Mons. Ivica Petanjak u krčkoj je katedrali na Čistu srijedu, 5. ožujka, predvodio Misu s obredom pepeljenja.
U propovijedi je istaknuo kako je „Korizma vrijeme autentičnosti, vrijeme u kojem smo pozvani skinuti svaku masku. Posipanjem naše glave pepelom Crkva nas podsjeća tko smo zapravo: prah i ništa, ali podsjeća nas i da taj prah i to ništa Bog beskrajno voli. Dokaz za to je upravo naše i Božje ponašanje. Dok se mi uporno skrivamo iza svih vrsti maski i premazujemo svim mogućim mastima, kako bismo sakrili svoj pravi identitet i kako bismo se pojavili onakvi kakvi nismo, stvarajući od sebe često čudovišta, Bog nas ljubi upravo onakvima kakvi jesmo. Ljubi nas u našem pravom i izvornom izdanju i stanju.“
Temeljni poziv koji nam je kroz vrijeme Korizme upućen je „poziva na ono što jedino ostaje: ljubav! Ljubav prema Bogu – preko autentične i iskrene molitve; ljubav prema samima sebi – koja ide kroz post, koji nije samo uskraćivanje već i sloboda, čišćenje nas samih od svega onoga što nas truje i guši, kako bismo otkrili ono što je bitno; ljubav prema drugima – koja ide preko milostinje, ne samo u novcu već i u darivanju našeg vremena i pozornosti i osjećaju za potrebe bližnjega. To znači skinuti masku s lica. Vidjeti sebe i vidjeti drugog u pravom svjetlu: vidjeti da si i ti i onaj kome si došao samo prah i pepeo, ali i vidjeti Božje lice u licu drugoga koje ti se smiješi, koje je zahvalno, koje se raduje.“ (v. cjelovitu propovijed)
Propovijed biskupa Ivice Petanjka na Pepelnicu, 5. ožujka 2025.
(Mt 6, 1-18)
Budući da je ove godine Uskrs jako kasno, vrijeme od Božića do početka korizme je također trajalo predugo, pa su se ateistički adventi odmah nastavili s karnevalskim cirkusima. Nakon tri mjeseca ludovanja krajnji je čas da se vratimo samima sebi. Da skinemo sa sebe sve one maske koje su nam drugi i mi sami sebi na sebe navukli i ne samo u vrijeme ateističkih advenata i cirkuskih karnevala, nego što ih i inače na sebe stavljamo kad se ne želimo pokazati onakvima kakvi jesmo, nego se skrivamo iza uloga i pojava koje nam ne stoje i nisu naše.
Unatoč svega, svi skupa imamo još toliko soli u glavi da znamo da Bogu ne možemo podmetnuti ništa što nije naše i što nismo mi. Svako podmetanje ne samo da bi bilo beskorisno i licemjerno, nego bi nas još više kompromitiralo pred onim koji nas pozna do kraja i koji nas pozna duboko bolje i više nego mi sami sebe. Korizma je vrijeme autentičnosti, vrijeme u kojem smo pozvani skinuti svaku masku.
Posipanjem naše glave pepelom Crkva nas podsjeća tko smo zapravo: prah i ništa. Ali nas podsjeća i na nešto puno veće: da taj prah i to ništa Bog beskrajno voli, ne zato što smo prah i ništa, nego zato što jesmo to što jesmo. Bog nas voli takve kakvi jesmo i mnogo više nego što mi sami sebe volimo i možemo voljeti. Dokaz za to je upravo naše i Božje ponašanje. Dok se mi uporno skrivamo iza svih vrsti maski i premazujemo svim mogućim mastima, kako bismo sakrili svoj pravi identitet i kako bismo se pojavili onakvi kakvi nismo, stvarajući od sebe često čudovišta, Bog nas ljubi upravo onakvima kakvi jesmo. Ljubi nas u našem pravom i izvornom izdanju i stanju.
Pepeo kaže kako sve prolazi i nestaje, nema mu ni traga. Bog kaže da samo ljubav ostaje.
Isus nas po današnjem evanđelju poziva upravo na to što ostaje: ljubav!
Ljubav prema Bogu – preko autentične i iskrene molitve, koja se može odvijati na više načina: riječima ili govorom, šutnjom i sabranošću, povlačenjem u sebe i daleko od pogleda i znatiželje svijeta, spoznavanjem samog sebe i iskrenim kajanjem. »Uđi u svoju sobu i zatvori vrata za sobom!« Prekini svaki odnos i kontakt koji ti ne da da budeš sa sobom i s Bogom. Sve što činimo da budemo u kontaktu s Bogom, znak je naše ljubavi prema svome Stvoritelju.
Ljubav prema samima sebi – koja ide kroz post, koji nije samo uskraćivanje nečega sebi, već je i sloboda. Post je neka vrsta detoksikacije – čišćenje nas samih od svega onoga što nas truje i guši, da ponovno otkrijemo ono što je bitno, da izaberemo trezvenost umjesto rasipništva, jednostavnost umjesto pretjeranosti. Post je i čin ljubavi prema nama samima.
Ljubav prema drugima – koja ide preko milostinje, koja nije isključivo samo novac, nego ono što je vrijednije od novca, a to je naše vrijeme i naša pozornost i osjećaj i oko za potrebe bližnjega.
Tolike su osobe nevidljive u društvu jer su stare, same, bolesne, ostavljene i jedan posjet, jedan osmijeh i stisak ruke bi bio snažna poruka takvima: »Vidimo te! Živ si. Postojiš. Nisi zaboravljen.«
To znači skinuti masku s lica. Vidjeti sebe i vidjeti drugog u pravom svjetlu. Vidjeti da si i ti i onaj kome si došao samo prah i pepeo. Ali, vidjeti i onu drugu stranu. Vidjeti Božje lice u licu drugoga koje ti se smiješi, koje je zahvalno, koje se raduje. Stajati sada pred sobom i pred drugima, kao što ćemo jednom stajati pred Bogom. To bi bila prava i plodonosna korizma. Amen.
