Volja i težina dokaza
Pitanja i odgovori o kršćanstvu

Volja i težina dokaza

Ovo je deveti i posljednji članak u seriji od devet dijelova pod naslovom “Dokazi za agnostike”. Novi članci u seriji bit će objavljeni svakog ponedjeljka.

Biti skeptičan prema konačnoj izjavi dok se dokazi ne pregledaju i analiziraju je i racionalno i pošteno. Jer prihvatiti zaključak bez takve analize i osvrta je lijeno i besmisleno, neracionalno i neodgovorno, površno i nezrelo. Jer takva namjerna lakovjernost i pasivnost opovrgavaju odgovornost koju svatko od nas mora prihvatiti, kada je riječ o životu i življenju. Pogrešno je samo prihvatiti ono što nam je rečeno bez pravilnog razmišljanja o tome što nam je rečeno da prihvatimo ili u što vjerujemo.

Ta odgovornost za promišljanje i preispitivanje bilo kojeg zaključka ponuđenog kao činjenica ili kao istina samo je zdrav razum, racionalna nužnost i izreka, manifestacija opreznog skepticizma koji svi činimo ili bismo trebali slijediti. I u tome smo svi mi, u ovom ili onom trenutku, oprezno skeptični, baš kao što su neki agnostici prema Bogu, istini, moralu i smislu i svrsi života i svemira.

Unatoč inherentnim prirodnim oprezima, agnostici općenito nerado ozbiljno razmatraju mogućnost postojanja Boga i njegovih brojnih popratnih implikacija. Jer prirodni skepticizam i odgovorna racionalnost bitni za otkrivanje dubokih i bitnih istina o životu i življenju, oni često ignoriraju, suprotstavljaju se i iskrivljuju. I takvi agnostici spadaju u tri osnovne kategorije.

Prvo, tu su “lijeni” reflektori koji često tvrde nepostojanje bilo kakvog stvarnog fizičkog dokaza za postojanje Boga. Ovi pasivni ili “lijeni” agnostici često tvrde da moderna znanost nije pronašla nijedan dokaz koji dokazuje postojanje Boga. Stoga nepostojanje znanstvenih dokaza dokazuje da Bog ne postoji. Za njih nepostojanje fizičkih dokaza za Božje postojanje dokazuje da Bog ne postoji.

Ali priroda Boga, kao što tvrdi većina monoteističkih religija, a katolicizam tvrdi u dubokim doktrinarnim detaljima utemeljenim na razumu i objavi, jest da je Bog nematerijalan i vječan, nematerijalan i izvan vremena i prostora. Zato se katolički nauk i apologetika služe znanstvenim spoznajama kako bi pokazali nužnost njegova postojanja, njegovu narav i djelovanje.

Primarni dokaz Božjeg postojanja je postojanje svega.

Znanstvena je sigurnost i racionalna nužnost da nešto ne može nastati ni iz čega. Kozmos i sve što on jest ne može proizaći iz spontane generacije iz apsolutnog ništavila. To je i neznanstveno i iracionalno. Jer svakoj posljedici mora prethoditi prethodni uzrok. Kozmos je učinak ogromnih razmjera i zamršene složenosti.

Ipak, ova iracionalna činjenica i neznanstveni zaključak neminovno vodi do drugu skupinu agnostika – znanstvenih “dvostrukih snižavatelja”. Jer ti agnostici na takve racionalne i znanstvene kritike odgovaraju sofisticiranijim znanstvenim dokazima i pozivaju se na neprovjerljive znanstvene hipoteze. Dvije takve mogućnosti su multiverzalna teorija kozmosa i beskonačna regresija uzročnosti našeg kozmosa. Obje su ove ideje znanstveno i racionalno nedokazive jer su izvan izravnih empirijskih istraživanja i samo su pogrešne racionalne ekstrapolacije temeljne predanosti filozofiji znanstvenog materijalizma.

