Naš nas Gospodin vodi kroz pustinju s vjerom da ojača, nadom da vodi i ljubavlju da održi.
“Ovo je samotno mjesto…” (Matej 14:15)
U proteklih nekoliko tjedana opetovano sam se vraćao ovoj jednostavnoj frazi iz Matejeva evanđelja koju je izgovorio neimenovani učenik.
Gdje su, pitao sam se, istinski usamljena mjesta? Pustinjske pećine? Guste džungle ili visoke planine? Svi su oni doduše usamljeni, ali čak i na tim mjestima možemo sresti druge ljude, a sigurno ćemo pronaći biljni ili životinjski svijet. Ne, na istinski usamljenim mjestima nalazimo mnogo veću pustoš od ove.
Usamljena mjesta su prošlost i budućnost. Ovdje, u našoj mašti, moramo putovati sami. Dovodimo sebe — i samo sebe — u svijet koji smo sami stvorili. Prečesto gledamo zemlju koju smo izgradili i ne vidimo ništa osim čudovišta koja smo stvorili: sumnje i straha.
U prošlosti smo terorizirani sumnjom. U krajoliku naše budućnosti, svako zlo ustaje pred nama.
Nemojmo se zavaravati: postoje prave bitke koje se moraju voditi na ovim usamljenim mjestima protiv sumnje i straha.
“Ovo je usamljeno mjesto, a dan je sada gotov; otpusti mnoštvo neka odu u sela i kupe sebi hrane” (Matej 14,15).
Primijetite da naš Gospodin to ne poriče je usamljeno mjesto. Možda su učenici zaboravili ono što mi sami često zaboravljamo: čak i na najsamotnijim mjestima uvijek je prisutan naš Gospodin koji nas neće ostaviti siročad. U pravu smo u našem uvjerenju da ne možemo nikoga dovesti sa sobom. Ali postoji Jedan koga ne trebamo povesti sa sobom, jer on je već tu, u svojoj vječnoj sadašnjosti.
Naš Gospodin ne otpušta te ljude u vrijeme njihove potrebe. Umjesto toga, on ispunjava njihovu potrebu, podsjećajući njih i nas da naš “Otac zna što vam je potrebno prije nego što ga zamolite” (Matej 6,8).
Prošlost: Vjera
Možemo se onda pitati, što učiniti trebamo kada razmišljamo o prošlosti? U prošlosti smo u iskušenju sumnjati. Sumnjati u što posebno? Odgovor nalazimo tisuću puta u Starom zavjetu. Sumnjamo u Božja obećanja nama. Sumnjamo u njegove riječi upućene nama. Sumnjamo u njegovu objavu nama.
Na tom usamljenom mjestu Bog nam nudi “štit vjere, kojim možete ugasiti sve goruće strijele Zloga” (Efežanima 6,16). Katekizam nam kaže: “Vjera je bogoslovna krepost kojom vjerujemo u Boga i vjerujemo svemu što nam je rekao i objavio, i što sveta Crkva predlaže za naše vjerovanje, jer on je sama istina.”
Vjerujemo u stvari koje se ne vide. Međutim, paradoksalno, ova vjera koju nam Bog slobodno nudi kao dar, osvjetljava naš put, “jer hodimo vjerom, a ne gledanjem” (2. Korinćanima 5,7). To je onda jedini način da izbjegnemo pad u ponore sumnje kada putujemo u prošlost; nosimo sa sobom svjetlo vjere.
Budućnost: Nada
Što misliš o strahovima od naše budućnosti? Nosimo li opet sa sobom štit vjere? Čini se da nije, jer u našoj prošlosti sumnjamo u ono što je bilo, a u našoj budućnosti se bojimo onoga što bi moglo biti. A čega se najviše bojimo? Da na kraju nećemo uspjeti doći do dobrote i sreće koju nam je Bog objavio. U najtežem obliku možemo čak pasti u očaj.
U našoj usamljenoj prošlosti Bog nam daje vjeru, ali u našoj usamljenoj budućnosti daje nam nadu.
