U subotu 15. ožujka održano je drugo korizmeno hodočašće vjernika Riječke nadbiskupije. U katedralu sv. Vida hodočastili su vjernici Prvostolnog dekanata. Program hodočašća je započeo 16. 30 sati. Prvo se okupljenim vjernicima obratio rektor katedrale sv. Vida, Ivan Stošić, riječima: „Katedralna crkva je majka svih crkava u Riječkoj nadbiskupiji, ona je majka vaše crkve. Katedralnu crkvu bismo mogli nazvati utjelovljenjem biskupije koja ovu godinu slavi stotu obljetnicu utemeljenja. Sprema se program za tu proslavu, i to možete pratiti na mrežnim stranicama Riječke nadbiskupije.“ Upoznavajući vjernike s programom hodočašća, rektor katedrale je podsjetio: „Ove jubilarne godine, Crkva nam nudi jubilejski oprost. Vi koji ste došli ovamo, ispunili ste prvi uvjet, došli ste u katedralu. Ako je potrebno ispovijedite se, sudjelujte u svetoj misi, izmolite „Vjerovanje“ i u svoje osobne molitve uključite nakane za papu. Neka ovo liturgijsko događanje bude na obnovu i produbljenje naše vjere u Trojedinog Boga.“ Hodočasnička molitva započela je molitvom pred čudotvornim raspelom koju je predvodio riječki nadbiskup Mate Uzinić. Nastavila se molitvom korizmene pobožnosti križnoga puta koju je predvodio dekan Prvostolnog dekanata i župnik župe Uznesenja Blažene Djevice Marije, Sanjin Francetić. Tijekom molitve križnog puta, svećenici dekanata bili su na raspolaganju za sakrament svete ispovijedi. Nakon pokorničkog bogoslužja, započelo je euharistijsko slavlje koje je predvodio riječki nadbiskup i metropolit, Mate Uzinić, u zajedništvu sa svećenicima Prvostolnog dekanata.
Nadbiskup je okupljenu zajednicu vjernika pozdravio riječima: „Srdačno pozdravljam sve vas okupljene na ovom hodočašću Prvostolnog dekanata u našu katedralu, u ovom korizmenom vremenu. Pozdravljam i vas, braćo svećenici, pozdravljam i vas, poštovani gospodine dekane. Zahvaljujem vam na vašem svakodnevnom radu, vašem svakodnevnom praćenju hodočasničkog puta naših vjernika jer život je hodočašće. Na tom životnom putu znamo ponekad zaostati, znamo se ponekad izgubiti, često znademo pasti. Na početku ovog misnog slavlja, zamolimo Gospodina snagu i oproštenje za hod naprijed, s njim i za njega.“
Propovijed hodočasnicima nadbiskup je započeo pojašnjenjem značenja slavlja Jubilarne godine: „Drage sestre i braćo, nalazimo se u jubilarnoj godini, koja je za nas jubilarna iz dvostrukog razloga: zajedno sa cijelim svijetom je to Jubilarna godina 2025. koju obilježavamo kao Crkva svakih dvadeset i pet godina, sjećajući se ponajprije utjelovljenja našega Gospodina koje se dogodilo prije 2025 godina, ali i cijelog otajstva njegove smrti, muke i uskrsnuća.
Za našu nadbiskupiju, to je Jubilej sto godina od utemeljenja nadbiskupije, sto godina da je ova naša katedrala, katedrala naše mjesne Crkve. Ovo jubilejsko slavlje slavimo pod geslom pape Franje „Hodočasnici nade“. To znači da imamo nešto ispred sebe ili nekoga ispred sebe, da naš život ima smisao, da smrt koja će doći u životu svakog čovjeka za nas kršćane nije kraj, nego početak jednog drugog života. Imamo pred očima cilj, cilj je vječnost, cilj je zajedništvo s Bogom, cilj je biti dionici njegove ljubavi.“
Potom je, oslanjajući se na papinu poruku „Hodimo zajedno u nadi“, vjernicima objasnio važnost korizmenog hodočašća napominjući da „korizma nije sama sebi svrha. Ona ima nešto prema čemu smo usmjereni, ona nas pripravlja za susret s nekim, a taj netko je uskrsli Gospodin Isus Krist. Korizma nas usmjerava kao hodočasnike nade. Korizma i život su dosta slični u svom cilju. Ovo današnje evanđelje govori nam ne o onima koji nas vole, već o onima koji nas ne vole. Ponavljalo se nešto što bi trebalo biti cilj našeg života, a posebno našeg korizmenog hodočašća: da budemo milosrdni kao što je Otac naš milosrdan, da budemo savršeni kao što je Bog, naš Otac savršen. To je cilj. Da bismo mogli živjeti puninu života s Bogom u vječnosti, da bismo se mogli susresti s Isusom Kristom uskrslim nakon ovog korizmenog hodočašća, važno je da u ovoj korizmi postanemo ‘savršeni kao što je savršen naš Otac’, da ljubimo i budemo milosrdni kao što je naš Otac milosrdan. Kako je Bog Otac milosrdan? Kako je On savršen? Po tome što ne gleda tko je tko, nego ljubi svakoga. On je milosrdan po tome što je dao sve, svog jedinorođenog Sina da postane jedan od nas i preuzme sve naše slabosti i podigao ga iz groba, kao što će podići i nas.“
