Objavljeno: 04.03.2025.
Uoči dvadeset i treće obljetnice smrti sluge Božjega kardinala Franje Kuharića i šezdesete obljetnice završetka Drugog vatikanskog koncila donosimo prvi dio priloga o sudjelovanju kardinala Kuharića na Koncilu.
Papa Ivan XXIII. najavio je II. vatikanski koncil 25. siječnja 1959. u bazilici sv. Pavla izvan zidina, a svečano ga je otvorio 11. listopada 1962. Samo tri godine kasnije, 8. prosinca 1965. papa Pavao VI. svečano je zaključio koncil koji je Crkvi darovao šesnaest dokumenata, od toga: četiri konstitucije, devet dekreta i tri deklaracije. Na svim tim dokumentima vrijedno su radili koncilski oci, sabrani sa svih strana Crkve i svijeta, a među njima je bio i tada mladi biskup Franjo Kuharić koji je za pomoćnog biskupa zagrebačkog i naslovnog biskupa Mete (Alžir) zaređen u zagrebačkoj katedrali 3. svibnja 1964. po rukama kardinala Franje Šepera.
Želeći se pobliže upoznati s aktivnostima biskupa Kuharića u radu II. vatikanskog koncila, u ovom radu slijedili smo ih kako su nam ostale zapisani u Sinodskim aktima II. vatikanskog koncila (Acta synodalia Sacrosancti concilii oecumenici Vaticani II) te ih možemo podijeliti na usmene, ali i one koje je supotpisao s drugim koncilskim ocima ili je pak svoj potpis ostavio ispod proglašenih koncilskih dokumenata.
Usmeni i pismeni interventi biskupa Franje Kuharića kao člana radnih skupina
Zasjedanje generalne skupštine – 13. listopada 1964.
Po prvi puta biskup Kuharić u radu II. vatikanskog koncila sudjeluje već 13. listopada 1964. Tada, nakon zavjetne mise O Duhu Svetom, na 100. generalnoj skupštini radilo se na nacrtima dokumenata o: istočnim Crkvama, apostolatu laika te službi i životu prezbitera. Biskup Kuharić bio je dio radne skupine koja je radila na nacrtu potonjeg dokumenta1 te je na temelju toga održao i svoj prvi govor2 čiji prijevod u cijelosti donosimo u nastavku:
10
Preuzvišeni gospodin FRANJO KUHARIĆ
titularni biskup Mete, pomoćni zagrebački biskup
Časni oci,
…3 Mnogi su oci već dali tako vrijedna zapažanja o ovoj temi, no neka mi bude dopušteno izreći tri zapažanja.
1. U čl. 15, br. 3, govori se o svetosti svećenikova života. Dakako, Kristovi su svećenici posebno pozvani pod vidom svoje božanske službe živjeti životom što sličnijim Kristovu životu…4 Ali nije dovoljno dati samo načela, planove i odredbe, kojih nikada ne nedostaje. Po mom skromnom mišljenju, svećenicima se mora pomoći da prakticiraju ta načela. Da bi se to postiglo, mislim da je vrlo korisno da se u svakoj biskupiji bude imenovan duhovni otac za župnike, suradnike i katehete.
Razlog. U malim i velikim sjemeništima, prema Zakoniku kanonskog prava, mora biti služba, kako se kaže, duhovnoga oca ili duhovnog voditelja čija je jedina zadaća voditi duše pitomaca do savršenstva, a u pitanjima duhovnoga života savjetovati i riješiti probleme istih. Ali kada novi svećenik napusti sjemenište i dođe u vinograd Gospodnji voditi bitku Božju, često ostaje sam, prepušten sam sebi, izložen tolikim brigama, opasnostima i kušnjama. Sve to ne pogađa redovnike. Svećenici uvijek ostaju ljudi i gotovo tijekom cijeloga život imaju veliku potrebu za uzorom ili duhovnim voditeljem, osobito onima koji žive sami u raštrkanim župama. Biskup, prije svega, ima najveću odgovornost za duše svećenika. Ali često je opterećen teretom i ne može sve. Stoga, s velikom iskrenošću i poniznošću, predlažem da ovaj Sveti pastoralni i providonosni sabor ordinariju preporuči uspostavu duhovnika za dijecezanski kler. Taj svećenik, obdaren znanjem, pobožnošću, razboritošću i pastoralnim iskustvom, velike širine srca, trebao bi vršiti jedinstvenu službu duhovnika svećenika. Njegova jedina dužnost bila bi posjećivati svećenike razasute po biskupiji, osobito one u moralnoj opasnosti, pisati pisma, i u određenim trenucima davanje savjeta sa stalnim praćenjem. On sam bi, kao generalni duhovni otac, mogao imati prikladne župnike pomoćnike u svakom dijelu biskupije. Osobito bi poticao na svećeničko bratstvo i milosrđe, poslušnost i poštovanje biskupa, svetu mirnoću u radu. Koliko je svećenika izašlo iz sjemeništa bogato apostolskom revnošću, ali su kasnije pali u otpadništvo! To se sigurno ne bi dogodilo u svakom slučaju, da su takvi svećenici imali oca i duhovnog prijatelja kao savjetnika, pače kao tješitelja u odlučujućem trenutku.