Nada je smrtni neprijatelj očaja, jer cilj nade je vječna sreća. Da, sam Bog, koji nam daje ovu nadu u njega. Sveti Franjo Saleški nam govori: “Ne bojte se onoga što se može dogoditi sutra; isti vječni Otac koji se danas brine za vas, brinut će se za vas tada i svaki dan. On će vas ili zaštititi od patnje ili će vam dati neiscrpnu snagu da je podnesete. Budite u miru i odbacite sve tjeskobne misli i maštu.”
“On će ti… dati neiscrpnu snagu da to podneseš.” Kakva je radost shvatiti da nada jest se razlog za daljnju nadu. Jer, Bog nam je dao upravo ono što nam je potrebno na svakom usamljenom mjestu da se konačno sjedinimo s njim: vjeru za naše sumnje, nadu za naše strahove, u svim usamljenim mjestima prostora i vremena: mir. „Nadaj se, o dušo moja, nadaj se“, govori nam sveta Terezija, „radovat ćeš se jednoga dana sa svojim Voljenim, u sreći i zanosu koji nikada neće prestati.“
Sadašnjost: milosrđe
Nakon što su učenici rekli Isusu da mnoštvo mora napustiti usamljeno mjesto kako bi kupili hranu, on im odgovara: “Ne trebaju otići; ti im daj da jedu” (Matej 14:16). Ponekad susrećemo druge na usamljenim mjestima u svijetu: gladne, žedne, bolesne, beskućnike, zatvorene. Tada, u njihovoj usamljenoj sadašnjosti, dolazimo k njima s našim kultiviranim vrlinama vjere i nade, kako bismo konačno izvršili pravu krepost sadašnjosti: milosrđe.
„Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi” (Ivan 15,9) govori nam Isus. Od Boga možemo primiti krepost milosrđa samo ako vjerujemo, s vjerom, u riječi koje nam je uputio i u nadi da ćemo biti sjedinjeni s njim. Ipak, milosrđe dalje usavršava vjeru i nadu. Kao što nas sveti Toma Akvinski tako lijepo podsjeća: “U redu savršenstva, milosrđe prethodi vjeri i nadi: jer i vjera i nada oživljene su milosrđem i od milosrđa dobivaju punu nadopunu kao vrline. Jer tako je milosrđe majka i korijen svih vrlina, budući da je oblik svih njih…”
“Uzevši pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, blagoslovi, razlomi i dade kruhove učenicima, a učenici ih dadoše mnoštvu” (Matej 14,19).
Naš Gospodin je rekao učenicima da im “daju nešto jesti”. I kako to rade? Samo Isusovim milosrđem. Dopušta svojim učenicima, a i svima nama, da sudjelujemo u njegovoj ljubavi. Krist je mogao nahraniti mnoštvo bez pomoći učenika. Umjesto toga, on nam dopušta da postanemo vodiči milosti. Možemo putovati s njim na ta usamljena mjesta, gdje će se “svaka dolina uzvisiti, svaka planina i brežuljak neka se snize, krive će postati ravne, a neravni putovi ravni” (Izaija 40,4).
‘Ova trojica’
Zapamtimo, dakle, da nam se nudi savršen dar za svako vrijeme i svako mjesto. “A sada ostaje vjera, nada i ljubav, ovo troje”, vrlina za našu prošlost, za našu budućnost i našu sadašnjost.
Ovo troje.
S njima se ne trebamo bojati usamljenih mjesta. Jer, Matej nam je rekao da je Isus došao na ovo mjesto sasvim namjerno: “Odande se povukao u čamcu na usamljeno mjesto” (Matej 14,15). Kada dođemo na ova mjesta, trebamo se samo sjetiti da nas Isus tamo čeka.
Da, možda posebno tamo. Jer koja su mjesta na ovoj zemlji bila usamljenija od špilje zimi, praznog vrta s kapima znojne krvi, križa na brdu ili grobnice u stijeni?
Pa ipak, na takvim mjestima ga nalazimo – čeka svakog od nas.
