U Biskupskom ordinarijatu u Banjoj Luci u utorak, 19. studenoga 2024., predstavljen je spomen-spis „Navjestitelj Božje riječi i franjevački odgojitelj“ u povodu 70. obljetnice rođenja mons. dr. fra Marka Semrena. Izlaganje dr. fra Josipa Jozića na predstavljanju prenosimo u cijelosti.
Kao urednik spomen-spisa, koji smo posvetili mons. dr. fra Marku Semrenu, mogao bih progovoriti s uredničke i tehničko-dizajnerske strane, ali ipak ću se, uz radost i čast na ovom oproštaju i fra Markovoj obljetnici života, usmjeriti na sadržaj djela Navjestitelj Božje riječi i franjevački odgojitelj koje stoji pred nama.
Ova knjiga je podijeljena u nekoliko cjelina i meni se čini da svaka cjelina u ovom spomen-spisu odgovara pojedinim pojmovima ili sintagmama u naslovu i podnaslovu ovog zbornika. Iako je naslov knjige u određenom smislu kompromis koji je nastao između slavljenika i urednika te iako je izgledao pomalo i dug za tehničku obradu, on izriče i po smislu i po našoj želji ono što se u ovoj knjizi nalazi.
U sintagmi Riječ Božja zasigurno je uključen sadržaj priloga u cjelini koju smo naslovili Otvorena vrata Svetog pisma, prateći misao najnovijih crkvenih dokumenata o Božjoj riječi. U ovoj cjelini donesena su tri priloga koja se temelje na istraživanju Biblije, Riječi Božje. Prilog o prijevodu starozavjetnih mudrosnih knjiga bibličara fra Marijana Jakovljevića govori najprije o „muci s Božjom riječi“, muci prevođenja i otkrivanja njezinoga životnoga smisla, ali i o jednom velikom i mukotrpnom radu, koji je ovdje ovjekovječen čak i fotografijama fra Marijanovog rukopisa. Napose mi je zanimljivo bilo pratiti jezik ne tako dalekoga vremena, sredine 20. stoljeća, a i pojedino nazivlje i pojmovlje za starozavjetne knjige, koji su se nekada upotrebljavali. Prilog o Isusovim sucima, Kajfi, Pilatu i Herodu Antipi zanimljiv je po svojim povijesnim podacima, ali i po karakternim crtama sudaca koje su autori pokušali pronaći u povijesnim, pravnim i novozavjetnim izvorima. Prilog o Lukinoj soteriologiji govor je o spasenju, koje se nazire iza riječi „blagoslov“, koji je bitno je vezan uz hram. Lukino evanđelje počinje sa Zaharijinim blagoslovom Boga, a završava blagoslovom Boga sa strane učenika, oba blagoslova su u hramu.
Riječi „navjestitelj“ u naslovu knjige, a sigurno i službi koju je Marko kao biskup obavljao, odgovara cjelina knjige pod nazivom Crkva u novom izlasku. I ovaj smo motiv uzeli iz suvremenih crkvenih dokumenata, a u njemu se izriče s jedne strane otvorenost a s druge briga za Crkvu, za narod, što je vidljivo i iz priloga koji su pod ovim motivom. Riječ je o novijim pojmovima u kojima je izražena briga za novo vrijeme Crkve. Tu je govor o novoj evangelizaciju, o praktičnom značenju i smislu ove riječi te o suvremenom nastojanju oko integralnog razvoja i preobrazbe Crkve. Nadalje, riječ je o pravnom, teološkom i pastoralnom tumačenju međusobnih odnosa između biskupske konferencije i dijecezanskog biskupa, s naglaskom na zajedništvo, kolegijalnost i razumijevanje u vođenju sve kompleksnijih poslova u Crkvi. Tu je i prilog koji govori o biskupskoj sinodi i sinodalnosti Crkve u službi nove evangelizacije, u kojem se kroz različite dokumente želi razjasniti pojmove „sinoda“ i „sinodalnost“ te njihovu svrhu usmjeriti na ono što stoji u korijenu riječi „sinoda“: sabor, zborovanje, u konačnici zajedništvo, ili negdje u ehu grčke riječi syn-hodos, zapravo zajednički put u budućnost. Uz ovu cjelinu uključena je i aktualna tema o darivanju organa i posvajanju djece, koja se danas uz mnoge pravne i medicinske nedorečenosti utemeljuje jedino u ljubavi prema bližnjemu, izvan koje bi ovi instituti promašili svoju svrhu ili bi išli za nečim drugim.
