Tradicionalno, 39. hodočašće vjernika Zadarske nadbiskupije sv. Nikoli Taveliću u Šibenik održano je u nedjelju, 10. studenog.
Koncelebrirano misno slavlje u katedrali sv. Jakova u Šibeniku predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić, a propovijedao je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Koncelebrirali su i umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas, generalni vikar Zadarske nadbiskupije don Ante Sorić te zadarski svećenici koji su vodili hodočasnike iz svojih župa. Ove godine hodočastilo je oko 550 vjernika. Liturgijsko pjevanje predvodio je župni zbor sv. Cecilije iz Kistanja, pod vodstvom s. Blaženke Delonga.
U pozdravnoj riječi hodočasnicima na početku mise, biskup Rogić istaknuo je da se u šibenskoj katedrali nalazi prvi podignuti oltar u čast Nikoli Taveliću, još kad je bio proglašen blaženim, krajem 19. stoljeća. Biskup Rogić zahvalio je vjernicima Zadarske nadbiskupije što čuvaju „tu lijepu tradiciju koja povezuje dvije nad/biskupije i koja svjedoči da nismo zaboravili sv. Nikolu Tavelića, da nam njegov svetački lik i danas govori, svjedoči, potiče nas i ostaje naš zagovornik pred Ocem nebeskim“.
Nadbiskup Zgrablić podsjetio je u propovijedi na podatke iz života sv. Nikole koji je prvi proglašeni hrvatski svetac. Nikola se rodio oko 1350. g. u plemićkoj obitelji šibenskih Tavelića, plemena Šubića. „Kao mladić, oduševio se idealom života sv. Franje, pa je stupio u Franjevački red. U Bosnu dolazi 1379., gdje djeluje kao misionar među bogumilima – patarenima, vrativši mnoge u zajedništvo Katoličke Crkve. Nakon smrti bosanskog kralja Tvrtka, 23. ožujka 1391., nemiri u Bosni onemogućili su misijski rad, pa je Nikola s dvojicom braće franjevaca, fra Adeodatom iz Ruticinija (to je rimska pokrajina Akvitanija u jugozapadnoj Francuskoj) i fra Petrom iz Narbone (Francuska), kao misionar pošao u Svetu Zemlju, gdje su još uz fra Stjepana iz Cunea (Italija) podnijeli mučeništvo“, rekao je mons. Zgrablić.
Nadbiskup je podsjetio na misli iz pisma pape Pavla VI. kojeg je taj papa objavio 1971., proučavajući život i mučeničku smrt fra Nikole i njegove subraće. U tom Pismu, Pavao VI. piše da su po primjeru svoga oca sv. Franje, oni posvetili život na korist vjernika i da druge narode privedu kršćanskoj vjeri. U Jeruzalem su došli vodeni velikom pobožnošću prema mjestima Palestine kojima je hodao Otkupitelj ljudi. Željeli su privesti narod Kristovom nauku, po primjeru sv. Franje „koji je ljude radije obraćao krepostima i svetim životom, nego učio naukom i riječima“. Živjeli su pobožno i kreposno.
Otišli su u najveću muslimansku, Omarovu džamiju do kadije koji je vršio vjersku upravu u gradu. Na Kurban-bajram 11. studenog 1391., ušli su u kuću državnog službenika i smjelo govorili o spasonosnom Kristovom nauku. Nosili su ih zanos i žar da za istinitost kršćanske vjere podnesu mučeništvo. Na prijetnje kadije i drugih da se odreknu Krista i kršćanske vjere, što su franjevci odbili učiniti, osuđeni su na smrt. „Tri su dana Kristovi borci trpjeli najstrašnije muke. Zatim su odvedeni pred građanski sud da odgovaraju javno za zločinstva. Opet su izjavili da je Krist Sin Božji. Kad je bila izrečena smrtna osuda, mnoštvo, još žešće raspaljeno srdžbom i beskrajnom mržnjom, navali na njih mačevima, sasijeku ih, bace na lomaču, raznesu, da njihov pepeo kršćani ne bi možda sačuvali i štovali”, napisao je Pavao VI. u svom Pismu.
