Papa Franjo predvodio je na 8. Svjetski dan siromaha u nedjelju, 17. studenoga svečanu misu u Bazilici sv. Petra u Vatikanu. Donosimo u nastavku Papinu homiliju u cijelosti, preuzetu od Informativne katoličke agencije:
HOMILIJA SVETOGA OCA
Sveta misa na Svjetski dan siromaha
17. studenog 2024.
Riječi koje smo upravo čuli mogle bi u nama probuditi osjećaje tjeskobe, no, one su zapravo veliki navještaj nade. Naime, ako se s jedne strane čini da Isus opisuje stanje duha onih koji su vidjeli razorenje Jeruzalema i pomislili da je kraj stigao, On istodobno najavljuje nešto izvanredno: upravo u času tame i pustoši, upravo kad se čini da se sve ruši, Bog dolazi, Bog nam se približava, Bog nas okuplja da nas spasi.
Isus nas poziva da izoštrimo svoj pogled, da imamo oči sposobne „čitati iznutra“ događaje iz povijesti, kako bismo otkrili da, i u tjeskobama svog srca i svog vremena, postoji nepokolebljiva nada koja sja. Na ovaj Svjetski dan siromaha zaustavimo se, stoga, upravo na te dvije stvarnosti: tjeskobu i nadu, koje se uvijek nadmeću na bojnom polju našeg srca.
Prije svega tjeskoba. To je raširen osjećaj u našem dobu, gdje društvena komunikacija pojačava probleme i rane, čineći svijet nesigurnijim, a budućnost neizvjesnijom. I današnje Evanđelje počinje slikom koja projicira patnju naroda u kozmičke razmjere, koristeći apokaliptični jezik: „sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetljeti a zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati“ (Mk 13, 24-25).
Ako se naš pogled zadrži samo na vijestima o događajima, obuzme nas tjeskoba. I danas, naime, vidimo kako se sunce zamračilo i kako mjesec više ne svijetli, svjedočimo gladi i bijedi koji pogađaju toliku braću i sestre, vidimo strahote rata i smrti nevinih; i, pred tim prizorom, riskiramo potonuti u obeshrabrenje i ne primijetiti Božju prisutnost Boga u drami povijesti. Tako sami sebe osuđujemo na nemoć; vidimo kako oko nas raste nepravda koja nanosi bol siromasima, ali se pridružujemo struji rezignacije onih koji iz udobnosti ili lijenosti misle da je „svijet takav“ i „ja tu ne mogu baš ništa“. Tada se i sama kršćanska vjera svodi na bezazlenu pobožnost, koja ne uznemirava sile ovoga svijeta i ne rađa konkretnim zalaganjem oko milosrđa. I dok je jedan dio svijeta osuđen na život na marginama povijesti, dok nejednakosti rastu, a ekonomija kažnjava najslabije, dok se društvo priklanja idolopoklonstvu novca i potrošnje, događa se da siromašni i isključeni ne mogu činiti ništa doli nastaviti čekati (usp. Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, 54).
Ali ovdje Isus, usred te apokaliptičnog prizora, užiže nadu. On proširuje horizont, širi naš pogled kako bismo naučili prepoznati, također u nesigurnosti i boli svijeta, prisutnost Božje ljubavi koja nam dolazi blizu, ne napušta nas, radi na našem spasenju. Naime, upravo kad sunce potamni, mjesec prestane sjati i zvijezde padnu s neba, kaže Evanđelje, „ugleda će Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom“; i On će „sabrati svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba“ (rr. 26-27).
Tim riječima Isus prije svega naznačuje svoju smrt koja će se dogoditi nedugo nakon toga. Na Kalvariji će se, naime, sunce zamračiti i tama će se spustiti na svijet; ali upravo u tom će trenutku Sin Čovječji će doći na oblacima, jer će snaga njegova uskrsnuća raskinuti okove smrti, vječni život Božji izronit će iz tame groba i novi svijet će se roditi iz ruševina jedne povijesti ranjene zlom.
