Osoblje CNA, 11. studenog 2024. / 06:00 ujutro
Dok je novi film o američkim vojnim kapelanima pušten u kina 8. studenoga, nećak herojskog svećenika i kapelana Sluge Božjeg oca Emila Kapauna govorio je o stričevim vrlinama i osjećaju misije tijekom Korejskog rata.
“Borbeni duh: Putovanje borbenog kapelana” govori o bivšem vojnom kapelanu Justinu Robertsu dok putuje na sprovod Kapauna. Usput, Roberts je inspiriran životima drugih 419 američkih vojnih kapelana koji su dali svoje živote služeći. Dokumentarac istražuje priče nekoliko od tih kapelana, uključujući i omiljenog katoličkog svećenika.
Kapaun je bio svećenik biskupije Wichita, Kansas. Zaređen 9. lipnja 1940., četiri godine nakon zaređenja započeo je obuku u Kapelanskoj školi američke vojske u Fort Devensu. U siječnju 1950. poslan je u Japan kao kapelan u 8. konjičkoj pukovniji, 1. konjičkoj diviziji. U srpnju 1950. poslan je u Koreju, gdje je nosio sakramente vojnicima, brinuo se o ozlijeđenima i molio s vojnicima u jamama. Ponekad je slavio misu na bojnom polju koristeći haubu džipa kao improvizirani oltar.
Tijekom bitke kod Unsana, Kapaun je zarobljen zajedno s drugim vojnicima i odveden u kineski zatvorenički logor u Pyoktongu, Sjeverna Koreja. Dok je bio tamo, redovito je krao hranu za svoje zatvorenike i brinuo se za njihove duhovne potrebe unatoč zabrani molitve.
Nakon što je odveden u ono što su zatvorenici nazivali “kućom smrti”, Kapaun je umro 23. svibnja 1951. nakon višemjesečne pothranjenosti i upale pluća.
Njegovu inicijativu za svetost promiče biskupija Wichita, a trenutno je pregledava teološki odbor Dikasterija za kauze svetaca u Rimu.
Nećak herojskog svećenika, Ray Kapaun, rekao je za CNA da je tijekom odrastanja slušao priče o svom ujaku od svoje bake. Prisjetio se kako je slušao o ujakovoj pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji i kako je njegov svećenički poziv bio jasan od malih nogu: slagao bi kartonske kutije jednu na drugu, bacio ih ručnikom i pretvarao se da služi misu u svojoj improvizirani oltar.
“Bio je najnesebičnija osoba za koju mislim da sam ikada čuo,” rekao je Ray Kapaun. “Uvijek je sve druge stavljao ispred svojih potreba.”
Jednu priču koje se Ray sjeća ispričao mu je njegov otac. Malo prije nego što je otac Kapaun krenuo u Korejski rat, otišao je posjetiti svoju obitelj u svoj rodni grad Pilsen, Kansas. Povukao je Rayeva oca u stranu i rekao mu: “Mislim da se neću vratiti s ovoga.”
“Tata je rekao: ‘Ne, ne govori tako. Ne možete’, prisjetio se Ray. “A on je rekao, ‘Ne govorim ti to da bih te rastužio ili da bi mi bilo žao’, rekao je, ‘samo imam taj osjećaj da se neću vratiti s ovoga.’”
Ray vjeruje da je upravo taj osjećaj omogućio njegovom ujaku da “učini ono što je učinio da pomogne momcima u zarobljeničkom logoru, da istrči preko bojnog polja dok su bombe eksplodirale – znao je da je to točno mjesto gdje treba biti i to je i učinio to sa suosjećanjem, ali on to nije učinio sa strahom. Učinio je to sa spoznajom da će se Bog pobrinuti za njega i da je upravo to mjesto gdje je trebao biti.”
U ožujku 2021. godine, nakon 70 godina, posmrtni ostaci o. identificiran među 866 drugih nepoznatih korejskih vojnika pokopanih na Nacionalnom memorijalnom groblju Pacifika u Honoluluu. Ove ostatke je 1954. predala Sjeverna Koreja američkim snagama.
Ray je rekao da “nikada nije zamišljao” poziv da su pronađeni posmrtni ostaci njegova ujaka. Nazvao je doista “čudesnim” da kada je kovčeg oca Kapauna otvoren kako bi se njegovo tijelo identificiralo, “njegovo [skeletal] ostaci su bili 98% netaknuti.”
“Zapravo su nam poslali fotografiju ostataka položenih kao kostur i samo mu je nedostajalo nekoliko vrhova prstiju, jedan od nožnih prstiju, a čašica koljena bila je sve što mu je nedostajalo. Tako da je to samo po sebi bilo pravo čudo”, rekao je.
Misa zadušnica oca Kapauna održana je 29. rujna 2021. u Hartman Areni u Wichiti, gdje se više od 5000 ljudi okupilo kako bi ga se sjetili.
(Priča se nastavlja u nastavku)
Pretplatite se na naš dnevni bilten
U danima koji su prethodili sprovodu, Ray i njegova supruga ugostili su dvojicu ratnih zarobljenika (ratnih zarobljenika) koji su proveli vrijeme s ocem Kapaunom u zarobljeničkom logoru i posljednja su dvojica koja su još živa.
Ray je podijelio “nevjerojatan trenutak” sa zarobljenicima: odvedeni su u mrtvačnicu kako bi bili nasamo s ocem Kapaunom i prije nego što su ušli, jedan od njih, pukovnik Michael Dowe, okrenuo se Rayu i upitao: “Hoću li dobiti priliku da držim oca u naručju samo posljednji put?”
“Dakle, otvorili smo kovčeg, i Mike je tamo, i samo je počeo plakati i razgovarao je s ocem i rekao je, ‘Kada su došli da te odvedu, jednostavno se nismo dovoljno zauzeli za tebe, jednostavno se nije dovoljno uspravio’, prisjetio se Ray.
“Znam da je otac tada držao ruke na ramenima kao iu logoru i znam da mu je rekao: ‘Oh, u redu je, Mike. Samo me moraš pustiti. Tamo sam gdje sam želio biti. Dakle, u redu je’, rekao je Ray. “Ti trenuci su mi vjerojatno bili najupečatljiviji, najdirljiviji.”
Na pitanje kako otac Kapaun može biti izvor nadahnuća ne samo za kapelane nego i za sve, Ray je rekao: „Otac daje nadu, a otac daje smisao za pronalaženje onoga što je ispravno u svijetu, otac je uvijek tražio dobro u svijetu. .”
“Mislim da je posebno sada sa svim podjelama i svom mržnjom i svim stvarima koje se događaju na ovom svijetu vidio samo osobu. Nije se radilo o tome da morate biti katolik; vidio je osobu, vidio je kakva je njihova duša i kako se ponašaju prema drugima.”
Dodao je: “Vidio je suosjećanje koje je potrebno, vidio je da je nekome potrebna pomoć i pomogao bi im bez obzira na žrtvu vlastitog zdravlja.”
Što se tiče onoga za što se nada da će ljudi ponijeti iz novog filma o njegovu ujaku, Ray je rekao kako se nada da će ljudi “vidjeti druge, a ne osuđivati druge” i da “ne morate učiniti ništa grandiozno da biste činili dobre i velike stvari u ovaj svijet.”
Francesca je voditeljica društvenih medija za Katoličku novinsku agenciju. Diplomirala je komunikacije s naglaskom na digitalne medije na Sveučilištu Colorado – Denver.
