Moj djed, obraćenik katolik, živio je s mojim roditeljima nekoliko godina nakon što mu je dijagnosticirana Parkinsonova bolest. Oslabljujući učinci bolesti, koji su bili nevjerojatno usporedni s onima pape svetog Ivana Pavla II., bili su srceparajući za svjedočenje jer je, poput svetog pape, bio fizički aktivan do početka.
Jednog poslijepodneva, osjećajući da se bliži kraj, stisnuo je majčinu ruku da pokaže da je spreman za posljednju ispovijed, pomazanje i svetu pričest. Nakon primanja sakramenata utonuo je u još dublji san.
Ostao sam sa svojim roditeljima te noći očekujući da ću im pomoći s organiziranjem sprovoda sljedećeg jutra. No, na naše veliko iznenađenje, moj djed, nakon što se pridigao u krevetu, pitao bih li mu pomogao da se “prošeta”. Dok sam ga čvrsto držao za obje ruke, napravio je deset nespretnih koraka od prstiju do pete preko dnevne sobe, okrenuo se i napravio još deset. Nije to učinio gotovo godinu dana.
Zatim je učinio nešto još izvanrednije. Intonirajući svoju omiljenu himnu, “Amazing Grace,” pozvao me da pjevam s njim. Gospodin mu je dao posljednju priliku da otpjeva svoju pjesmu nade. Činilo se da ga je euharistija pripremila za zagrobni život upravo time što ga je odgodila, dajući mu snagu da nastavi još tjedan dana prije nego što je konačno podlegao komplikacijama vezanim uz Parkinsonovu bolest, preminuvši mirno u snu.
Nikada ne znamo što sveta pričest može donijeti. Ipak, svaki put kad ga primimo, krijepi nas nada da će nam Gospodin dati ono što trebamo, jer on zna bolje od nas što je to. Mom je djedu trebala još jedna šetnja, još jedna prilika da razgovara sa svojom obitelji, još jedna prilika da otpjeva svoju pjesmu nade. I to mu je Gospodin dao. Upravo ga je sveta pričest pripremala za put na onaj svijet.
U jednoj drevnoj pjesmi Crkva hvali Euharistiju kao futurae gloriae pignus, “zalog buduće slave”, ali ona to čini ispovijedajući da to “ispunjava um milošću,” mens impletur gratia. Viaticum je učinio oboje za mog djeda. Ne samo njegov um, nego i njegovo tijelo i glas bili su ojačani, služeći kao podsjetnik i priprema za slavu koja dolazi.
Koncilski su oci istaknuli ovaj naslov euharistije na II. vatikanskom saboru (usp. Sacrosanctum Concilium), temeljeći je na klasičnoj definiciji vjere danoj u Hebrejima 11:1: “Vjera je ostvarenje onoga čemu se nadamo i dokaz stvari koje se ne vide.” Živjeti kršćanskim životom u suštini znači gledati na budućnost kroz prizmu prošlosti, te oboje promatrati kao stvarnosti koje oblikuju našu sadašnjost.
Euharistija je u samom središtu ovog kršćanskog svjetonazora. Iako je nedjelja – dan Gospodinova uskrsnuća – povlašteni dan za euharistiju, sveta misa služi se svakodnevno u župama, katedralama i samostanima diljem svijeta. To je uistinu naš “kruh svagdašnji”.
Kršćanska je nada u konačnici utemeljena na Euharistiji. Kad god u tome sudjelujemo, potvrđujemo da se u prošlosti uistinu dogodilo nešto što će imati stvarne posljedice za budućnost. Potvrđujemo da je Isus iz Nazareta stvarno umro, da je stvarno bio pokopan i stvarno uskrsnuo i da ćemo Mu se pridružiti u Njegovom Kraljevstvu ako obdržavamo Njegove zapovijedi.
Na Posljednjoj večeri – posljednjem pashalnom obroku sa svojim učenicima – Isus je ustanovio euharistijsku žrtvu svoga tijela i krvi, žrtvu koja održava Njegovu žrtvu na križu dok ponovno ne dođe u slavi (usp. CCC, 1403). Nije slučajno da je Isus prinio tu žrtvu baš one noći kad je bio izdan, na što nas podsjećaju euharistijske molitve. Ustanovio je ovaj sakrament upravo kao sredstvo kojim obilježavamo Njegovu smrt i uskrsnuće u čvrstoj nadi da ćemo s Njim uskrsnuti u slavi.
Čitamo u Katekizmu:
Nema sigurnijeg zaloga ili jasnijeg znaka ove velike nade u novo nebo i novu zemlju. . . nego euharistija. Svaki put kada se slavi ovo otajstvo, “nastavlja se djelo našeg otkupljenja” i mi “lomimo jedini kruh koji daje lijek besmrtnosti, protuotrov za smrt i hranu koja čini da živimo zauvijek u Isusu Kristu”. (1405)
Za pomoć u molitvi za veće obilje nade ove Jubilarne godine, možda se možemo obratiti nekom suhodočasniku. Dante Alighieri (u. 1321.), koji postavlja čudesno putovanje svoje Božanstvena komedija upravo u prvoj jubilarnoj godini 1300., sveti Jakov ispituje teološku krepost nade, postavljajući mu tri pitanja: “Što je nada?”; “U kojoj mjeri ga posjedujete?”; i “Odakle ti dolazi?” (Paradiso, pjevanje 25). Njegova nebeska voditeljica Beatrice odgovara mu na drugo pitanje, sprječavajući ga da zvuči hvalisavo: “nema djeteta borbene crkve koje ima više nade od njega.” Sam Dante potom odgovara na prvo pitanje dajući skolastičku definiciju nade preuzetu od Lombarda Rečenice: “Nada je određeno očekivanje budućeg blaženstva koje proizlazi iz Božje milosti i prethodnih zasluga.” Dante zatim daje hrabar odgovor na treće pitanje, citirajući teodìa (“bog-pjesma”): “moji oni koji znaju tvoje ime polažu nadu u tebe.” Teodolinda Barolini ističe da se “bog-pjesma”, “neologizam” ili izmišljena riječ, ne odnosi samo na biblijske psalme nego i na Danteovu pjesmu, točnije na Paradiso se.
Kakav divan primjer! Neka psalmi koje pjevamo ove jubilarne godine – osobito na svetoj misi – postanu naši teodìa, našu vlastitu “božju pjesmu”. Baš kao što Dante “pjeva”. Paradiso kao “izvor” nade, tako neka “pjesma” koju pjevamo, odjek Psalama, postane sam izvor naše vlastite nade, kao što je to učinio za njega moj djed.
Autor fotografije Fr. Barry Braum na Unsplash