Od “double downers” dolazi treća kategorija – agnostici s “predrasudama”. S njima, nemilosrdno povlačenje agnostika pred realnošću racionalne strogosti u znanosti i logici neizbježno vodi do strahova i predrasuda o Bogu i religiji, moralu i istini. Jer često se boje zadiranja vjere u njihove osobne slobode te politička i kulturna uvjerenja. Na primjer, ovi agnostici s “predrasudama” često očituju svoju pristranost kritizirajući nedosljednosti i moralne padove kršćana i njihovih organizacija.

U našem suvremenom trenutku takvi agnostici s “predrasudama” na čudan način optužuju Božji narod za netoleranciju i osuđujuće stavove jer takvi agnostici nisu uspjeli razumjeti samu prirodu istine i njezine mnoge moralne implikacije. Ipak, ovi agnostici s “predrasudama” ne oklijevaju osuđivati ​​nas oštrijim tonovima, unatoč činjenici da poriču inherentnu istinu o grijehu i moralnu nužnost oprosta, koji su endemski samom Božjem karakteru i Njegovom planu otkupljenja za čovječanstvo. Ispod površine ovih prigovora i optužbi krije se duboki motiv i briga za ostvarivanje njihove osobne slobode bez uznemirujuće sablasti moralne istine i objektivne etičke prosudbe.

Ove tri široke kategorije agnostika dosljedno izbjegavaju dvije ključne činjenice i uvide. Prvo, ignoriraju ili niječu suštinu i snagu razuma. I drugo, oni poriču neizbježne implikacije svog oslanjanja na znanstveni materijalizam i sve što to implicira i znači. Jer ove su dvije pogreške toliko temeljne za njihov svjetonazor da se njihova agnostička filozofija raspada zbog vlastitih tvrdnji.

U biti, mrtav je po dolasku. A kad bi se rasprava o postojanju Boga na metaforički način predstavila kao partija šaha, bio bi to mat u dva poteza. To je sigurno. To neizbježno. Taj kobni, temeljen na samoj prirodi znanosti i stvarnosti razuma i njegove nematerijalne prirode, reda i moći. Na temelju implikacija vlastitih tvrdnji znanstvenog materijalizma. Na kraju se “dignu na svoju petardu”, kako kaže stara poslovica.

Dok su se raniji članci u ovoj seriji detaljno bavili ovim argumentima, brzi pregled može otkriti bit ovih agnostičkih pogrešaka i njihovih kobnih nedostataka. Jednostavno, krivo shvaćaju samu prirodu znanosti. Jer oni misle o znanosti kao o jedinstvenom obliku istraživanja, a ne o nužnoj složenoj prirodi svih znanstvenih istraživanja. Jer znanost nije dno ni u znanosti. Razlog je.

Provođenje znanosti oslanja se na razum u primjeni na fizičke pojave. Razvoj hipoteza, eksperimentalna metodologija, analiza podataka, zaključci, replikacije i pregled su inherentno racionalni procesi. Procesi koji moraju zadovoljiti zahtjeve racionalnosti, logike, primijenjene na fizičke pojave koje se mogu izravno promatrati ili neizravno zaključiti na temelju prethodnih znanstvenih informacija. Dakle, znanost koristi induktivni razum temeljen na eksperimentalnim podacima i deduktivni razum primijenjen u svim fazama empirijskog istraživanja.

Većina agnostika nema problema do te točke. No, korištenje razuma u svim njegovim oblicima također treba objašnjenje. Jer to je nematerijalni poredak duboke moći, čak iu vođenju znanosti. I, taj nematerijalni red i moć zahtijevaju objašnjenje svog postojanja, svog poretka, svoje moći. Kako je moguće objasniti takav neopipljiv i sveprisutan poredak i moć? I kako su takav poredak i moć mogući, ako sve mora biti fizičko, kao što agnostici tvrde implicitno u svom oslanjanju na znanost i eksplicitno u svojoj sumnji ili poricanju Boga?