Očito da uz pojam „franjevački“ ide cjelina koja je posvećena redovništvu i franjevaštvu. Taj dio knjige je na poseban način zanimljiv jer je uistinu šarolik i donosi zanimljive podatke, recimo o karmelskom pravilu i duhovnosti Istoka, o utjecaju toga pravila na zapadno redovništvo, o nastanku kapucinske franjevačke obitelji, gdje prema mom uvidu ima dosta i šaljivih momenata, o zanimljivostima iz života Padra Pija i njegovih darova, o poznatom blagoslovu svetoga Franje koji je biblijski ukorijenjen ali i arheološki posvjedočen, o liječniku i kirurgu fra Mihovilu Sučiću u 19. stoljeću i o njegovim putovanjima i tako širokoj prisutnosti u europskim zemljama ondašnjeg vremena, i na kraju o fra Rafi Barišiću i novinskim napisima i prijepiskama iz 19. stoljeća. Ovaj dio knjige je zbog svoje šarolikosti i različitosti zaslužio da svakom članku umjetnički posvetimo jednu malu „sličicu“, tzv. vinjetu, u kojima je umjetnički izražena Pjesma stvorova svetoga Franje Asiškoga, od brata Sunca do sestrice smrti.
Riječi „odgojitelj“, lako pogađamo, odgovaraju prilozi pod nazivom Franjevačka filozofija i pedagogija. S jednim filozofskim prilogom, dva pedagoška i jednim pastoralno-pedagoškim riječ je u konačnici o zajednici i odnosima u franjevačkom zajedništvu. S prilogom o Duns Scotu, koji „filozofira“ o individui i odnosu s drugim individuama, s prilogom o „pedagogiji Franje Asiškog“ te s prilogom o konfliktima u zajednici, vidljivo je da je sve usmjereno na „Markovu pedagogiju“ koju je on predavao godinama na Franjevačkoj teologiji. Parafrazirajući njegove riječi iz onoga vremena kada je i meni pedagogiju predavao i bio odgojitelj „lako je biti frajer navečer, ali budi frajer i ujutro“, ističem možda i u skladu s tekstovima o odgoju mogućnost različitog u jedinstvu, jer nije isto biti frajer navečer ili ujutro, ali je moguće biti frajer i navečer i ujutro. U tom pravcu, s malo šale ali pojednostavljeno rečeno, idu i prilozi iz dijela knjige o franjevačkoj filozofiji i pedagogiji. Uz ove tekstove uključeno je i znanstveno istraživanje o stanju, izazovima i perspektivama Franjevačke mladeži (Frame) Bosne Srebrene.
Na koncu, uz ime i prezime mons. fra Marka Semrena i njegovu obljetnicu života ide niz priloga pod nazivom Uz osobu i spise Marka Semrena. Ovi prilozi imali su za temu uglavnom navjestiteljsko djelovanje Marka Semrena u njegovim spisima, člancima i knjigama, propovijedima i porukama. Tako imamo priloge koji se bave izričito određenim pojmom u spisima Semrena, kao što je teološko pitanje „Boga Oca“, one koji se bave pojmom „djelotvorne vjere“, zatim Semrenovim propovijedima objavljenim u tri knjige ili pojmom „života“ kojem posvećuje pozornost dugi niz godina porukama o životu. Na kraju je i jedan prilog osobnog karaktera uobličen u franjevačke karakteristike fra Marka Semrena i bio-bibliografija. Možda se u spomen-spisu moglo dati prostora i nekim drugim temama kojima se za života bavio Semren. Ali meni, koji sam zadovoljan urađenim, nedostaje malo priloga s osobnim sjećanjima iz prošlih vremena. Oni bi eventualno mogli biti popraćeni i fotografijama, koje danas rijetki i posjeduju. No, Bogu hvala i na ovom zauzeću i angažmanu mnogih autora koji su svojim prilozima nekako ujedinili našu domaću Crkvu, od visokih škola do biskupija, od franjevačkih obitelji do franjevačkih provincija.
Kažu da je poznati filozof Ludwig Wittgenstein na kraju svoga relativnog kratkoga života rekao „Imao sam prekrasan život“, a sreću je definirao jednom rečenicom: „Tko je sretan, taj ne treba imati straha!“, rekli bismo ni pred čim, ni pred novim budućim vremenom. A našem mons. dr. fra Marku Semrenu želimo sve najbolje u budućem vremenu!
Fra Josip Jozić,
Dekan Franjevačke teologije Sarajevo