Jedna poslovica u mojoj zemlji kaže: “Bolje spriječiti zlo nego ga liječiti”. Ovaj prijedlog iznosim pred Svetim saborom temeljem vlastitoga iskustva pastoralnog djelovanja i iz želja tolikih pastira koji su mi ponekad otvorili svoja slomljena srca…5
2. Što se tiče čl. 9 na str. 12 hvalevrijedno se nalaze ove riječi: “Dakle, nitko nikada ne smije imati crkvenu službu i trošiti prihod od nje na proširenje vlastitog obiteljskog posjeda.” Ali što je s dobrima koja se žele nakon smrti? Često su ubirali plodove koje je tražila prigoda crkvene službe, a koje nikako nisu posijali. Koliko je svađa, koliko ljubomore probudilo među članovima obitelji svećeničko bogatstvo!…6 Stoga predlažem da se iza ove fraze vrlo logično umetne7: “Svaki klerik koji je stekao dobra dok je obavljao crkvenu službu mora ih oporučno nakon svoje smrti ostaviti za dobrobit biskupije, a ne svoje obitelji, pozivajući se na to da u tim stvarima prosuđuje samo mjesni ordinarij, ali i Sveta Stolica kada se radi o biskupu.”
3. Na čl. 10, str. 12, red. 37, imam sljedeće opažanje: tamo se čita: “Neka se napusti tzv. nadarbinski sustav”. Zašto ne definirati stanovitu promjenjivost toga sustava? Ovaj nadarbinski sustav najviše je procvao u razdoblju feudalizma. Povijesno iskustvo pokazuje kako su njegove blagodati odvukle njihove primatelje od duhovnih dužnosti ka zemaljskim brigama. Župnici, npr., posjedujući polja, vinograde, šume, često su bili bolji u ekonomskim stvarima nego li su bili pastiri.
Kako je malo koristi opće dobro Crkve imalo od ovog tzv. nadarbinskog sustava. Čak štoviše, Crkva je pretrpjela tolike velike gubitke na duhovnom i pastoralnom polju. Činjenica je da se danas u velikom dijelu svijeta crkvene ustanove i svećenstvo više uzdržavaju od darova vjernika i dobročinitelja nego od zarade od nadarbine. A nadarbine su često bile na propast svećenika, na sablazan vjernika, a neprijateljima Crkve najbolja prilika da se mnoštvo koje trpi društvenu nepravdu digne protiv same vjere. Znakovi ovoga vremena, koji su često spominjani u ovoj dvorani, upozoravaju nas da se cijela Crkva treba osloboditi svakog oblika feudalizma u čistoj nadi da to vrijeme pripada prošlosti. Stoga mi je umjesto riječi “napušta sustav”, koja implicira neku definiciju, draža riječ “odbacuje sustav”.
Živući članovi Crkve već su pokazali da svojim milosrđem mogu podržati Crkvu ne samo da živi, nego i da čini dobro. …8 Dolazim do zaključka. Stoga predlažem: Ako se na ovom Svetom saboru još uvijek ne usuđuje zamijeniti “napušta” u “odbacuje sustav”, trebalo bi barem umetnuti u tekst: “za sada napušta” ili “mijenja sustav” ili “reformira”.9 Na taj su način barem otvorena vrata za budućnost. Završio sam. Hvala.
