Zagrebačka nadbiskupija – Homilija nadbiskupa Kutleše na Vazmenom bdjenju u Svetoj noći

 
Draga braćo i sestre u Kristu!

Ova sveta noć – noć svjetla, vjere i pobjede – uvodi nas u slavlje svetkovine Gospodinova uskrsnuća. To je događaj bez presedana u povijesti čovječanstva. Na njemu stoji i pada naša kršćanska vjera. Sveti je Pavao to izrazio snažnim riječima: „Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša“ (1Kor 15,14).

Mi znamo da ovdje nismo uzalud! Liturgijska čitanja koja smo čuli – od Knjige Postanka do izvještaja o uskrsnuću – mogli bismo sažeti u usklik: „Velika nam djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo!“ (usp. Lk 1, 49). Doista, evanđeoski izvještaji o Kristovu uskrsnuću nisu tek izvješća o povijesnom čudu oživljena mrtvaca. Ona se izravno tiču nas i naše sudbine. Ona su svjedočanstvo da se toga prvog uskrsnog jutra pred čovjekom otvorila jedna nova dimenzija postojanja. Sve što se od tada u kršćanstvu zbiva i sve čemu Crkva, po Uskrsu rođena, od tada teži jest posredovanje uskrsne milosti i poziva da budemo ljudi uskrsnuća, muškarci i žene nade, koji ne žive od onoga što je propadljivo, nego od onoga što je vječno.

Izvješće svetoga Luke o prvome uskrsnom jutru obiluje detaljima iz kojih možemo izvući mnoga duhovna blaga i pouke. Večeras ćemo u molitvenoj sabranosti razmatrati tri točke: dokaze uskrsnuća, poziv na pouzdanje u Gospodina te djelatnu nadu koja mora prožimati svaki trenutak našega kršćanskog života.
 
1. Dokazi Kristova uskrsnuća

Ono što zovemo dokazima Kristova uskrsnuća povijesne su činjenice, ali i duboka teološka objava. Jedan od prvih dokaza koji svjedoči o sili preokreta koji je zahvatio učenike nakon Kristove smrti jest promjena dana bogoštovlja sa židovske subote na kršćansku nedjelju, dan Gospodnji (usp. Otk 1,10). Nadalje, prazna grobnica, otkotrljan kamen, uredno složeni povoji, susret s anđelima i, iznad svega, ispunjenje proročanstava koja je Isus naviještao o svojoj muci i uskrsnuću (usp. Lk 9,22; Mk 8,31), nisu samo pojedinačna izvješća, nego mozaik istine u kojem se očituje nova stvarnost preobrazbe svijeta po Kristu.

Snaga uskrsne vijesti tim je veća jer dolazi preko žena –  iako je svjedočanstvo žene u to vrijeme bilo društveno sporno –  te preko učenika koji su isprva sumnjali i skrivali se. Žene, koje su se prema tadašnjem židovskom zakonu smatrale nevjerodostojnim svjedocima, postaju prve glasnice uskrsnuća. Nevjerica apostola, koji njihove riječi o praznom grobu isprva smatraju izmišljotinom (usp. Lk 24,11), bit će zamijenjena hrabrošću i žrtvom. To potvrđuje autentičnost njihova svjedočanstva. Da je riječ o ljudskoj izmišljotini, ne bi izabrali žene za prve svjedokinje. Svaka od tih činjenica, kao i sve zajedno, nedvosmisleno ukazuje na istinu kršćanske vjere da je Isus uskrsnuo.
Nitko od Isusovih učenika nije očekivao uskrsnuće. Nakon Kristove smrti bili su prestrašeni, zbunjeni i skriveni, ljudi poljuljane nade i slomljene hrabrosti. No ti isti ljudi koji su nekoć bježali od križa postali su neustrašivi svjedoci uskrsloga Gospodina. U središtu Jeruzalema gdje je Isus bio razapet oni sada javno propovijedaju: „Bog ga uskrisi oslobodivši ga grozote smrti!“ (Dj 2,24).

