Hrabri postupci Irene Sendler tijekom holokausta osvjetljavaju misiju zdravstvenih radnika danas.
Sljedeće je prilagođeno iz govora posvećenog u bijeloj kuti studentima sestrinstva na početnoj razini Sveta Marija koledžNotre Dame, Indiana, 5. listopada 2024.
Uniontown, Kansas, mali je gradić nešto više od 100 milja južno i istočno od Topeke, u blizini Fort Scotta i granice s Missourijem. A kad kažem malen, mislim sitan: Populacija 293 prema popisu 2020.
Stavite Uniontown u pozadinu svog uma. Zamolit ću vas da ga se prisjetite kasnije.
No, za sada je ovo slavlje i to važno – način obilježavanja velikog značaja što započinjete svoju kliničku njegu pacijenata. To više nije samo teorija i udžbenici; stvarno je, a na drugom kraju vašeg stetoskopa nalazi se stvarna osoba sa pravim srcem koje kuca — a ne samo još jedna lutka.
Možda ste me čuli kako govorim da je škola za medicinske sestre vrlo slična školi za vozača – da postoji samo toliko toga što možete naučiti u učionici ili iz knjiga. U jednom trenutku morate sjesti u auto i voziti se.
O tome se radi u ovoj ceremoniji: Počinjete voziti. Uzimaš svu tu strast za njegom i služenjem zbog koje si došao u školu za medicinske sestre prvi mjesto i prevođenje u djelo.
Vi to radite i znam da ponekad ne možete vjerovati: procjene od glave do pete, davanje injekcija, vješanje infuzije, svakakve vještine i intervencije. Plus, svakakvi ljudski susreti – razgovor i slušanje, umirivanje i briga, dolazak uz potpune strance u nekim od njihovih najosjetljivijih trenutaka.
Nagrađivanje, svakako, i privilegija, ali bez cakewalka. Klinički je teško ustati u 7 ujutro; teško je napraviti sve temelje predprocjene, samo otkriti da je vaš pacijent otpušten, a vi u hodu birate novog pacijenta; teško je organizirati svoj klinički dan, odrediti prioritete zadataka, a opet ostati fleksibilan kako se okolnosti mijenjaju.
Ali ti su tvrd — žilav kao “slan”, i, iako znam da to nije način na koji je sveti Matej upotrijebio riječ sol u Čitanje evanđelja odabrao si za današnju ceremoniju, i dalje te želim potvrditi kao “slanog” svijeta – žilavog, izdržljivog, pritiskom na dok odrastate u ovu zahtjevnu profesiju.
I svjetlo također – “svjetlo svijeta”, posebno u smislu reflektiranja svjetla većeg od vas, svjetla milosti, svjetla Kristova. Stavljate se tamo, miješate se s drugim njegovateljima, pružate se za svoje pacijente – čineći “dobra djela” koja Matej spominje, i pritom dajući slavu Bogu.
Da, zapravo radiš ono što radiš zamišljeno radite kada ste prvi put razmišljali o njegovanju, plus asimilirate, prihvaćate i pokazujete način razmišljanja suosjećajnog, nesebičnog služenja – nešto što stvarno je u središtu onoga što je sestrinstvo.
Taj je način razmišljanja posebno važan danas, jer ulazite u zdravstvenu radnu snagu u osjetljivo, čak krhko vrijeme. Društveni i kulturni preokret; financijski i ekonomski pritisak; političke podjele, ideološke svađe, pa čak i gubitak konsenzusa o jednostavnom pravu i krivu – čak i kada se radi o nečem tako osnovnom kao što je vrijednost ljudskog života, sve ljudski životnjegovo sveto dostojanstvo i beskrajnu vrijednost.
Posljedično, postoji hitna potreba za njegovateljima koji se mogu izdići iznad kaosa i pružiti suosjećajnu skrb svima kojima je potrebna, bez obzira na izazove — i bez obzira na to tko će dobiti zasluge.
Dopustite mi da vam dam povijesnu ilustraciju onoga na što ciljam — heroj iz Drugog svjetskog rata: poljski katolički socijalni radnik i njegovatelj, Irena Sendler.
Rođena 1910. Irena je odrastala uz primjer oca liječnika koji je liječio sve koji su to trebali, primjerice Židove i nežidove, unatoč antisemitskim strujanjima tog vremena. Usvajajući sličan altruistički stav, Irena je studirala i počela se baviti društvenim radom, baš kad se sjena rata proširila Europom kasnih 1930-ih.
Nacisti su napali Poljsku 1939., a iduće su godine pokupili 350.000 varšavskih Židova i zazidali ih zajedno s ostalim izbjeglicama u ozloglašenu Varšavski geto — područje oko 3/4 veličine kampusa Notre Dame — gdje je gotovo pola milijuna muškaraca, žena i djece bilo prisilno zatočeno. Bila je velika gužva, loši sanitarni uvjeti, a hrana i lijekovi bili su ograničeni. Sendler je bila odlučna da mora djelovati, ali je socijalnim radnicima zabranjen pristup getu. Dakle, uz veliki rizik, uspjela se izdati za medicinsku sestru, što joj je omogućilo pristup i dopremanje potrebnih zaliha za napaćene mase geta.
