Bilješka autora: Ovaj članak koristi kreativno pisanje kako bi prenio razgovor između starog svećenika i skeptičnog laika.
Tamjan se miješao s prastarim drvetom ispovjedaonice dok su se stoljeća molitve upijale u žito. Prigušeno pjevanje ispunilo je slabo osvijetljeni transept crkve. Između rešetkaste pregrade izronila je silueta starog svećenika.
“Zapamtite”, započeo je, “Bog osigurava da istina sja kroz Svetog Oca kada govori o vjeri i moralu.”
“Ali ne postoji li inherentni rizik u ulaganju tolikih ovlasti u jednu osobu? Što je s protupapama koji su zaveli vjernike na krivi put?”
Svećenikov odgovor bio je prožet dubokim razumijevanjem rođenim iz iskustva. “Nepogrešivost ne postoji sama po sebi”, rekao je. „Vježba se unutar šire crkvene zajednice. Vjernici – biskupi, teolozi i laici – sudjeluju u dijalogu i razlučivanju. Osim toga, Učiteljstvo, koje se sastoji od pape i biskupa, pruža okvir za tumačenje doktrina tijekom vremena.”
“Ali,” navaljivala je osoba, “ne stvara li ova doktrina jaz između pape i laika? Ne mogu li i vjernici primiti božansko nadahnuće?”
“Doista,” svećenik je odgovorio, “Duh Sveti vodi cijelo tijelo vjernika, a ne samo hijerarhiju. Papa je središnja točka, da, ali ne stoji sam.”
“Ipak,” ponovno je upitao glas, “kako to pomiriti sa skandalima i podjelama kroz povijest Crkve?”
Svećenikov glas omekšao je kao da nosi težinu. “Zaista, povijest papinstva obilježena je trenucima velikih moralnih padova. Nepogrešivost, međutim, nije jamstvo osobne svetosti ili moralnog savršenstva. To je karizma, izvanredni dar koji daje Duh Sveti u određenim slučajevima kada papa govori sa stolice svetog Petra – o pitanjima vjere i morala.”
Zastao je, dopuštajući da mu se riječi slegnu. “Crkva se sastoji od nesavršenih ljudskih bića, koja sva teže prema svetosti. Duboko se baveći Svetim pismom i tradicijom, njegujemo autentičnu vjeru. Poticanjem dijaloga stvaramo okruženje u kojem istina može cvjetati. To je zajednička odgovornost, odgovornost u kojoj sudjeluju svi vjernici.”
Svijeće su bacale rasplesane sjene na zidove. Ponovno se začuo pokajnički glas. “Nepogrešivost se, dakle, primjenjuje samo u određenim ograničenim situacijama?”
“Ne odnosi se na svaku izgovorenu riječ”, potvrdio je svećenik. “Nepogrešivost se primjenjuje samo kada papa daje svečanu izjavu o vjeri i moralu, govoreći definitivno cijeloj Crkvi.”
“A kako da znamo kada se to događa?” – upita pokornik.
Svećenikov ton se promijenio u učiteljski. “Godine 1854. papa Pio IX. proglasio je nauk o Bezgrešnom začeću, izjavljujući da je Marija začeta bez istočnog grijeha. To nije bila nova ideja — bila je ukorijenjena u stoljećima tradicije i teoloških promišljanja. Ali kad je papa to proglasio, to je rođeno kao konačno učenje.”
“Ali, zar se doktrina ne može promijeniti tijekom vremena?” – upita pokornik. “Kako znamo da ono što je danas proglašeno neće biti ispravljeno ili povučeno sutra?”
“Crkva je živo tijelo istine”, odgovorio je svećenik, “s papom kao jednim dijelom cjeline. Da, Sveti Otac služi kao središnja točka, ali istina pripada kolektivnoj Crkvi. Nova saznanja otkrivaju, a ne brišu slojeve istine. Na isti način arheološka iskopavanja produbljuju naše razumijevanje onoga što je već bilo tamo.”
„Ipak, ne možemo zanemariti mračnija poglavlja u povijesti Crkve. Protupape, raskoli, podjele – ne potkopavaju li to ideju nepogrešivosti?”
Svećenik je ozbiljno kimnuo. “Doista, Veliki raskol 1054. i protestantska reformacija u 16. stoljeću doveli su u pitanje jedinstvo Crkve i pojam jedinstvene vlasti. Međutim, upravo kao odgovor na takve izazove formalno je definirana doktrina papine nepogrešivosti.”
Malo se naslonivši unatrag, svećenik je nastavio: “Prvi vatikanski koncil 1870., u vrijeme Pija IX., bio je vrijeme preokreta. Crkva se borila sa sekularizmom, skepticizmom i nacionalizmom. Formalna definicija nepogrešivosti bila je odgovor na te pritiske, način da se ponovno potvrdi papina uloga kao čuvara istine usred epistemoloških nesigurnosti modernosti.”
“Pa ipak,” ustrajao je lik s druge strane, “nije li opasno polagati toliko povjerenja u jednog čovjeka? Koje mjere zaštite postoje za sprječavanje zlouporabe ove ovlasti?”
Svećenik se znalački nasmiješio. „Ispravno shvaćena nepogrešivost ostvaruje se samo u okviru crkvene tradicije i učiteljstva. Biskupi, teolozi i vjernici imaju presudnu ulogu u razlučivanju istine. Duh Sveti vodi cijelu Crkvu, a ne samo papu.”
“Ali može li istina ne evoluirati?” – konačno je upitao pokornik. “Kako pomiriti nepogrešivost s otkrićima u znanju i razumijevanju?”
Svećenik se nagnuo naprijed. “Otkrivenje je progresivno”, rekao je. “Božja se istina otkriva tijekom vremena, kao što se događa i samo stvaranje. Nova saznanja pomažu nam da dublje razumijemo vječne istine, ali ne brišu ono što je bilo prije. Dogme se razjašnjavaju, a ne proturječe. Crkva, pod vodstvom Duha Svetoga, sintetizira nove izjave iz sirovina pologa vjere.”
U nastavku dijaloga svećenik je počeo govoriti šire o ulozi pape unutar Crkve. “Kristov namjesnik je prvi među jednakima u kolegiju kardinala i biskupa. Postoje trenuci u povijesti kada se mora donijeti odluka, kada se mora reći nova riječ. Kada je sveti Petar dao svoju poznatu izjavu vjere, govorio je nepogrešivo. U tom je trenutku Duh Sveti obasjao oči njegova uma.”
“Ispovijest vjere je, dakle, zajednički pothvat”, promrmljao je pokajnik.
Svećeniku se vratio osmijeh. “To je pomirenje ljudskog djelovanja s božanskim pomazanjem. Ispovijest vjere pripada čitavoj Crkvi. Nepogrešivost, kada se provodi, dio je tog zajedničkog otkrivanja istine.”
Svijeće su bacale svoj posljednji sjaj dok se žamor zbora širio u pozadini. Svećenikove završne riječi izgovorene su s čvrstim uvjerenjem. “Božja milost drži Crkvu na okupu iako smo svi pozvani da budemo nositelji istine – ne samo kroz doktrinu, već iu našem svakodnevnom životu.”
Autor fotografije Sebbi Strauch na Unsplash