Dodatna zapažanja:
Čekajući odobrenje nacrta teksta o životu i službi svećenika, pripremio sam i na koji način očuvati jedinstvo između biskupa i klera. Riječ je o sljedećoj činjenici: u nekoliko država pod vlašću ateizma ne osnivaju se svećeničke udruge kako bi se pod prisilom nastojale odvojiti svećenike od biskupa. Namjera vlasti, manje-više skrivena, je formiranje takozvane nacionalne Crkve odvojene od Svete Stolice. Da bi se zaštitilo jedinstvo Crkve, biskupima bi u takvim okolnostima bio prijeko potreban autoritet Sabora. To je pitanje vjere! Ovo nije samo politički trenutak! Stoga predlažem da se obveza poslušnosti biskupu još jače istakne u nacrtu teksta o životu i službi svećenika tako što će se svećenicima izričito zabraniti, pod prijetnjom suspenzije, davati ime bilo kojoj udruzi koju biskup ne odobri. Ali budući da nije bilo glasovanja, ponizno molim cijenjeno tajništvo da podnese novi plan komisiji koja ga priprema.
Zasjedanje generalne skupštine – 27. listopada 1964.
Dva tjedna kasnije, 27. listopada 1964., održala se 110. generalna skupština u čijem je radu sudjelovalo 2042 koncilskih otaca, među kojima je bio i biskup Kuharić kao član radne skupine koja je raspravljala o nacrtu teksta pastoralne konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu, točnije o njezinom drugom (Zajednica ljudi), trećem (Ljudska djelatnost diljem cijelog svijeta) i četvrtom poglavlju (Zadaća Crkve u suvremenom svijetu)10. I prigodom ovoga zasjedanja biskup Kuharić imao je intervent glede III. i IV. poglavlja11 čiji cjeloviti prijevod također donosimo u nastavku:
10
Preuzvišeni gospodin FRANJO KUHARIĆ
titularni biskup Mete, pomoćni zagrebački biskup
Časni oci,
1. Za treće poglavlje iznosim sljedeće zapažanje.12 U nekoliko država, pod vlašću ateizma, Crkvu optužuju da je neprijatelj svakog napretka i da uvijek drži ljude u tzv. intelektualnom mraku. Teorijski ateizam, ne malobrojnim sredstvima i žestoko se boreći protiv cjelokupne duhovne stvarnosti, čvrsto tvrdi da je znanost pozitivno pokazala da religija nije ništa drugo do praznovjerje i obmana ljudi.
U njegovom rastu uvijek ga prate i takozvane znanstvene metode.
U našoj shemi dio 18., pod slovom “e” nalazi se sljedeći izraz:
“Njemački duh vjere pouzdaje se u uzajamno prijateljstvo između vjere i istinske znanosti, isključujući sve nerješive sukobe.” S obzirom na okolnosti naših dana citirani tekst čini mi se nedorečenim. O otkrivenom odnosu između prave znanosti i vjere, ovaj Sveti sabor mora objaviti svečanu izjavu. Stoga ponizno predlažem sljedeći ili sličan tekst: “Katolička Crkva uvijek ostaje prijateljica i zaštitnica svakog napretka prave znanosti. Ovaj Sveti sabor svečano izjavljuje da nema suprotnosti između čvrsto dokazanih istina znanosti i objavljenih istina vjere. Istine znanosti prirodnog reda i istine vjere nadnaravnog reda imaju Boga Stvoritelja i Objavitelja kao jedinog autora, zbog čega ne mogu biti ni u kakvom sukobu. Neka ova izjava bude svjedočanstvo svijetu i na čast tolikih znanstvenika koji su sačuvali vjeru čvrstom dok su uvelike napredovali na polju znanstvenog istraživanja”.
Jasan dokaz ove tvrdnje je i postojanje Papinske akademije za znanost, koja u svom gremiju ima tolikih imena uglednih znanstvenika, iako po svojoj prirodi i vjeri kao svoga utemeljitelja prihvaćaju Svetog Oca. Ova slavna Akademija mogla bi nam uvelike pomoći i na pastoralnom polju tako da tijekom cijele godine na glavnim svjetskim jezicima objavljuje informacije o najnovijim znanstvenim rezultatima, a posebno u vezi s istinama vjere.