S vremenom se Sendler pridružio podzemnom pokretu otpora koji je, između ostalog, nastojao prokrijumčariti što više židovske djece i prebaciti ih na sigurno. Morala bi moliti roditelje da im dopuste da pokušaju. “Možete li jamčiti da će preživjeti?” pitali bi roditelji. “Morali smo iskreno priznati da ne možemo,” rekla jedodajući: “Jedina garancija bila je da će djeca najvjerojatnije umrijeti ako ostanu.”
Na kraju, Irena i njezini prijatelji pomogli su više od 2500 židovske djece da se spasu — što je zapanjujući broj. Iskradali bi djecu iz geta, ponekad pod sedativima, u kutijama i koferima, čak i lijesovima, a zatim bi ih slali u samostane, škole i sirotišta s lažnim papirima.
Irena je naporno radila kako bi pratila prava imena djece i identifikacijske podatke putem šifriranih zapisa koje je pohranila u staklenke zakopane u vrtu. Kada su je 1943. zarobili nacisti, odbila je otkriti gdje se nalaze te staklenke ili bilo koji od njezinih podzemnih kontakata, te je prvo mučena, a zatim osuđena na smrt. Zahvaljujući mitu svojih suboraca, Irena je uspjela pobjeći iz zarobljeništva, ali se unatoč tome vratila radu otpora, uključujući i više transporta Židova na slobodu.
Nakon što je rat završio, Irena je iskopala tegle u tom vrtu i pokušala spojiti djecu kojoj je pomogla u spašavanju s njihovim obiteljima, ali njihovi roditelji prečesto nisu preživjeli logore smrti. Neka od te djece posvojile su obitelji u Izraelu, gdje je Irenina priča počela kružiti. To je dovelo do toga da ju je državno tijelo za holokaust priznalo kao Pravednik među narodima 1965., iako njezina nevjerojatna postignuća jedva da su uopće bila poznata u njezinoj poljskoj domovini.
U redu, to je priča o avanturama Irene Sendler, i, iako tehnički nije medicinska sestra, vjerujem da je njezina predanost činjenju ispravnih stvari za druge, bez obzira na cijenu, inspirativna za vas kao buduće medicinske sestre. Osim toga, bila je “slana” u najboljem smislu te riječi i sjajno je odražavala “svjetlo” ljubavi i istine.
Ali ima još toga u ovoj priči, a tu na scenu stupa Uniontown u Kansasu.
Kao što sam primijetio, Sendler je zapravo bila zaboravljena u svojoj domovini, ali naposljetku je goli obris njezine priče dospio u svijest javnosti i bio je uključen u članak novinskog časopisa iz 1994. o neopjevanim herojima holokausta. Godine 1999. taj je članak privukao pažnju nekolicine tinejdžera iz Uniontowna koji su radili na školskom povijesnom projektu i kopali su duboko kako bi otkrili što više o ovoj izvanrednoj, hrabroj ženi.
Ne obeshrabrene nedostatkom internetskih resursa, ove slatkaste djevojke skupile su oko 4000 stranica primarnog materijala i svoje istraživanje pretočile u prosvijetljenu predstavu, “Život u tegli” — rekonstrukcija Sendlerove priče koju su postavili kako bi ispunili svoj zadatak iz povijesti.
Ali nisu bili gotovi. Njihova istraživanja dovela su do otkrića da je Irena Sendler još živa! Bila je duboko u svojim 90-ima, osiromašena i živjela u potpunoj tami u Varšavi. Dakle, ova mala ekipa srednjoškolaca iz Kansasa prikupila je dovoljno sredstava da otputuje u Poljsku 2001. kako bi upoznala svog heroja i dobila izvještaj iz prve ruke o njezinim nevjerojatnim podvizima. S njom su ostali u kontaktu sljedećih sedam godina sve do Sendlerove smrti.
Pročulo se o ovom neobičnom transatlantskom i međugeneracijskom prijateljstvu, i da, zajedno s rastućom popularnošću predstave, konačno je skrenuo pravu pozornost, čak i globalnu, na Sendlerove nevjerojatne podvige. Doista, postoje naznake da je Sendler bio na užem popisu kandidata za Nobelovu nagradu za mir 2007. godine.
Da nije primiti ta joj je čast bila posve nevažna. “Učinio sam samo ono što bi svaka pristojna osoba učinila,” rekla je. “Heroji su bile bebe — oni su bili heroji srca svojih majki. Roditelji i djedovi su bili ti koji su se odrekli svoje djece, oni su bili pravi heroji.”
Ova vrsta poniznosti, hrabrosti i poštenja potaknula je te tinejdžere iz Kansasa da utječu na svijet svojim vlastiti oštra i svjetla vizija. Kao što je rekla Megan Felt, jedna od tih tinejdžerica, Irena je naučila nju i njezine prijatelje da “jedna osoba može napraviti razliku”.
I nije li to ono što sestrinstvo zapravo i jest? Ja tako mislim i znam da ti sebe već čine razliku! Samo naprijed i uskoro ćete i vi inspirirati druge da budu slana i jarka svjetla u bolnom svijetu.
Za informacije o tome kako ugostiti izvedbu “Life in a Jar” u vašoj zajednici, idite na Projekt Irena Sendler.
