Ne gubite vrijeme, činite dobro, što više dobra, nećete se kajati zbog toga. Radujte se i činite dobro, a vrapce pustite da cvrkuću. (Don Ivan Bosco)
Don Bosco je uživao, a i danas uživa glas idealnog i svetog svećenika i apostola mladeži. Rođen je 16. kolovoza 1815. godine u siromašnoj seljačkoj obitelji kao Giovanni Melchiorre Bosco u talijanskom selu Becchi, dijelu gradića Castelnuovo d’Asti (danas Castelnuovo Don Bosco, Pijemont), dvadesetak kilometara od Torina. Kao dvogodišnje dijete ostao je bez oca, pa se zajedno s majkom od ranog djetinjstva bavio poljodjelstvom. S 11 godina izrazio je želju da postane svećenik. Svakodnevno je hodao 8 kilometara kako bi kod jednog svećenika učio latinski, a u 13. godini počeo je raditi kao sluga kako bi zaradio za školovanje. Najradije je čuvao krave, jer je tada imao vremena za čitanje. Do najbliže latinske škole morao je pješačiti 20 kilometara dnevno. Kao gimnazijalac u Chieri postizao je velike uspjehe, izvanredno upoznao latinske i talijanske klasike, te naučio svirati mnoga glazbala. Osnovao je “klub veseljaka”, izvrsno pjevao, jahao, sastavljao melodije i stihove, a vješte ruke podarile su mu mnoge obrtničke vještine pa je izučio postolarski, stolarski, zlatarski i krojački zanat. Rado je uvezivao knjige i izrađivao igračke. Sva ta umijeća kasnije su mu pomogla u radu s mladima. Godine 1841. postao je svećenik, piše portal Laudato.
Djelovao je u Torinu, a svoju djelatnost usmjerio je na odgajanje i duhovnu skrb siromašne i napuštene djece i mladeži. Bio je izvrstan u odgoju i obrazovanju, protivio se tjelesnom kažnjavanju i nastojao je svoje štićenike udaljiti od okoline koja ih je navodila na stranputicu života. Pridavao je važnost usavršavanju i odgoju cijele osobe, njezinog duha i tijela. Zagovarao je često ispovijedanje i pričešćivanje. Njegova blagost i nesebična ljubav privukla je ubrzo mnoge dječake u problemima, besposličare i uličare. Kod Don Bosca nikada nije bilo dosadno. Njegova vrata uvijek su im bila otvorena, srce još i više, a njegovo vrijeme uvijek im je bilo na raspolaganju. Osnovao je u Torinu 1859. godine Družbu salezijanaca, 1876. laički pokret Salezijanske suradnike, a sa svetom Marijom Domenicom Mazzarello godine 1872., žensku granu svoje kongregacije – Kćeri Marijine. Družbu je nazvao prema svom duhovnom i pastoralnom uzoru, svetom Franji Saleškom. Cilj salezijanske družbe je odgoj djece i mladeži, rad u školama, izdavanje odgojnih i vjerskih knjiga te misijska djelatnost. Uživao je glas uzornog, modernog svećenika i apostola mladeži. Mnogo je učinio i kao posrednik pomirenja između Crkve i talijanske države.
Umro je 31. siječnja 1888. godine u Torinu.
Papa Pio XI. proglasio ga je blaženim 1929., a svetim 1934. godine. Salezijanska družba svetog Ivana Bosca danas je jedna od najbrojnijih i najvitalnijih redovničkih zajednica u Kristovoj Crkvi. Djeluju u brojnim zemljama na svim kontinentima.
U Hrvatsku su došli Don Boscovi salezijanci nakon I. Svjetskog rata. Svoj rad su započeli 1913. u Rovinju, 1918. u Rijeci, a u Zagreb ih je pozvao dr. Antun Bauer, zagrebački nadbiskup, da preuzmu vodstvo konvikta u Vlaškoj ulici. Svoj rad su započeli godine 1922., a kasnije su postupno otvarali svoje domove. Godine 1929. otvorili su omladinski dom u radničkoj četvrti na Knežiji. Zatim su pokrenuli svoje glasilo Salezijanski vjesnik preko kojeg su okupili suradnike i prijatelje Don Boscovih ustanova. Između g. 1930. i 1940. otvorili su nove domove u Splitu, Podsusedu (Zagreb), Donjem Miholjcu. Ratne i poratne godine zaustavile su taj polet. Kao nekim čudom u to je vrijeme podignuta crkva Marije Pomoćnice na Knežiji. Hrvatski salezijanci imaju svoju samostalnu provinciju sa sjedištem u Podsusedu.
Od osamostaljenja Hrvatske, utemeljeni su: Salezijanska klasična gimnazija u Rijeci, Opća gimnazija za sportaše, Katolički školski centar – Don Bosco u Žepču, Centar za mladež – “Ivan Pavao II.” u Splitu. Poseban je za istaknuti svetište Svete Mati Slobode na Jarunu, kao zahvalno sjećanje na pale za slobodu za vrijeme cijele hrvatske povijesti. (kta/laudato.hr)