Jer upravo ovdje njihova vjera u znanstveni materijalizam pokopava njih i njihov svjetonazor. Ako su nematerijalni poredak i moć razuma tako sveprisutni u znanosti i matematici, kako se priroda i moć razuma mogu objasniti ako je sve materija i energija. Ako se sve svede na tjelesnost. Kad je svo razmišljanje samo neuralna biokemija, onda je i razum također.

I kako mogu biti moguće razlike između nelogičnog i logičnog razmišljanja bez pozivanja na nematerijalni poredak razuma i logike ako je sve što jesmo biokemija? Kako možemo, kako oni mogu utvrditi takve pogreške u znanosti ili matematici bez pozivanja na poredak logike i racionalnosti koji je neopipljiv?

Postojanje, red i moć razuma moraju se objasniti samo da bi se dokazala valjanost znanosti, njezinih metoda i njezinih otkrića. I, to stavlja poštenog agnostika, posebno “dvostruke opadače”, između čekića i nakovnja. I, sviđalo se to vama ili ne, doista je pravi prijatelj za budale. Igra gotova.

Primijetite u prethodnoj raspravi da je skepticizam do određenog stupnja neophodan, ali nikada kao zaključak kao što mnogi agnostici tvrde kada je riječ o postojanju Boga. Biti iskreno znatiželjan, ali oprezno skeptičan je način na koji se može pronaći istina. Istina o fizičkom svemiru. I istina o Bogu i kozmosu, istina o ljudskoj svijesti i ljudskoj savjesti.

Istina o Božjem postojanju otvara mogućnost da nam je taj Bog stvorio načine da spoznamo, da spoznamo mnoge stvari. Razum, njegov poredak i moć, njegova sveprisutnost i primjenjivost, primarni je dokaz Božjeg postojanja. Ali, to je također primarni dokaz Njegove prirode i plana, baš kao što je primarni dokaz ljudske prirode u njezinoj punini. Dokaz ljubavi i ljepote. Smisao i svrha. Vrlina i mana. Zakon i red.

Iako se sve ovo može činiti kao vjera, to nije slijepi skok niti uvjerenje koje stvara stvarnost koju možemo željeti ili kojoj se nadamo. Umjesto toga, vjera u Boga, vjera u Boga uistinu je funkcija dokaza. Dokazi razuma i znanosti. Dokaz ljubavi i istine. Jer vjera u Boga je čin naše volje. Ali, ovaj čin volje informiran je i prisiljen oštrim i opsežnim dokazima. Nije ni slijepo, ni zabluda.

I, dubina i širina ovih dokaza temelj je za naš čin slobodne volje, baš kao i za naše dublje znatiželje i pitanja. Jer takva je priroda naše slobodne volje. Volja koja se nikad ne prisiljava. Volja koja se nikad ne prisiljava. Volja koja se može dati samo slobodno. Jer istinska intimnost i ljubav moraju doći slobodno. I tako Bog želi da volimo druge i da volimo Njega.

Jer ljubav nije biokemija. To je još jedna nematerijalna stvarnost same naše prirode i našeg svakodnevnog života i življenja. To je vrhunac i svrha svega što jesmo i svega što radimo. I, to je naše krajnje odredište i ispunjenje. Ljubiti Boga i ljubiti druge. Potpuno i savršeno. Odmah i zauvijek.

Autor fotografije Josh Applegate na Unsprskati

Hvaljen Isus i Marija 👋
Drago nam je što Vas vidimo!

Pretplatite se na naš bilten s vijestima!

Ne šaljemo neželjenu poštu!

Povezani članci

Prava vrsta povjerenja: Dvadeset deveta nedjelja kroz godinu

Katoličke vijesti

Trenutna priprava za sakramente iznevjerava izgubljene duše

Katoličke vijesti

Don Dolindoova pobožnost Trojstvu: Volim te Bože moj!

Katoličke vijesti
Katoličke vijesti