Na prvom Svjetskom samitu o dječjim pravima u Rimu, u ponedjeljak, 3. veljače, svjetskim čelnicima se obratio osnivač i izvršni direktor Marijinih obroka Magnus MacFarlane-Barrow. Njegov cijeli govor možete pročitati u nastavku.
Sveti Oče, dame i gospodo,
Prije 24 godine razgovarao sam s jednim jako gladnim djetetom. Upravo je taj razgovor promijenio moj život ,a zatim i živote milijun drugih ljudi. Čini mi se da je to razlog zašto sam danas ovdje. Dječak se zvao Edward, a mi smo se upoznali u jednom selu u Malawiju , za vrijeme „velike gladi“. On je tada imao 14 godina i zajedno sa svoje petero braće i sestara sjedio je pored svoje majke Eme, koja je umirala. Svi su oni bili vidno pothranjeni. Pitao sam Edwarda koje su njegove nade i ambicije u životu. Pogledao me je i rekao: “Želio bih imati dovoljno hrane za jelo i jednog dana ići u školu.” Njegove riječi su me nadahnule i tako su nastali Marijini obroci – svjetski projekt, nazvan po Mariji, Isusovoj majci. Projekt omogućuje besplatne obroke školskoj djeci tako da se priprema lokalno proizvedena hrana koju lokalni volonteri poslužuju djeci u njihovim vlastitim zajednicama.
Više od 2,5 milijuna djece danas se hrani Marijinim obrocima svakog radnog dana u 16 najsiromašnijih zemalja svijeta. Svi mi, koji smo uključeni u ovu misiju na bilo koji način,bilo da uplaćujemo donacije ili darujemo svoje slobodno vrijeme , volimo se nazivati slugama nade. Uvijek iznova svjedočimo da obećani obrok u školi privlači djecu u školu (često i po prvi put) i oni tamo ostaju. U prosjeku se upisi u školu povećavaju za 25 % nakon što se započne s pružanjem obroka u školi.
Sada, dok ovo govorimo, 71 milijuna djece kao što je Edward, ne odlazi u školu zbog siromaštva i gladi. Njima je uskraćena budućnost, njihov tjelesni rast je često zaustavljen zauvijek, a nedostatak obrazovanja njih i njihovu djecu doživotno osuđuje na život u siromaštvu. U posljednjih nekoliko godina, nakon godina napretka, glad kod djece je u porastu u tolikim krajevima u svijetu kao posljedica sukoba, ekstremnih vremenskih uvjeta, ekonomske krize i činjenice da mnoge bogate zemlje svijeta smanjuju doprinose za humanitarnu pomoć.
Prošle sam godine posjetio Tigray, u Etopiji, gdje su svi ovi čimbenici ujedinjeni zajedno uzrokovali strašnu krizu gladi koja je uzela živote mnoge djece i natjerala stotine tisuća njih da odustanu od školovanja. Razgovarao sam s učiteljicom u jednoj praznoj školi koja mi je rekla da bez djece na igralištu nema niti nade za njih. Možda bi nada trebala biti još jedno novo Pravo za svako dijete?
Ranije danas smo raspravljali o pravu djeteta na obrazovanje. Jasno se vidi da je za najsiromašniju djecu pravo na hranu i pravo na obrazovanje međusobno povezano i da obroci u školi mogu omogućiti ostvarivanje tih osnovnih prava a i druga važna prava također. Koliko djece je danas žrtva trgovine ljudima ili su njihovi roditelji prisiljeni na opasno putovanje preko granice jer jednostavno ne mogu hraniti svoju djecu ili im omogućiti obrazovanje?
Vjerujem da svako dijete ima pravo na dnevni obrok u mjestu obrazovanja. I isto tako vjerujem da ne postoji razlog zašto to ne možemo obećati najsiromašnijoj djeci svijeta – i to obećanje održati. Čovječanstvo kao zajednica ima više nego dovoljno izvora da to obećanje održi. Mi, ovdje u ovoj prostoriji, možemo to ostvariti.
U prosjeku,danas trebamo 22 € da bi se omogućio obrok jednom djetetu kroz cijelu školsku godinu. Da bismo nahranili jedno dijete u školama koje trenutno ne pružaju obrok u zemljama s najnižim prihodima koštalo bi nas nešto malo više od 3 milijarde dolara godišnje. Samo u Velikoj Britaniji na kućne ljubimce, pse, trošimo tri puta veći iznos novca od ovoga godišnje. Nemam ništa protiv pasa, ali za mene je ovo sramotno.
Također, školski programi prehrane ne bi trebali biti zauvijek ovisni o pomoći sa strane, zapravo tako što potiču pojavu obrazovane radne snage oni imaju ključnu ulogu u oslobađanju zajednica od ovisnosti o pomoći drugih i stvaraju gospodarstvo koje se u konačnici može osloniti samo na sebe pri osiguravanju školskih obroka.
Jedna od najboljih stvari kod starenja koja se sada događa je mogućnost upoznavanja puno mladih ljudi u zemljama kao što su Malawi i Liberija koji kažu „Znate, bez obroka u školi ja nikada ne bih išao, ni završio školu“. Možda ne bih niti bio živ sada! A sada su zaposleni i primaju plaću ili imaju svoj vlastiti posao ili su obnovili obiteljske farme jednostavno zato jer znaju čitati i pisati i zdravi su.
Zar ne bi bilo izvrsno da u ovoj godini Jubileja prihvatimo poziv Hodočasnika Nade tako što ćemo obećati svakom djetetu jedan dnevni obrok na mjestu obrazovanja? Nema boljeg načina pomoći najsiromašnijim dijelovima svijeta u borbi sa siromaštvom. Nema boljeg načina da provedemo Pravo na nadu za svako dijete.
Donosimo video cijelog Magnusovog govora na engleskom jeziku.