Takva dramatična preobrazba ne može se objasniti ni psihološkim efektom mase, ni ispraznim željama, a još manje prijevarom. Tko bi umirao za ono za što zna da je laž? A upravo su mnogi od tih svjedoka nakon susreta s Uskrslim mirne savjesti položili svoje živote ispunjeni vjerom u njegovu pobjedu nad smrću. Nitko ne bi izabrao smrt zbog onoga za što zna da nije istina. I zaista, u svjetlu njihove dosljednosti, hrabrosti i žrtve jedini razuman zaključak jest ovaj: učenici nisu propovijedali o mitu, nego o konkretnom događaju Isusova uskrsnuća.

Braćo i sestre, detalji koje nam prenose evanđeoska izvješća o onome što se zbilo prvoga uskrsnog jutra predstavljaju neoborive dokaze Isusova uskrsnuća. Svaki je od tih dokaza važan jer naša vjera ne počiva na osjećajima ili osobnim dojmovima, nego na stvarnim događajima. Kršćanska se vjera temelji na objektivnoj, povijesno utemeljenoj i nadnaravno potvrđenoj činjenici: na tjelesnom uskrsnuću Isusa Krista. Istina da je Krist uskrsnuo stoji neovisno o našim osjećajima, o prolaznim stanjima ili ljudskim uvjerenjima. Ona je potvrđena nizom čvrstih, unutarnje skladnih i međusobno neovisnih svjedočanstava.

Možemo se stoga s pravom upitati: zašto onda mnogi ljudi danas ne vjeruju u uskrsnuće? Možda zato što vjera u uskrsnuće traži promjenu života. Ako je Isus uistinu uskrsnuo, tada je on uistinu Gospodin svega stvorenja, tada njegova riječ nije samo poučna, nego konačna i istinita. A njegova istina ujedno je i zahtjevna: poziva nas na neprestano obraćenje, na svakodnevni izlazak iz sebe.

Papa Franjo u jednoj od svojih jubilejskih kateheza (2. veljače 2025.) poziva nas da promotrimo primjer Marije Magdalene koju predaja naziva „apostolicom apostolâ“ podsjećajući da se u novi svijet uskrsnuća ne ulazi samo jednom, nego da je to proces, hod vjere koji zahtijeva stalno obraćenje srca. Papa kaže: „Naše putovanje stalni je poziv na promjenu perspektive. Uskrsli nas vodi u svoj svijet, korak po korak, pod uvjetom da ne umišljamo da već sve znamo“  te nas poziva da se zapitamo: „znam li se osvrnuti i gledati stvari iz drugog kuta, različitim očima? Imam li želju za obraćenjem?“

Braćo i sestre, to su pitanja koja ne možemo zaobići ako želimo ući u zoru novoga života.
 
2. Skok vjere

Osim stalne potrebe za „osvrtanjem“ tj. obraćenjem, uskrsli Isus od nas traži vjeru. Nakon što je u svom Evanđelju zapisao brojna čudesa koja je Isus činio, kao i same događaje uskrsnuća, evanđelist Ivan zaključuje: „Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu“ (Iv 20,30-31). Kada razmišljamo o vjeri, potrebno je istaknuti nekoliko stvari.

Iako se temelji na povijesnoj činjenici uskrsnuća, vjera nije tek intelektualna stvarnost. Ona uključuje duboko nutarnje osvjedočenje o tome da je Uskrsli Isus, koji je muku i smrt slobodno prihvatio iz ljubavi prema Ocu i prema nama uistinu živ (usp. KKC 609). Vjera je duhovna stvarnost i traži povjerenje u Božju ljubav. Sjetimo se da su svjedoci uskrsnuća bili ljudi koji su Isusa voljeli, koji su govorili o njemu, koji su čeznuli za njim. Uvjerenje da je Isus živ preobrazilo ih je u odvažne svjedoke. No nije bila riječ o tome da je Isus jednostavno ustao od mrtvih i neko vrijeme bio među njima. Osvjedočili su se da je Isus živ zauvijek, stvarno i na način koji nadilazi same naše subjektivne mogućnosti spoznaje.

