Tekst članka polazi od knjige “Biblijska i vjerska nepismenost. Društveno pitanje” koju je uredio Brunetto Salvarani uz doprinose Francesce Cadeddu, Franca Ferrarottija i Marca Venture, a prenosi ga IKA pozivajući se na agenciju SIR.
Zaklada “Collegio San Carlo” u Milanu bila je domaćin konferencije u spomen na Pietra Lombardinija u subotu 20. studenog 2023.
Brunetto Salvarani, profesor misiologije i teologije dijaloga na Teološkom fakultetu Emilia-Romagna i predsjednik Zaklade Lombardini, primjećuje: “Nažalost, rezultati mnogih novijih istraživanja na temu vjerske nepismenosti u našoj zemlji su poražavajući, ali ne i iznenađujući. Prirodnost vjere rođenja danas pati od vrlo ograničene biblijske kulture (unatoč slobodnoj dostupnosti teksta koji se dogodio u katoličkom svijetu s koncilskom konstitucijom “Dei Verbum”), od nedostatka povijesne svijesti, od gotovo potpunog neznanja o raznim kršćanskim vjeroispovijestima i drugim religijama, no primjećuje se još uvijek visoka privrženosti katoličkom vjeronauku u školama”.
Već je Umberto Eco u Italiji, razmišljajući o obrazovnoj stvarnosti, s religioznog gledišta, postavio gorko pitanje: „Zašto djeca moraju znati sve o Homerovim bogovima, a vrlo malo o Mojsiju? Zašto moraju poznavati Božansku komediju, a ne Pjesmu nad pjesmama (i zato što bez Salomona ne možemo razumjeti Dantea)?”.
Salvarani navodi kako se “radi o drami, izrazito talijanskoj, raširenom neznanju o Bibliji u zemlji koja ih je puna”.
Zapravo, ako se pozovemo na “Izvješće o vjerskoj nepismenosti u Italiji”, zaprepaštenje nerazmjerno raste jer smo suočeni s odlučnom izjavom: 85% Talijana tvrdi da su katolici, 70% posjeduje Bibliju, ali koliko njih ju čita? Njih manje od 30%.
Društveni tokovi podrazumijevaju nedostatak znanja vlastite vjere, ali i religije drugih, klišeji i nesporazumi se usko isprepliću, pri čemu se „daje prostor, barem neizravno, kulturnim incidentima koji podrivaju društvenu koheziju i usporavaju procese integracije“. Trebalo bi razbiti takozvani “stakleni zid” koji sprječava odnose.
Otvara se raskrižje u koje svi kršćani trebaju ne samo ući nego i boraviti kako bi došli do utemeljene vjere te Salvarani smatra da se „to mora reći i naviještati preciznim i primjerenim riječima. Studij više nije neobavezan ni za kršćanstvo ni za druge religije. A u zbrkanom Babilonu postmoderne, religije će imati ulogu i prostor samo ako se mogu izraziti ispravnim terminima i konceptima Studium et doctrina“.
Stoga se polazilo s tri gledišta iz kojih se razmatrao alarmantni problem:
Franco Ferrarotti, profesor emeritus sociologije na Rimskom sveučilištu La Sapienza, nada se “eri duboke, radikalne obnove: od svećeničkih ovlasti do ekumenske religioznosti; od društva stjecanja do međuljudskog odnosa koji je sam po sebi značajan; od maksimiziranja profita u čisto računovodstvenom smislu i od kaotične ekspanzije uzrokovane time, do razvoja na razini čovjeka za oporavak i revalorizaciju jedinstva živih bića”.
Francesca Cadeddu, istraživačica suvremene povijesti na Sveučilištu Modena i Reggio Emilia, tvrdi: “Ono što nedostaje je kulturna akcija koja uključuje više sfera života (škole, voljene osobe, posao, zdravstvenu skrb, slobodno vrijeme) i više institucionalnih razina (politički, vjerski, školski, administrativni) kako bi se smanjio sukob identiteta u korist boljeg suživota”.
Marco Ventura, redoviti profesor kanonskog i crkvenog prava na Sveučilištu u Sieni, ističe pak ovu stvarnost: “Ako je suvremena borba za abecedu religije borba između religioznih abeceda, to ne znači da je borba za pismenost protiv nepismenosti religije mrtva. Opire se i iznova izmišlja dok se pokušava prilagoditi novom kontekstu i novim ciljevima.”
Zajednički uzvik uzbune sadržan je u gore navedenoj knjižici čija se debljina zbog tankoće paradoksalno suprotstavlja ozbiljnoj stvarnosti koju problematiziraju njezina tri suautora. (kta/ika)
