Unatoč temeljnoj važnosti prirodnog zakona, on se često zanemaruje, izbjegava ili krivo shvaća. Imamo određenu podudarnost s prirodnim zakonom tako da čovjek može živjeti i profitirati od njega bez potrebe za filozofiranjem. Ipak, važno je rasvijetliti prirodni zakon, posebno za one kojima bi on mogao biti od velike koristi.
Sve životinje, uključujući ljudska bića, imaju sklonosti ili tendencije koje ih prirodno potiču da traže hranu, razmnožavaju se i opstanu u životu. Ljudska bića imaju posebne sklonosti da traže ljubav, istinu, smisao i Boga. Kao što Aristotel kaže: “Svi ljudi po prirodi žele znati.” Ove sklonosti predstavljaju prvi korak u razumijevanju prirodnog zakona. Ispunjavanjem ovih sklonosti čovjek i sam postaje ispunjen.
Čovjek je slobodan slijediti ili ne slijediti te prirodne sklonosti. Put kojim on ide slijedeći ih koekstenzivan je s moralom. A moral nije ništa drugo nego osoba koja živi na način koji je u skladu sa svojom prirodom i raznim sklonostima koje proizlaze iz te prirode.
Razum igra ključnu ulogu u pridržavanju prirodnog zakona jer on prosuđuje jesu li radnje u skladu s prirodnim zakonom ili ne. Prirodni zakon osigurava put koji vodi do ispunjenja ljudske osobe. Drugim riječima, pokazuje put do njegovog prirodnog kraja. Ovaj cilj ili ispunjenje je povezano s prirodnim sklonostima na takav način da on ima pravo na to. Ovaj koncept prirodnog prava odražava se u Deklaraciji neovisnosti: “Smatramo ove istine očiglednima, da su svi ljudi stvoreni jednaki, da ih je njihov Stvoritelj obdario određenim neotuđivim pravima, da su među njima život, sloboda i potraga za srećom.”
Moral koji se temelji na prirodnom zakonu razlikuje se od raznih modaliteta koji su nametnuti izvana i posljedično tome strani su naravi ljudskog bića. Budući da se prirodni zakon odnosi na sva ljudska bića, on je univerzalan. To je način na koji sva ljudska bića mogu biti vjerna sebi i vjerna jedni drugima.
Prirodni je zakon sveobuhvatan utoliko što usklađuje slobodu, razum, volju, prava i čovjekov pravi cilj. Osim toga, uključuje dužnost. Svaka osoba ima dužnost živjeti po prirodnom zakonu kako bi uistinu bila onakva kakva je i živjela u skladu i pravdi s drugima. Prirodni je zakon, dakle, prirodan, objektivan, praktičan, ispunjavajući i univerzalan.
Kroz povijest, najveći dio doprinosa razvoju razumijevanja prirodnog zakona došao je od katoličkih mislilaca, iako duguju značajan dug Platonu, Aristotelu i Ciceronu. Sveti Albert Veliki i sveti Toma Akvinski u srednjem vijeku, te Jacques Maritain, Germain Grisez, John Finnis, Robert George i drugi u modernom dobu sastavili su sveobuhvatan pojam prirodnog zakona.
Prirodni zakon je nepisani zakon. Utisnut je u srca ljudskih bića.
Ovaj pisac se nada da su prethodne riječi dovoljno jasne tako da jedna rečenica iz djela Jacquesa Maritaina “Čovjek i država”, iako donekle izazovna, ima savršenog smisla: Prirodni zakon je “naredba ili dispozicija da ljudski razum može otkriti i prema kojem ljudska volja mora djelovati kako bi se uskladila s nužnim ciljevima ljudskog bića.”
Prirodni bi zakon trebao biti najprivlačniji svakome tko cijeni slobodu, jer počinje slobodom izbora i usmjeren je slobodi ispunjenja.
Zbog svog bogatstva, prirodni zakon je neiscrpan. Unatoč tome, kakvo god svjetlo možemo baciti na prirodni zakon uvelike je u našu korist.
✠
