SVECI & UMJETNOST: Duhovni utjecaj Kalinowskog (1835.-1907.) obilježen je na Karola Wojtyłu, budućeg svetog Ivana Pavla II., koji ga je 1991. proglasio svetim.
Poljak iz 19. stoljeća čiji je utjecaj na svetog Ivana Pavla II. bio velik (iako je umro 13 godina prije rođenja budućeg pape), Rafał Kalinowski rođen je kao Józef 1835. u Vilniusu, današnjem glavnom gradu Litve.
Svoj rani život i obrazovanje proveo je u tom trokutu koji danas zovemo Litva-Bjelorusija-Rusija. Budući da mu je otac ondje bio učitelj, stekao je izvrsno obrazovanje u Školi za plemstvo u Vilniusu, nakon čega su uslijedile dvije godine studija agronomije i četiri na Sanktpeterburškoj akademiji vojnog inženjerstva, gdje je stekao diplomu inženjera i imenovanje u ruskoj vojsci kao poručnik. (Poljsku su s europskih karata od 1795. do 1918. izbrisali Rusi, Austrijanci i Prusi; obrazovanje i stručno usavršavanje često se moralo odvijati pod jednim od okupatora.) Tada je imenovan predavačom matematike na Akademiji i sudjelovao je u projektiranje željeznice Kursk-Kijev-Odesa (sada sve točke u ruskom ratu protiv Ukrajine).
Godine 1863. Poljaci u Ruskoj podjeli ustali su protiv svojih okupatora, a Kalinowski je dao ostavku u ruskoj vojsci kako se ne bi borio protiv svojih sunarodnjaka. Zatim se pridružio Siječanjskom ustanku i preuzeo ulogu vršitelja dužnosti ministra rata pobunjenika za regiju Vilnius, iako je brzo zaključio da je ustanak osuđen na propast. Kad su Rusi krvavo ugušili ustanak, Kalinowski je uhićen i osuđen na smrt, koja je kasnije preinačena na 10 godina teškog rada u rudniku soli u Sibiru blizu današnje mongolske granice, odakle se vratio iz progonstva 1874. Povratak nije bio trenutan iz logora pak.
Prije ustanka, Kalinowski je bio praktički vjerski ravnodušan, čak vjerojatno skeptičan. Čitao je sv. Augustina Ispovijedi kasnih 1850-ih, ali je priznao višegodišnju odsutnost s nedjeljne mise i sakramenata, odlazeći na ispovijed prvi put nakon gotovo desetljeća duge stanke 1863. Taj događaj promijenio mu je život i, nakon toga, Kalinowski je bio sve više posvećen produbljujući svoju vjersku praksu. To mu nije služilo samo kao oslonac, već mu je omogućilo da podupre svoje suzatvorenike tijekom desetljeća dugog izgnanstva u Sibir. Iz Sibira je pisao svojoj maćehi kako bi priznao da je i njezina upornost bila faktor u njegovu obraćenju. (Svete Monike ima u svakoj generaciji.)
Prve godine u Sibiru proveo je u rudniku soli iu proizvodnji soli. Mnogi od njegovih suzatvorenika bili su Poljaci koji su sudjelovali u Ustanku 1863. godine. Do 1868. pušten je s rada u logoru soli, ali je morao ostati u sibirskom izgnanstvu. Odabrao je živjeti u Irkutsku, gradu blizu granice današnje Mongolije u kojem je postojala poljska katolička župa. Do 1874. konačno mu je dopušteno da živi u Poljskoj.
Iako se Kalinowski sve više usredotočio na ulazak u vjerski život, po njegovom neposrednom povratku u Poljsku još uvijek je postojao jedan zaobilazni put – kao privatni učitelj Augusta Czartoryskog, sina poljskog plemića. Kalinowski je u tom svojstvu proveo tri godine, prateći Czartoryskije po Europi.
Godine 1876. Kalinowski je zatražio prijem u karmelićanski novicijat, a 1877. godine je ušao u njihov klaustar u Grazu u Austriji, uzevši u vjeri “Rafał” (Rafael od sv. Josipa). Završne zavjete izrekao je 1881., a sljedeće je godine zaređen. Tijekom tog vremena, on je također bio oslobođen podložnosti ruskom caru i postao je podanik Austro-Ugarske, budući da je potonja bila vladajuća sila u kojoj su se nalazili karmelićanski klaustri u južnoj Poljskoj.
