“Ovo je moje tijelo, ovo je moja krv” (Marko 14: 22-24). Može li biti bolje riječi za čuti u Corpus Christi u nedjelju? Tijelo, krv, duša i božanstvo Isusa. Isus u euharistiji, ono za što je svako srce čeznulo tijekom cijelog života, znajući to ili ne. Nema ništa slično, postoji li, u cijelom svijetu. Nijedan drugi čin, nijedna druga molitva, nijedno drugo vjersko iskustvo. Doslovno, nebo dolazi na zemlju za nas.
Naš Gospodin u ovoj svetoj euharistiji nas hrani i on nas vodi i krvari za nas. Prvo, hrani nas u euharistiju, a to je očito, zar ne? Naša braća i sestre odvojenih kršćanskih zajednica, svi bi se složili oko toga. Imamo zajedničke obroke, svi znaju sliku posljednje večere koja je na pomoći ili na biltenu. U evanđelju čujemo učenike kako govore: “Gdje želite da idemo i pripremimo se za vas kako bismo proslavili Pashalni obrok?” (Matej 26,17) Kad čujemo Pashu, naravno, mislimo na taj obrok koji je označio početak slobode od ropstva u Egiptu, s klanjem janjadi, prskanjem krvi na vratu, a također i konzumacijom njenog pečenog mesa. (Vidi Izlazak 12.)
Janjetina im je dala da im daju snagu na njihovom putu. Upravo su se trebali izvući iz Egipta u smjeru obećane zemlje. A euharistija nam daje snagu i na našim putovanjima da, molim te Bože, obećanu zemlju.
To je također obrok koji me podsjeća na moju talijansku baku jer je to obrok obilja. Primijetite ta četiri glagola koje Isus koristi. On uhvatiti kruh, on blagosloviti to, on lomlje to, i dati to im. Vidite Mark to je znao i on je to radio namjerno. Ta četiri ista točna glagola bili su oni koji su Mark odlučili koristiti još jedan put. Sjećate se kad je bilo, zar ne? Množenje kruhova i ribe. On uzeo njih, on blagoslovljen njih, on slomljen njih, i on dati to im. Ovo nije samo jedan obrok, već je obrok obilja. Nema nedostatka. Nahranio je pet tisuća s nekoliko kruhova i nekoliko riba. I Isusova ne nedostaje. Ne dijelimo jedno tijelo među mnogima. To je taj dar koji se događa, što je za sve. Krist nas hrani obiljem.
Vodi nas i u euharistiju. Isus je rekao učenicima “idite u grad i čovjek će vas upoznati noseći staklenku vode” (Marko 14,13). Znam da to može zvučati kao linija za odbacivanje, ali to je vrlo važno. Imajte na umu da u prvom stoljeću muškarci nisu nosili vodu. Sada svi nose vodu. Ali, velike staklenke vode, to je bilo posebno žensko djelo, osim ako nije bilo kućanstva u kojem nije bilo žena. Stipendisti će raspravljati je li to bila zajednica celibata ili bilo što drugo, ali važno je bilo da znamo da to nije neka slučajna stvar poput nekoga sa smeđom kosom ili zelenim očima. Umjesto toga, ovo je bio netko za koga je Isus znao. Vodio je put. Pripremio ga je i priprema i za nas.
On zna gdje je to da idemo i kako je to da živimo. I tako, doslovno, on ide s nama na ulice u euharistijskoj povorci. Križ, svijeće i zvono, da, oni su ispred, ali upravo je Isus koji vodi put i priznaje da on vodi svoj narod. Nikad nas ne napusti. Doslovno hoda s nama. Isus nije birao dostojno, umjesto toga čini dostojnim onima koje odabere. I hoda s nama i vodi nas.
Napokon, krvari za nas. Ovaj Corpus Christi nazivamo, naravno, svečanost najsvetog tijela i Kristova krvi. Nikad ne možemo zaboraviti krv. Čini se da čitanja ovaj dan kaplje s njim. Znate da je povijest toga, nadam se da je ovaj blagdan dodan u kalendar nakon čuda koje se dogodilo još 1263. godine u Bolseni, Italija, kada je domaćin vidljivo krvario kaplarom. I nakon toga su otišli u povorku.
Ali vratite se 2.500 godina prije toga i to je bila prva Pasha kad se, opet, krv izlije, opet posipa na vratima. A onda pomalo brzo naprijed, kad su vani u pustinjskoj Mojsije, životinjsku žrtvu, uzima krv iz nje i posipa na dva mjesta, jedno na oltar – znak Božje – i tada, dva, na sam narod, narod Božji. Svi se možemo gurnuti na njega, zvuči grozno da se krv posipa po njima. Ali to je bio znak povezanosti. I dalje koristimo pojam ponekad, zar ne? “Blood Brothers”-životni krvi dijele se između dvoje spojenih zajedno. Kako je lijepa da se krv posipa na vratima, da bi se krv poprskala po oltaru i na ljude. Ali mi se tu ne zaustavljamo. Ne samo na našim predmetima, ne samo na našim tijelima, već i u našu sebe, on izlijeva tijelo i krv.
Dolazi do ovog oltara pod izgledom kruha i vina, istina je, ali to nije samo simbol, to nije samo komunalni obrok. To je njegov život, tijelo i krv. Tako sveti Pavao kaže da nikada ne smijemo pristupiti oltaru nedostojno (1. Korinćanima 11:29). Ako smo svjesni ozbiljnog grijeha, moramo ga priznati kako bismo dobili taj sjajan dar. Da, mnogi će u našem svijetu reći “Znate da je to lijep simbol Isusova života.” Sada vas ostavljam s citatom Flanneryja O’Connora, ona je bila za stolom s prijateljima gdje su to govorili: “Kakav je lijep simbol vjere.” Rekla je: “Ako je to samo simbol, onda s njim.” Ne, to je njegov život izliven za nas kako bismo imali život.
✠
Lawrenceville, NJ – 25. listopada 2017: Prozor vitraža koji prikazuje euharistije simbole kalež i domaćina, smještenih u oratoriju samostana Notre Dame. Shutterstock/Nancy Bauer
