Sveto i lijepo u otajstvu božićnog očitovanja » Tekstovi

Komentar: Piše: Andreja Jakubin

15.12.2023.

Kristovo se rođenje događa u tišini noći, osvjetljenoj kozmičkom zvijezdom. Njezina epifanijska vatra, znak milosnog Božjeg rađanja i njegove naklonosti čovjeku prikazana je istovremeno i kao vrtložno kretanje i kao zaustavljena prisutnost. Upućuje na ostvarenu puninu vremena, na središnji događaj stvorene povijesti: Svjetlo.

Foto: Ivo Dulčić – Božić

Ljepota je oznaka otajstva i priziv na transcendentno. Ona je poziv da se okusi život i da se sanja budućnost. Zbog toga ljepota stvorenoga svijeta ne može zadovoljiti i smiriti, te pobuđuje onu tajanstvenu nostalgiju za Bogom koji je zaljubljenik u ljepotu. (Ivan Pavao II.) 

Sveto je ono što je vječno, neprolazno, nadvremensko. U židovsko-kršćanskom vjerovanju svet je Bog, Tvorac ljepote (usp. Mudr 13,3), koji sve što stvara čini lijepim: I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro/lijepo. (Post 1,31; hebrejska riječ tob znači i dobro i lijepo). Svet je i najljepši od ljudskih sinova, izrečeni, utjelovljeni Bog – Isus Krist, Bog i čovjek, koji svojim dolaskom i svojom stvarnošću ukida granicu između dalekoga Boga i čovjeka. U njemu je ostvaren susret, ljudska čežnja svih vremena, biti u zajedništvu s Bogom. On je punina i svetosti i ljepote. Njegovim objavljenjem i čovjek prima posvećenje i svako  njegovo djelovanje biva upućeno na konačan cilj bivanja s njime, u zajedništvu svetosti i ljepote.

Umjetnost, kao i religija, postavlja ista, temeljna životna pitanja i odgovore traži na istom prostoru – transcendentnoga. Sakralna umjetnost u svojoj biti traži i u djelovanju ostvaruje svetost i ljepotu. Možemo reći da se na neki način pridružuje božanskom stvaranju iz kojega proizlazi njezin poziv stvarati vidljivi znak nevidljivoga Boga.

U obzorju ovog poziva, koji je bit kršćanskog uzdignuća, ogleda se i odnos s umjetnošću jer teološki je temelj i princip svete umjetnosti kazivati vidljivoga Boga.

Umjetnost, kao i religija, postavlja ista, temeljna životna pitanja i odgovore traži na istom prostoru – transcendentnoga. Kazuje žeđ duha za ljepotom i svetošću, za apsolutnim, koje nadilazi granice vremena i prostora. Predstavlja temeljnu ljudsku čežnju za dodirom nadnaravnoga, u čemu pronalazi i svoju jedinu svrhu, a ispunjenje tog iščekivanja ostvaruje u susretu. U tom prožimanju nadvremenskog, nadprostornog s vremenskim i prostornim osjetilno ostvaruje svoj smisao i tako ono svakidašnje biva oblikovano u govor ljepote i svetosti.

Sakralna umjetnost u svojoj biti traži i u djelovanju ostvaruje svetost i ljepotu. Možemo reći da se na neki način pridružuje božanskom stvaranju iz kojega proizlazi njezin poziv stvarati vidljivi znak nevidljivoga Boga. Umjetnost govora, glazbe, riječi i slike o nadnaravnom u sebi nužno ujedinjuje lijepo i neprolazno te svojim sjajem izriče Boga, i u ovozemnu stvarnost sije beskonačno da uvede „putnika kroz vrijeme na hodočašće koje nadilazi vrijeme“ (C. Chenis).

Ivo Dulčić (1916. – 1975.), jedan od najvećih hrvatskih i europskih slikara, u svom sakralnom opusu polazi upravo od vidljive kristološke stvarnosti. Temeljnim elementima svog likovnog izraza, boje i svjetla kazuje Boga polazeći od njegova epifanijskog misterija, od utjelovljenosti Božjeg svjetla u zemaljsku stvarnost. Njegova djela otkrivaju objavljeno svjetlo, prateći otajstvo Božjih događanja.

U noći božićne objave započinje opravdanost Dulčićeva stvaranja (svete umjetnosti općenito), utjelovljenost slike Božje Riječi, koja je nositelj svake svjetlosne manifestacije. Ta epipháneia – silazak Boga u čovjeka. Ta epipháneia – riječ korijena fos – svjetlo – postati vidljivim, pojaviti se. Bog se javlja iz svjetla. Ono u jaslama postaje vidljivo, otkriveno je i svijetli kao istina koja svetošću i ljepotom privodi čovjeka Bogu.

Kristovo se rođenje događa u tišini noći, osvjetljenoj kozmičkom zvijezdom. Njezina epifanijska vatra, znak milosnog Božjeg rađanja i njegove naklonosti čovjeku, prikazana je istovremeno i kao vrtložno kretanje i kao zaustavljena prisutnost. Upućuje na ostvarenu puninu vremena, na središnji događaj stvorene povijesti: Svjetlo je ishodište vremena i prostora.

Dulčić u ovoj slici Božića nije naslikao spilju ili štalu već je prostorni događaj jaslica izražen u njegovoj bitnosti objavljenog Tijela. Oslikan je ljubičastom, kao znak sveobuhvatnosti kozmičke, i nebeske i zemaljske stvarnosti (plava je boja simbol neba, a crvena zemlje, njihovo je jedinstvo ljubičasta). Vječno je ispunilo zemaljsko prostranstvo, zemlja je postala iskustvo života u Bogu.

Dionik je ovog ljubičastog prostranstva i Theotokos – Bogorodica, koja je svojim prihvaćanjem postala posrednicom milosti i dionicom otkupiteljskog misterija. Putem njezina se zemaljskog tijela rodila Riječ novoga, nebeskoga tijela pred kojim se mudraci klanjaju: ugledaše dijete, padoše ničice i pokloniše mu se (Mt 2, 9-11). Klanjaju se Kristu kao kralju, kao onome koji je gospodar božanske, svjetlosne naravi, koji stvara novo kraljevstvo ljepote susreta Boga i čovjeka. Gospodstvo u kojemu Bog – Svevišnji uvodi čovjeka u bivanje, u prisutnost svoga kraljevanja. U Kristovu je utjelovljenju ispunio obećani dar gledanja: Otkrit će se tada Slava Gospodnja i svako će je tijelo vidjeti (Iz 40,5). Božja je slava u Božiću postala vidljivom.  Bog je prisutan, otkrio je svoje lice, gleda nas i mi njega vidimo.

Iz rubrike:
Komentar