oblaka ostaje kao zamjena pokojnog brata od nekoliko dana. Ta privremena zamjena se protegnula u desetogodišnju župničku službu u navedenim župama. Pet godina bio je i Dugootočki dekan. Po povratku u Đakovo 2005. u mirovini i dalje ostaje pastoralno aktivan. Deset godina bio je misnik, ispovjednik i duhovnik u Domu za starije i nemoćne osobe u Đakovu gdje je i preminuo, izvijestio je Tiskovni ured Đakovačko-osječke nadbiskupije. (kta/ika)