3. Na IV. poglavlje…13, najtužnije djelo i najveće zlo ovoga vremena je što se u tolikim bitkama diljem svijeta bez straha prolijeva krv nevinih. U mnogim državama, ne samo da je širenje kontracepcijskih sredstava toliko dopušteno, već je i pobačaj odobren i zaštićen zakonom. Časni oci, poznato vam je da se danas više ubija u utrobi majke nego u mnogim ratovima. Ali hrabri roditelji, dostojni svake hvale, koji nose žrtvu blažene plodnosti i žive svetim životom, često su bili prezreni od ovog svijeta. Neka im ovaj Sveti sabor iskaže čast i zaštitu!
Ovdje je bilo često, i to s najvećim pravom, govoreno u ime siromaha, potlačenih, progonjenih radi pravde. Jednako tako, sada treba progovoriti i u ovome članku pred suvremenim svijetom u ime tolikih mališana, koji još uvijek tiho, ali s nepovredivim pravom, postoje u svetištu majčina tijela. U stvarima takve važnosti ovaj Sveti sabor nikako ne može mirne savjesti šutjeti.
Sve razmotrivši, snažno i odlučno predlažem da se u članku o dostojanstvu braka i obitelji jasno, istinito i svečano izjasni umetanjem sljedećeg:
“Ovaj Sveti sabor čvrsto i svečano izjavljuje da je ljudski život, čak i skriven u svetištu majčinog tijela, svet i nepovrediv. U ovo vrijeme, kada se bezbrojna dječica ubijaju bez milosti u majčinoj utrobi, ovaj Sveti sabor, odlučno vjeran svom poslanju, uči da je ubojstvo začetog ploda s izravnom namjerom uvijek zločin u nebo vapijući.”…14
“Uistinu, u najveću čast imaju roditelji koji, primajući od Boga brojno potomstvo, obogaćuju zemlju i nebo u vjernoj službi Božjeg zakona.”
Ovo pojašnjenje jako je potrebno za ispravno informiranje svijesti ljudi i za prikaz vrijednosti najvišeg reda. Časni oci, svijetu ovoga vremena moramo propovijedati božansku mudrost, a ne ljudsko znanje! Završio sam. Hvala.
________________________________________________________________________________________________
[1] Usp. Acta synodalia Sacrosancti concilii oecumenici Vaticani II (dalje u tekstu: AS), vol. III-1, Vatikan, 1973., str. 94-95.
[2] Usp. AS, vol. III-4, str. 269-272.
[3] U pisanom tekstu predajem: Jako mi je drago što je na ovom Svetom pastoralnom saboru predložen nacrt o životu i službi svećenika, čime se očituje briga i ljubav svih ovdje okupljenih biskupa u Duhu Svetom prema svojim svećenicima.
[4] Nedostojan život svećenika ponekad je otvorio mnoge rane na tijelu Crkve.
[5] Istom članku na str. 10, gdje je riječ o pobožnosti prema Presvetom Sakramentu i Blaženoj Djevici Mariji, koja se na najizvrsniji način može nazvati Majkom svećenika, mislim da bi bilo bolje ovdje praktičnije se izraziti da se barem svećenicima koji žive u blizini crkve ozbiljno preporuči molitva časoslova i krunice u crkvi pred Presvetim. Na taj bi način svećenikova molitva bila uglavnom za osobnu i izgradnju vjernika, a u jedinstvu one božanske nakane kojom je naš Otkupitelj Isus Krist iskazao hvalu Ocu. Po mom skromnom mišljenju, bilo bi vrlo korisno kontinuirano poticati istinsku svetost svećenika, kako bi u budućem ažuriranom Zakoniku svi svećenici bili obvezni obavljati duhovne vježbe svake godine i rekolekcije svakog mjeseca.
[6] Zbog toga u mojoj zemlji jedna poslovica kaže o svećeničkom bogatstvu: “Ono vrijedi koliko i meso konja”, tj. ništa!
[7] Mislim, međutim, da je odmah nakon gore citiranog izraza potrebno dodati sljedeće, i to je vrlo logično.
[8] Crkva živi u takozvanoj tišini bez koristi. Ona ne želi beneficije, već samo potpunu slobodu. Vjernoj braći na Zapadu koja joj pomažu hvalevrijednom velikodušnošću, uvijek duguje zahvalnost. S ovom digresijom u predmetu, časne oce molim da mi oproste.
[9] Tzv. nadarbinski sustav.
[10] Usp. AS, vol. III-1, str. 106-107; AS, vol. III-5, str. 561.
[11] Usp. AS, vol. III-5, str. 584-586.