Pobliže tumačeći korizmenu poruku pape Franje, Uzinić je rekao: „Počnimo od naslova, ‘Hodimo zajedno u nadi’. Što znači ‘hoditi’? Ta riječ ‘hodimo’ nas podsjeća na ono hodočašće Izraela iz Egipta, iz ropstva u slobodu, tijekom kojeg se Bog objavio kao Bog koji svoj narod voli, vidi njegovu patnju i suosjeća s njim. Nije to neki deistički Bog, nezainteresiran za naše potrebe. On je vjeran Bog. Da bi taj povijesni događaj mogao postati naš događaj i da bismo mi na temelju tog događaja mogli biti oslobođeni ropstva i krenuti prema slobodi te postati dionici obećanja koja nam je On dao, trebamo se obratiti. Trebamo promijeniti smjer. Kako to napraviti? Papa Franjo nam sugerira da pokušamo primijetiti ljude koji proživljavaju ono što je proživljavao Izabrani narod u povratku iz Egipta u Obećanu zemlju. Danas mnogi natjerani ekonomskim razlozima i u potrazi za boljim životom, kao Izraelci ulaze u ‘pustinju’, upuštaju se u nepoznato. Papa želi da ih primijetimo. Od početka njegova pontifikata njegova je posebna briga bila za selioce, migrante. U ovoj poruci, on traži da sebe stavimo u tu situaciju. Da razmislimo: od čega ja to trebam pobjeći da bih bio istinski sretan i slobodan na Božji način? Što je to što moram ostaviti, čega se moram osloboditi kako bih mogao biti usmjeren prema Njemu? Želimo li mi doista biti slobodni? Danas ima onih u Katoličkoj Crkvi koji se žele vratiti u vrijeme prije II. vatikanskog koncila zato što je lakše živjeti po pravilima, nego živjeti slobodan. Bog nas ne želi ukalupljene, on nas ne želi robovima. Treba se zamisliti u situaciji migranata, zamisliti svoj životni hod u toj situaciji.“
Nadbiskup je potom protumačio drugu riječ koju Papa koristi u korizmenoj poruci: „Druga riječ koju Papa upotrebljava u spomenutoj poruci jest ‘zajedno’. To znači sinodalna Crkva: biti zajedno s drugima. To je poziv Duha Svetoga da izađemo iz sebe i budemo sinodalna Crkva. To ‘zajedno’ znači ići ‘ruku pod ruku, bez gaženja, guranja’. Idemo prema istom cilju, slušajući se sa strpljenjem i ljubavlju. Danas sam bio na Putu križa naših Skauta iz Crikvenice prema Triblju i Driveniku, bilo mi je zanimljivo kako je to poseban oblik hoda kad nas ima četrdeset, ili pedeset i više. Kako moramo paziti jedni na druge, kako i oni koji bi mogli brže hodati moraju pričekati one koji ne mogu, ili oni koji zaostaju moraju malo pojačati hod. To znači u Crkvi ‘ići zajedno’. Samo se s drugima može ići daleko. Hodimo li zajedno kao obitelj, kao župa? Hodimo li zajedno kao dekanat? Kakva je suradnja između svećenika i vjernika ovog dekanata? To je pitanje u svakodnevnici života. Ne može jedna župa reći: ‘Ja imam svoj program i planove’, niti biskupija može reći ‘Mene nije briga što se događa na župama’. Oni koji su jači u pastoralnom i materijalnom obliku moraju pomoći one župe koje su u tome slabije. Naše zajedništvo čini društvo autentičnijim i bogatijim. Moramo biti zajedno. Mi hodimo zajedno u nadi. To je nada koja ne razočarava. U uvodu prije Puta križa čuli smo da se nada temelji na tome da nas nitko i ništa ne može rastaviti od ljubavi Kristove. Čak i kad vidimo da se događaju loše stvari, to je nada da Bog vodi našu povijest, On ima plan za nas. Trebamo imati nadu koja se temelji na povjerenju. Korizma je vrijeme obnove povjerenja u Boga, kako bismo onda pročišćenog srca mogli gledati jedni druge, i kako bi neprijatelji postali braća i sestre.“
Budući da je jubilejska godina i godina oprosta, vjernici su zajedno s nadbiskupom Uzinićem izmolili i „Vjerovanje“ prije molitve vjernika, što je jedan od uvjeta za potpuni oprost. Misno slavlje završilo je tradicionalnim ophodom oko oltara i čudesnog raspela.
Eva Marković
Objavljeno: 17. ožujka 2025.
