»A mi se nadasmo!« (Lk 24,21)
U našem narodu, a osobito u onom dijelu što ga volimo zvati crkvenim krugovima, postoji izreka: »A mi se nadasmo!«
Rečenica je uzeta iz razgovora dvojice učenika koji na dan Isusova uskrsnuća razočarani putuju u Emaus i međusobno prepričavaju događaj velikog petka i Isusove smrti na križu. Uskrsli Krist im se kao Stranac, koji kao da ne zna što se dogodilo, pridružuje na tom putu i pita ih o čemu to tako žustro raspravljaju, a oni mu prepričavaju njegovu muku i smrt i čude mu se kako on to ne zna kad o tome bruji cijeli grad i onda mu izražavaju svoje duševno ogorčenje: »A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela!« (Lk 24,21).
Ova se, dakle, izreka najčešće upotrebljava u vrijeme razočaranja kad je pojedinac ili više njih očekivalo da će netko doći ili biti postavljen ili imenovan na određeno mjesto, a onda se pojavi netko koga nitko nije očekivao. Jasno da je iznenađenje i razočaranje golemo. »Mi se nadasmo« onome što smo priželjkivali, a došlo je neočekivano, ono što nitko nije mogao ni pomisliti.
Ova dvojica učenika na putu za Emaus otkrivaju stvarno stanje u kojem se Isus kretao i proveo cijeli svoj život i svoje javno djelovanje. Po ovoj njihovoj reakciji može se zaključiti da oni od svega onoga što su od Isusa Krista doživjeli, vidjeli i učili, nisu shvatili ni naučili ništa.
Razlog je veoma jednostavan: oni su željno očekivali Mesiju i pretpostavili su da bi na temelju Isusova života, djela i riječi, on mogao biti taj obećani i očekivani Mesija, ali ga nisu promatrali ni doživljavali kroz ono što je on živio i činio, nego kroz svoju viziju Mesije. Oni su u svojim glavama imali gotove šablone Mesije koji se trebao uklopiti u njihove zamisli i očekivanja. Isus je trebao ostvariti njihove planove, a ne provoditi svoje. Trebao je živjeti kako oni hoće i kako njima paše.
Oni koji traže načina kako bi Judu rehabilitirali i ublažili njegovo ponašanje, također smatraju da se Juda vodio ovim istim osjećajima, tj. da je Juda mislio da Isus previše oklijeva s tim svojim mesijanskim ostvarenjima oko uspostave velikog Izraela i da ga treba na neki način gurnuti i prisiliti da već jednom pokaže tu svoju božansku moć, da u dramatičnoj situaciji učini čudo i sve svoje neprijatelje pomete kao mrave. A kad se to nije dogodilo, Juda si je razočaran oduzeo život.
Sve dakle ukazuje na to da sve do Isusovog uskrsnuća ni najbliži njegovi simpatizeri i učenici, nisu Isusa shvaćali ozbiljno. Odnosno da Isus nije ispunio njihova očekivanja. Njihova očekivanja i njihovi unaprijed stvoreni planovi o Mesiji bili su tako veliki i tako čvrsti, da ih ni sva Isusova čudesa, život i riječi nisu mogli obratiti i promijeniti. Očigledno da u takvim njihovim predodžbama nije bilo mjesta ni za kakvu muku ili dramatičnu smrt na križu.
Veliki petak je za njih bio kraj svijeta i konac svih nadanja. Svi koji su pošli za Isusom i očekivali nešto od njega osjetili su se zavedeni i prevareni.
Razumijemo njihovo razočaranje, ali ne možemo razumjeti njihovu tvrdoglavost i upornost u svojim tvrdokornim stavovima od kojih nisu odustajali ni nakon svih čudesa kojima su svjedočili, kao i na nespremnosti da se dadu poučiti i da preispitaju ispravnost svojih uvjerenja. Moguće je da razlog njihova razočaranja leži i u tome što su oni cijelu viziju Mesije gledali kroz svoja nadanja i očekivanja, a nisu vjerovali onome što je Isus činio i govorio.