Šibenski biskup Antun Josip Fosco pokrenuo je 1880. postupak da Sveta Stolica dopusti štovati Nikolu Tavelića kao blaženika, što je odobreno posebnim dekretom 1889. za Šibensku biskupiju, a 1898. za cijeli Franjevački red. Dvije godine kasnije, štovanje je odobreno i za Svetu Zemlju. Nikola Tavelić proglašen je svecem 1970. godine.
Istaknuvši Tavelićevu nepokolebljivost u vjeri i spremnost na mučeništvo, mons. Zgrablić je rekao: „Vjera Nikole Tavelića i njegove subraće mučenika zasjela je u trenutku kad su odlučili otvoreno posvjedočiti za Krista, javno propovijedati i tumačiti njegovo Evanđelje u kojem se nalazi blago i put kojim ljudi mogu postići vječno spasenje“.
Nadbiskup je razmatrao i naviješteni evanđeoski ulomak (Mk 12, 41-44) u kojem je opisano kako u hramu siromašna udovica daje dva novčića. Božja riječ te nedjelje predstavlja dvije udovice kao uzore vjere: u Prvoj knjizi o kraljevima i u Evanđelju po Marku. Njihov unutarnji stav, još u davnim vremenima velikih životnih potreba, predstavlja osobe koje svoj život temelje na Bogu, na njegovoj Riječi i potpuno se pouzdaju u Boga, istaknuo je mons. Zgrablić. Veličina i vrijednost toga čina udovice kojeg je uvidio i prepoznao i sâm Isus je tolika da je u narodu nastala i poslovica o davanju „udovičinog novčića“.
„Bog ne gleda količinu, nego srce. Bog ne mjeri po materijalnoj vrijednosti, nego po iskrenosti i ljubavi našeg srca. Bog ne traži velike materijalne darove, on traži predanje samoga sebe“, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da je „gesta te udovice simbol potpunog predanja Gospodinu“. Taj tekst i primjer udovice pozivaju „da usmjerimo pažnju na pogled sâmoga Isusa, na odlučujući detalj: gestu udovice koja baca dva novčića. Njena gesta važna je za one koji su ‘živo kamenje’ novoga Hrama, a to je potpuno darivanje sebe Gospodinu“, rekao je mons. Zgrablić.
U tom kontekstu, nadbiskup je istaknuo važnost sredine u kojoj se događaj s udovicom zbiva. To je jeruzalemski hram, vjersko središte Izraelskog naroda i srce cjelokupnog života. „Hram je mjesto hodočašća, javnog bogoštovlja, tradicionalnih obreda, rasprava. Isus, pak, ukazuje na drugi hram, kao ‘dom molitve’. Zato ga želi očistiti od neprikladnih običaja; dapače, želi otkriti njegov najdublji smisao vezano uz ispunjenje njegovog Vazmenog otajstva. On postaje novi i konačni Hram, mjesto susreta Boga i čovjeka, Stvoritelja i njegovog stvorenja“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da se Krist daruje potpuno Crkvi koju žarko ljubi. „Riznica Hrama je sâm Isus koji je ‘ubacio’ sve svoje za nas. ‘Ubacimo’ Isusa u hram svoga srca“, potaknuo je mons. Zgrablić.
O svetosti Hrama kao posvećenog, osobitog mjesta Božjeg prebivališta govori i Isusov čin kad je potjerao trgovce iz Hrama. O ljudima koji su hram, mjesto u kojem prebiva Duh Božji govorio je i apostol Pavao Korinćanima (1 Kor 3, 16): “Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi”.
Isus je Židovima rekao neka razvale hram kojeg će on u tri dana podići. Ivan u drugom poglavlju svoga Evanđelja piše: „ Rekoše mu na to Židovi: ‘Četrdeset i šest godina gradio se ovaj Hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?’. No on je govorio o hramu svoga tijela. Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče”.