Stoga vjera ne dolazi nakon što dobijemo odgovore na sve što ne razumijemo. Bog od nas traži povjerenje. Upravo zato što nemamo odgovore na sve, pozvani smo učiniti ono što kršćanska tradicija naziva „skokom vjere“.
Bog nam je dao dovoljno razloga, povijesnih i osobnih, da se odvažimo na taj skok. Uskrsnuće poručuje: „Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube“ (1Kor 2, 9).  Nemamo isprike za uskratu povjerenja Bogu.

Vjera raste i razvija se, prolazi kroz faze i sazrijeva. Žene koje su voljele Isusa donijele su miomirise na njegov grob. To znači da još nisu vjerovale njegovoj riječi da će uskrsnuti, jer da su povjerovale ne bi dolazile pomazati njegovo tijelo. Ni apostoli nisu od početka imali savršenu vjeru. Iako su ostavili sve zbog nasljedovanja Isusa, njihova je vjera u uskrsno jutro bila poljuljana. Učenici na putu u Emaus, iako nisu bili bez vjere, pokazali su sporost srca u prihvaćanju svega što su proroci navijestili o Kristu (usp. Lk 24,25).

Vjera, dakle, traži rast. A Crkva nam pruža sva sredstva potrebna za taj rast: riječ Božju, sakramente, svjedočanstvo svetaca, molitvu, liturgiju i zajedništvo vjernika. Vjera nije statično stanje, nego dinamičan hod prema onome koji nas uvijek iznova iznenađuje svojom prisutnošću i čudesnim djelima svoje ljubavi za nas.
 
3. Nada koja ne postiđuje

Na koncu, draga braćo i sestre, Uskrs nam otvara perspektivu vječnosti, onu posljednju i konačnu stvarnost u kojoj sva naša ljudska nadanja, ograničena, ali ipak autentična, bivaju ispunjena. Uskrsli Krist je naša nada! Iskustvo patnje, nemira, boli, samoće ostat će sastavnicom ljudske povijesti. Očekivati svijet bez boli i sukoba bilo bi iluzorno jer je naša ljudska narav ranjena i ograničena. Jedino Kristovo uskrsnuće čini razliku. Ono nije samo povijesni događaj, nego proboj u vječnost. Upravo stoga, u ovoj Jubilejskoj godini nade, dok s raznih strana odzvanjaju prijetnje razaranja i smrti, snažno odjekuju riječi pape Benedikta XVI.: „Samo velika sigurnost nade da moj osobni život i povijest u cjelini, unatoč svim promašajima, drži i čuva neuništiva snaga ljubavi i da, zahvaljujući njoj, imaju smisao i važnost, samo jedna takva nada može ohrabriti čovjeka da djeluje i ne posustane“ (Spe salvi 35).

Zato nemojmo posustati. Po vjeri i nadi i postanimo svjedoci uskrsnuća. Odgovorimo ozbiljno i srcem na poziv pape Franje da u svoj poniznosti učimo prepoznavati uskrsloga Isusa u svojim bližnjima jer se ni danas on svojim izgledom ne razlikuje od običnih ljudi od kojih olako odvratimo pogled ili ih ne prepoznamo (usp. Kateheza, 2. veljače 2025.).

Ako vam srca katkad otežaju pod teretom životnih briga pa ne osjete blagi lahor uskrsne zore, ne bojte se! Gospodin će pronaći načina da vam priđe jer njegova pobjeda nad smrću sigurna je i stalna! Ne čekajte da dobijete odgovore na sva vaša pitanja da biste povjerovali Uskrslomu, poklonite mu se u jakoj vjeri i imat ćete sve odgovore! Budite ljudi nade, muškarci i žene koji s odvažnošću i radošću svjedoče da je život jači od smrti.
Draga braćo i sestre, s ovim mislima i poticajima svima vama, vašim obiteljima, rodbini i prijateljima želim sretan i blagoslovljen Uskrs i da okusite radost i svježinu uskrsnoga jutra.

Amen.