Činjenica je da Isus nikada ne govori o nadi. On je uvijek pozivao na vjeru i na ljubav. Štoviše iz vjere je proizlazilo sve ostalo. Sjetimo se samo nekih Isusovih upozorenja: Kad biste imali vjere koliko je zrno gorušičino gore bi ste premještali! (usp. Mt 17,20-21). »Sve je moguće onomu koji vjeruje!« (Mk 9,23). »Vjera te tvoja spasila« (Lk 18,42). »Neka ti bude kako si vjerovao!« (Mt 8,13).
U nedavnom susretu jedan svećenik poodmakle dobi mi reče da on ne razumije smisao naslova bule jubileja Nada ne razočarava. I raspravlja sam sa sobom, a obraća se meni i diskutira ovako: »Što je nada? Što ćemo postići s nadom? Je li nas nada spašava? Isus nikada nije govorio da se nadamo nego da vjerujemo! Samo vjera spašava…«
Pokušao sam mu, kao da sam ja ekspert i znam čitati Papine misli, reći da se Papa očito vodio sadašnjim veoma konfuznim stanjem u svijetu u kojem su toliki ratovi, nemiri, pobune, gladi, previranja, napetosti koje mogu dovesti do katastrofa s neizmjernim posljedicama i da je ovom svijetu potrebno dati nadu da u konačnici svijet pripada Bogu i njegova će biti posljednja.
Saslušao me je, ali mu nisam bio dovoljno uvjerljiv. On je ustrajao na tome da svijet neće spasiti nada nego vjera u Isusa Krista. Nada može biti ovakva i onakva. Mi se možemo nadati, ali ne znači da će se naše nade ostvariti. I učenici za Emaus su se nadali da će se ispuniti njihova očekivanja, a nisu.
Onaj koji uporno govori o nadi je sveti Pavao apostol, ali tako da nada nikada nije sama i izolirana, nego nerazdruživo povezana s vjerom i ljubavlju. Što je nada bez vjere i ljubavi?
Sveti Pavao govori o vjeri u Isusa Krista, o ljubavi koja se gaji prema svima svetima (svim krštenima) i o nadi koja nam je pohranjena u nebesima (usp. Kol 1, 4-5). Zahvaljuje također Bogu za djelotvornu vjeru, zauzetu ljubav i postojanu nadu u Gospodinu našem Isusu Kristu koja krasi kršćane u Solunu (1 Sol 1,2-3).
Što će spasiti svijet? Što će obratiti i okrenuti svijet na pravi put? Je li ovaj stari svećenik u pravu i na veoma dobrom putu?
Na koncu, zar Uskrsli Gospodin, sada i kao uskrsnuli, nije prekorio nevjeru dvojice učenika: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili!« (Lk 24, 25). Isti Uskrsli prekorava nevjeru Tome apostola, a Ivan zaključuje svoje evanđelje: »Ovo je zapisano da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu« (Iv 20, 31).
Kršćani trebaju ovome svijetu dati nadu, ali će je moći dati samo ako budu imali čvrstu i nepokolebljivu vjeru u Isusa Krista, Sina Božjega, koji je postao čovjekom radi nas ljudi i radi našega spasenja i koji nas je otkupio svojim životom, mukom, smrću i uskrsnućem i dao nam svoga Duha da možemo činiti njegova djela i biti njegovi svjedoci u svijetu.
Dok vam, draga braćo i sestre, upućujem najsrdačnije čestitke za Uskrs, ujedno vas molim i potičem da svi rastemo u vjeri u Isusa Krista i da ne budemo poput njegovih prvih učenika previše sigurni u svoja znanja i uvjerenja, nego da s većim marom i žarom sve dublje poniremo u otajstva naše svete vjere kako bi nas Uskrsli Gospodin uvijek vodio svojim putem, a to je jedini pravi put, jer je Krist jedini Put, Istina i Život.
† Ivica Petanjak
biskup