Nadbiskup je podsjetio na misao pape Franje iz njegove najnovije enciklike „Dilexit nos – enciklika o ljudskoj i božanskoj ljubavi Srca Isusa Krista“ u kojoj Papa govori o srcu kao o „mjestu u kojem se nalaze najdublje ljudske misli, gdje se otkriva istina, u kojem nema prijevare ni pretvaranja; mjestu u kojoj se otkriva prava nakana, o mjestu intime u kojoj se čuvaju tajne, u kojem nema privida i prijevare, nego je sve autentično i osobno. Zato, zaključuje papa Franjo: „Ništa vrijedno se ne može izgraditi bez srca“.
Sv. Nikola Tavelić je uzoran primjer sebedarja, kao što je i Marija savršen primjer sebedarja, rekao je nadbiskup. „Marija je savršen primjer osobe koja nudi sve od sebe, pouzdajući se u Boga. S tom vjerom rekla je anđelu svoje ‘Evo me’ i prihvatila volju Gospodnju. Neka Marija pomogne svakome od nas ojačati svoje pouzdanje u Boga i njegovu Riječ“, potaknuo je mons. Zgrablić.
Zaključno, nadbiskup je predvodio Molitvu za proglašenje blaženima ugodnika Božjih Zadarske nadbiskupije. Među Slugama Božjim Zadarske nadbiskupije za koje je pokrenut proces kauze je i don Janez Kranjc koji je bio zaređen za svećenika 18. lipnja 1939. u benediktinskoj crkvi sv. Lucije u Šibeniku. Rođen je 24. kolovoza 1914. u Voglajni kod Celja u Sloveniji, a ubijen je u 26. godini života. Ispečen je na ražnju na Badnjak 1941. te donesen župljanima u Nunić gdje je, uz župu Ervenik, Kranjc tri godine bio župni vikar, a tamošnji župnik bio je don Frane Ivanković.
Molitva za proglašenje blaženima ugodnika Božjih Zadarske nadbiskupije glasi: „Bože, dobri naš Oče, Ti si nevino prolivenu krv svojih slugu, don Eugena Šutrina, don Janeza Kranjca, Ive Mašine i drugih svojih ugodnika Zadarske nadbiskupije, primio kao najveći izraz ljubavi prema sebi, prema Tvome Sinu Isusu Kristu i bližnjemu, koje su ljubili i kojima su služili. Proslavi, molimo Te, ove svoje sluge čašću blaženstva, kako bismo potaknuti i osnaženi njihovom žrtvom ljubavi prema Tebi i bližnjemu, iz dana u dan rasli u vjeri, nadi i ljubavi, i tako napredovali na putu spasenja, te bili sve sličniji Tvom ljubljenom Sinu Isusu Kristu, koji s Tobom i Duhom Svetim živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen“.
Nadbiskup Zgrablić zahvalio je hodočasnicima na dolasku, kao i na domaćinstvu šibenskim biskupima Rogiću i Ivasu, don Krešimiru Mateši, župniku katedrale sv. Jakova i župnom vikaru, don Šimi Pleadinu te fra Josipu Ivanoviću, gvardijanu franjevačkog samostana sv. Frane i rektoru Hrvatskog nacionalnog svetišta sv. Nikole Tavelića u Šibeniku.
Na kraju mise, Mara Škara, vjernica iz Škabrnje, darovala je biskupu Rogiću domaći kruh kojeg je ispekla jedna druga župljanka iz Škabrnje, ujedno i znak dobrodošlice mons. Rogiću koji će 18. studenog u Škabrnji predvoditi misno slavlje na 33. godišnjicu stradanja Škabrnje u Domovinskom ratu. Ta je gesta bila i u duhu pročitanog prvog čitanja na misi kad je udovica proroka Iliju počastila kruhom, a prorok je rekao da joj nije ponestalo brašna u posudi.
Prije mise u šibenskoj katedrali, hodočasnici su se, tradicionalno, okupili u samostanu sv. Frane gdje je nadbiskup Zgrablić predvodio Molitvu Srednjeg časa.
Ines Grbić
Foto: Ivo Kronja