Kalinowski je otišao u karmelićanski klaustar u Czernu, blizu Krakowa, malu i stariju zajednicu. Uvjeren da karmelićani trebaju privući mlada zvanja, uvjerio je vodstvo reda da mu dopusti osnivanje novog klaustrura sa školom i konviktom u Wadowicama, projekt koji je započeo 1892. Dvaput će biti prior klaustra Wadowice, kao i obavljati druge odgovorna mjesta u redu. Bio je ključan u oživljavanju karmelićanskog reda u Poljskoj.
Bio je ipak najpoznatiji kao učitelj, a posebno kao ispovjednik, kojemu su se obraćali mnogi pokornici. Njegov vlastiti raniji život svakako ga je učinio svjesnim izazova i iskušenja mnogih ljudi. I sam je ispovijedao nekoliko puta tjedno i gotovo svakodnevno obavljao postaje križnog puta.
Umro je 15. studenoga 1907. Godine 1934. već je bio u tijeku proces njegove beatifikacije. Njegov duhovni utjecaj bio je izražen na još jednog dječaka iz Wadowica rođenog 13 godina nakon njegove smrti – Karola Wojtyłu, budućeg svetog Ivana Pavla II. – koji je ozbiljno razmišljao o tome da postane karmelićanin prije nego što je stupio u dijecezanski svećenički red. Ivan Pavao je bio taj koji je Kalinovskog proglasio blaženim tijekom svog hodočašća u Poljsku 1983., a 1991. ga je proglasio svetim.
Opisano je vrijeme Kalinowskog u Sibiru poljskog umjetnika Aleksandra Sohaczewskog (1843.-1923.) iz 19. stoljeća. Sohaczewski je, kao i Kalinowski, bio zarobljenik Rusa u Sibiru nakon ustanka 1863. godine. Njegove slike koje su uslijedile obilježile su prizore Sibira i ruskog Dalekog istoka, na koje su Rusi slali zarobljenike pod katorgom (katorga). Katorga, koji je izvorno uključivao ropstvo brodskih galija u Ukrajini (što nije za razliku od robova veslačkih galija u antičkom svijetu), naposljetku je u 18. stoljeću pretvoren u sustav prisilnog fizičkog rada diljem Sibira, preteču sovjetskog gulag.
(SSSR je kasnije ponovno uveo katorgu kao oblik kazne. Smrt Alekseja Navaljnog u ruskom arktičkom “zatvoru” ove godine pokazuje koliko se malo promijenilo u Putinovoj “Ruskoj Federaciji” od najgore sovjetske gulag i carski logori za prisilni rad.)
Slika Sohaczewskog, “Poranek” (“Jutro”) prikazuje zatvorenike koje ruski vojnici u zoru izvode na prisilni rad. Lik koji stoji s desne strane ruskog vojnika s bajunetom je sveti Rafał Kalinowski. Ljudski oblici sedam muškaraca sedam dodaju jedinu boju inače sumornom, snijegom okovanom krajoliku. Petnaestak muškaraca koji izlaze iz snježnog tunela iz logora, kao i dvije figure koje s lijeve strane čuva još jedan ruski vojnik manje su definirani, gotovo stopljeni sa snježnom maglom cjelokupne scene. Nije to samo umjetnička iluzija ili meteorologija: u rukama ruske “pravde” ti su ljudi prestali biti muškarci. Oni su u najboljem slučaju bili izvori radne snage čiji identitet, prava i sloboda nisu značili ništa više od snijega koji je Rusima služio kao prirodni suzatvor. Obratite pažnju na lance na nogama sv. Kalinovskog. Postoji još jedna slika Sohaczewskog, “Večer,” prikazujući muškarce vezane lancima.
[VišeosvRafaluKalinowskomvidi[FormoreonStRafałKalinowskiseeovdje, ovdje i ovdje. Moj tekst se temelji na poljskim izvorima.]