Braćo i sestre, to je nada koju nam Isus želi dati. A čini to i kroz prekrasnu sliku: pogledajte smokvu – kaže On – jer „kad joj grana već omekša i lišće potjera, znate: ljeto je blizu“ (r. 28). Na isti smo način i mi pozvani tumačiti situacije naše zemaljske povijesti: tamo gdje se čini da vladaju samo nepravda, bol i siromaštvo, upravo u tom dramatičnom trenutku Gospodin se približava da nas oslobodi ropstva i učini da život zasja (usp. r. 29). I postaje blizak našom kršćanskom blizinom, našim kršćanskim bratstvom. Ne radi se o tome da se tutne novčić u ruke potrebitog. Onog koji daje milostinju pitam dvije stvari: „Dotakneš li ruku tome čovjeku ili bacaš novčić a da ga ni ne dotakneš? Pogledaš li u oči osobu kojoj pomažete ili skrećeš pogled na drugu stranu?“
Mi, njegovi učenici, možemo zahvaljujući Duhu Svetome širiti tu nadu u svijetu. Mi smo ti koji možemo i moramo upaliti svjetla pravde i solidarnosti dok se nadvijaju sjene zatvorenog svijeta (usp. Enc. Fratelli tutti, 9-55). Mi smo ti kojima njegova milost daje sjati, naš život prožet suosjećanjem i milosrđem postaje znak prisutnosti Gospodina, uvijek blizu patnje siromaha, da bismo ublažili njihove rane i promijenili im živote.
Braćo i sestre, ne zaboravimo: kršćanska nada, koja je ispunjena u Isusu i ostvaruje se u njegovu Kraljevstvu, treba nas i naše zalaganje, vjeru djelotvornu u ljubavi, kršćane koji ne okreću glavu na drugu stranu. Vidio sam jednu fotografiju koju je snimio rimski fotograf: jedan par, odrasli ljudi, gotovo starije osobe, izlaze iz restorana, vani zima; gospođa zabundana krznom a i muškarac isto tako. Na vratima je stajala siromašna gospođa, ležala je na podu, molila ih milostinju a njih oboje gledaju na drugu stranu… To se događa svaki dan. Zapitajmo se: gledam li na drugu stranu kad vidim siromaštvo, potrebe, bol drugih? Jedan teolog iz dvadesetog stoljeća rekao je da kršćanska vjera u nama mora iznjedriti „mistiku otvorenih očiju“: ne neku duhovnost koja bježi od svijeta, nego, naprotiv, vjeru koja nam otvara oči za patnje svijeta i nesreću siromaha, kako bismo u sebi odnjegovali isto ono suosjećanje koje je imao Krist. Osjećam li isto suosjećanje kao Gospodin prema siromašnima, prema onima koji nemaju posla, koji nemaju što jesti, koje društvo marginalizira? I ne smijemo gledati samo na velike probleme svjetskog siromaštva, već na ono malo što svi možemo učiniti svaki dan: svojim načinom života, pažnjom i brigom za okoliš u kojem živimo, ustrajnim traženjem pravde, dijeljenjem svojih dobara s onima koji su siromašniji, društvenim i političkim zalaganjem oko poboljšanja stvarnosti koja nas okružuje. Možda će nam se sve to činiti kao nešto malo, ali to naše malo će biti kao prvi listovi koje izbijaju na smokvi, to naše malo bit će nagovještaj ljeta koje je već blizu.
Predragi, na ovaj Svjetski dan siromaha rado se sjetim opomene kardinala Martinija. On je rekao da moramo paziti na to da ne mislimo da je prvo Crkva, već sama po sebi čvrsta, a tek potom siromasi za koje se odlučujemo brinuti. Mi, zapravo, postajemo Isusova Crkva u onoj mjeri u kojoj služimo siromasima, jer jedino tako „Crkva ‘postaje’ ono što jest, to jest kuća otvorena svima, mjesto Božje samilosti za život svakog čovjeka“ (C.M. MARTINI, Città senza mura. Lettere e discorsi alla diocesi 1984, Bologna 1985., 350).
I to kažem Crkvi, to kažem vladama država, to kažem međunarodnim organizacijama, to kažem svima i svakom pojedinom: molim vas, ne zaboravimo siromahe!
