“Roditelji i zemlja najbliži su izvori našeg postojanja”, kaže Akvinski, “a svi su prije svega zaduženi pod Bogom.”
Odrastao sam u Ann Arbor, Michigan, “lonac za topljenje” izvan Detroita. U školskom autobusu svako jutro sjedio sam s prijateljima različitog podrijetla. U školi sam uhvatio svoje najbolje prijatelje Catherine, francusku djevojku s dvostrukim državljanstvom, i UnNur, ljubazan, inteligentni imigrant s Islanda. Radio sam u kafiću kojim upravlja pobožna grčka pravoslavna obitelj; studirao španjolski pod fenomenalnim argentinskim učiteljima; i grickali nizozemski bankaftaafBliski Istok Za’atari egipatske palačinke. Mogli biste reći, što se tiče kulturnog obogaćivanja, bio sam postavljen.
Imam 45 godina i nikad nisam otišao bez dobrog obroka, toplih kreveta ili čiste vode. Imao sam čvrsto obrazovanje i priliku uživati u američkoj ljepoti. Ono što je najvažnije, imao sam pristojnu crkvu za odlazak svake nedjelje svog života (osim tijekom Covida).
Nikada nisam živio pod diktatorom ili kroz glad ili rat. Nikada me vojnici nisu maltretirali prilikom izlaska u javnost (kao što je bio moj palestinski prijatelj koji je odrastao u Jeruzalemu). Imam pouzdanu uslugu pošte, najnovije uređaje i najbolje knjige, filmove, odjeću i umjetnost na dohvat ruke. Duboko sam, obilno blagoslovljen. Ne kažem da nisam imao priličan udio patnji i križeva, ali Božjom milošću i američkom bogatstvom, to sam prošao svaki put. Bože pustio me da živim u ovoj voljenoj zemlji, a više dana, čak i ne znam zašto je mislio da to zaslužujem.
Volio bih da mogu reći da je to istina Da se većina ljudi na svijetu tako osjećala zbog svoje domovine, ali nije. To nije bilo istinito za mog velikog, velikog, velikog ujaka, koji je napustio Nizozemsku i došao u Ameriku kako bi mogao bolje živjeti svoju vjeru i zatekao Holland, Michigan, grad prepun kršćanskih crkava (a Hope College).
I to nije bilo istinito za mog oca, zbog čega je doselio u Ameriku, zemlju slobodnog i doma hrabrih. Tata je u Kaliforniju došao gotovo bez penzije u dobi od 24 godine-B-učenik sa diplomom male nizozemske tehničke škole-i učinio svoj put da postane vrlo uspješan i velikodušan izumitelj, investitor, inženjer i biznismen.
Proživio je Drugi svjetski rat pod nacističkom invazijom na Nizozemsku. Trpio je sve od vrenja na njegovom tijelu od gladi do teroriziranih od strane nacističkih vojnika koji su godinama kampirali preko puta njegove kuće. Vidio je da je njegova voljena zemlja ratna ratna ateizma ratna ateizma. Znao je da postoji bolji život za sebe i svoju buduću obitelj, i doista je bilo – i to je pronašao. Trebala je ogromna količina hrabrosti i herojskog duha, ali on je to učinio. Umirio se u ovu zemlju, zaradio državljanstvo, izuzetno naporno radio i pridonio snazi i obećanjima Amerike.
Bez obzira koju zemlju nazivamo kući, Pozvani smo da to volimo i sve se borimo za to. Iz Božjih milostivo providencijalnih, tajanstvenih razloga, odabrao je svakog od nas da živi u ovom vremenu, u ovoj zemlji.
Jedan od načina da voljemo našu zemlju je educirati se o tome što znači biti autentični domoljub. Izvedeno iz patrijašto znači “zemlja” na latinskom, domoljublje podrazumijeva duboku naklonost prema nečijoj rodnoj zemlji, želeći doprinijeti njegovom općem dobru i za prihvaćanje određenih obveza kao svojih građana.
Za one od nas koji smo blagoslovljeni kao roditelji, patriotizam znači njegovanje ljubavi prema našoj zemlji usred obiteljskog života. Dajući čvrstu zakladu našoj djeci i ulaganjem u njih, na kraju volimo našu zemlju, jer su to njegova nada i njegova budućnost. Roditeljstvo je ovih dana previše podcijenjeno – majke i očevi su ljudi bez obzira. Vrijeme i trud koji ulažemo u vezanje sa svojom djecom i formiranje njihovog uma i duša da služe Božjem kraljevstvu donijet će obilnije voće nego što možemo shvatiti, za našu zemlju i daleko dalje.
Kao američki katolički roditelji, mi smo vojnici koji se bore ne samo za crkveni militant, već i za Ameriku, to može ostati zemlja slobodnog i doma hrabrih. Dajući našoj djeci solidno katoličko obrazovanje, bilo da se putem katoličkog školovanja ili u školovanju u kući osnažujemo svetoj majci Crkvu i čini svoju budućnost u našoj naciji još blistavije. Kao što dr. Mary Kay Clark piše u Katoličko kućno školovanje:
Za one od nas koji volimo svoju zemlju i želimo je vratiti Kristu, našu obiteljsku obiteljsku obitelj vidimo kao alat za pomoć našoj naciji da raste u ljubavi prema Bogu. Naše katoličke obiteljske obitelji treniraju vođe posvećene kršćanskim moralnim vrijednostima, koji će nam pomoći vratiti našu naciju u Krista. Naše obitelji u školi, sada i u budućnosti, pomoći će našoj naciji da se nađe, da razumije njegovu svrhu, traži kršćanske heroje i traže smjer od kršćanskih propisa.
Mukotrpni napori koji roditelji ulažu da educiraju svoju djecu u dobrom, istinitom i lijepom – bilo utapanju u računima u župnim školama ili prelazeći preko malog kamiona moralno uzdižućih knjiga u našoj dnevnoj sobi – predstavljaju nešto uistinu sjajno. Oni znače da mi kao roditelji postavljamo svoj život ne samo zbog neba, već i za našu voljenu zemlju.
Imajući sve to na umu, sada je možda savršeno vrijeme da počnemo govoriti o obećanju vjernosti s našom djecom, svakodnevno se molite za našu naciju i pjevaju dugovjerene domoljubne himne. Krajnje je vrijeme voljeti našeg dobrog Boga i našu zemlju.
Sretan Dan neovisnosti, a Bog blagoslovio Ameriku!