[12] Pisanom tekstu predajem: čl. 16, slovo “e”, str. 18, red 13-15: predlažem svečaniju izjavu o odnosu između znanosti i objavljene vjere. 2. Na IV. poglavlje, čl. 21, br. 3, stranica 24, nakon reda 3: Predlažem jasniju izjavu o onanizmu i praksi pobačaja. Časni oci! O nacrtu Crkve u suvremenom svijetu mogu iznijeti sljedeća opažanja: 1. Što se tiče naslova nacrta, čini mi se da bi bio bolji naslov: Crkva suvremenom svijetu, jer ona govori svijetu. 2.
[13] Čl. 21, gdje se govori o dostojanstvu obitelji i braka, nikako ne smijemo šutjeti o gorućem problemu našeg vremena, a to su pobačaji i neprirodan život u braku kako bi se izbjeglo potomstvo. Časni oci, neka izmiješana mišljenja pod utjecajem frojdizma i hedonizma ovoga vremena dovode u pitanje božanski nauk o svetosti bračnog života koji je tako svečano uzdignut i najviše branjen od vrhovnih poglavara – osobito Pija XI. u enciklici Casti connubii i kasnije Pija XII. O onima koji plaču, ne smijemo šutjeti. Dok se ono što je nesigurno istražuje, moramo govoriti o sigurnom. Crkva okupljena na ovom Svetom saboru kao “stup i oslonac istine” (1 Tim 3,15), mora svijetu ovoga vremena govoriti iskreno, bez dvosmislenosti, riječ istine, makar bila i teška. Ni svijet ni vjernici ni naši ispovjednici ne smiju ostati u nedoumici. Neka nas ne zavede zbrka sadašnjeg svijeta koji teži biti uvelike oslobođen svih moralnih zakona. Stoga smatram da u ovom članku treba bolje razjasniti nepromjenjivost božanskog nauka o svetosti bračnog života, čak i pod vidom dostojanstva ljudske osobe. Kako bi se spasili parovi koji se suočavaju s najtežim životnim okolnostima, moraju se provesti istraživanja kako bi se pronašao način kontrole reprodukcije, ali uvijek samo unutar granica prirode, nikada protiv prirode. Ali za one koji, želeći lagodan, hedonistički život bez križa, uništavaju svoje potomstvo, valja uputiti riječ Svetoga pisma: “Ali ne tijelo bludnosti, nego Gospodinu…” (1 Kor 6,13) ili: “Jer ako po tijelu živite, umrijeti vam je” (Rim 8,13). Svetište ljudskog tijela je misterij života koje se nikada ne smije osujetiti. Odobravanjem neprirodnog života u braku, širom se otvaraju vrata panseksualizmu ovoga vremena i, dovodeći raspravu do krajnosti besmisla, dovode u ništavilo cjelokupni evanđeoski nauk o čistoći srca i tijela. Ovo bi bilo jako mlako kršćanstvo. Vjera u Krista traži herojstvo, a Crkva – Majka i Učiteljica – mora uvijek isticati određene, jasne i prave putove herojstva i svetosti. Kristove su riječi: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom” (Mt 16, 24). Ili: “O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!” (Mt 7, 14). Sveti Pavao piše: “Koji su Kristovi, razapeše tijelo sa strastima i požudama” (Gal 5,24). Dostojanstvo ljudske osobe nalazi se u čistoći. Ako šutimo o preljubničkom oskvrnjenju braka, možemo li osuditi prostituciju? Ljudska osoba koja služi nekome samo za zadovoljenje želje na neprirodan način, pa makar se to i dogodilo u braku, nije vrjednija od predmeta i lišena je svog osobnog dostojanstva. Evo riječi svetog Pavla: “Ženidba neka bude u časti u sviju i postelja neokaljana! Jer bludnicima će i preljubnicima suditi Bog” (Heb 13,4). Osim toga.
[14] Ovaj Sveti sabor ponovno potvrđuje da je najodvratnija ona praksa neprirodnog bračnog života u kojem se začeće djeteta sprečava drugim sredstvima ili na neprirodan način. Ova praksa protivi se dostojanstvu ljudske osobe i svetosti braka. Stoga ih ne treba osuđivati zbog razumnog broja potomaka unutar granica prirode, ali nikad ne kontrolirajući prirodu.
vlč. mr. sc. Tomislav Hačko
