Bio je to pas Alta koji je prije svih nas znao da Bill Murphy uzima posljednji dah.
Baš prošle godine, 1. listopada, moj je dragi otac napustio ovozemaljski život zbog nečeg daleko većeg. Još uvijek učim to shvatiti većaali sam još uvijek oduševljena mnogim milostima koje mi je Bog iskazao kroz sve to.
Na ovaj blagdan svetog Franje Asiškog, sveca zaštitnika životinja, mogu samo razmišljati o tome što me naučio australski pastir po imenu Alta u tom “satu smrti”.
Svi smo se okupili u očevoj sobi u kući moje sestre — ono što će mojoj dragoj mladoj kćeri uvijek od milja zvati “Djedova kuća”. Bio je u hospiciju samo nekoliko kratkih tjedana, nakon blagoslovljenog putovanja u svoju voljenu Kanadu kako bi posljednji put slušao valove kako zapljuskuju obalu Red Baya u ljetnoj kući iz djetinjstva koja je bila u našoj obitelji najmanje četiri godine. generacije.
Bila je Respect Life Sunday 2023. i spavali smo u smjenama – ili smo barem pokušali. Imala sam privilegiju što sam tu prošlu noć provela s njim i bila sam zahvalna što zapravo mirno počiva. Moja se sestra probudila pred zoru i pridružila mi se; prisjetili smo se još jednom s njegovim slušnim ušima u sobi. Stvarno smo se opraštali, jer mu je puls bio usporen, disanje otežano, a puls mu je opao.
Ali pas Alta bio je taj koji je prije svih nas znao da Bill Murphy udiše posljednji dah.
Pas je izgledao uznemireno, s pomaknutim očima i naglim pokretima – prije nego što je otrčao pravo do svog kreveta i popeo se s rukama, rastežući se i grabeći prema mom tati kako bi dohvatio njegovo lice. Pas je malo zastenjao i mom tati silno polizao lice.
A onda mi je tata umro.
Kako je pas znao? Kakav je to istančan osjećaj — psi su poznati po toj sposobnosti — osjetiti posljednji trenutak?
Moj je tata volio sve svece i volio je životinje – osobito pse – ali moj tata nije odobravao društvenu opsjednutost životinjama: bio je za život, a ne za pse.
Ali Alta je znao da je tatino vrijeme: ovo dlakavo božje stvorenje nas je sve obavijestilo da je naš dragi patrijarh izdahnuo.
Naravno, Alta je gubio i svoju obitelj. Moj tata je volio tog psa i brinuo se o njemu baš kao što alfa mužjak zapovijeda većini pasa. Alta su uvijek nalazili kako sjedi kraj tatinih nogu, stalno svjestan hoće li se njegov dragi čovjek odvažiti van ili vratiti kući.
Uvijek smo imali pse dok smo odrastali, a moj je tata uvijek znao s njima — možda je znao što mi možemo naučiti od njih i što oni mogu naučiti od nas.
I još uvijek učimo od drage stare Alte.
On je pravi pastir; neprestano lajući dok Annabelle i njezin bratić Cole plivaju u bazenu, pazeći da smo svi svjesni da se događa prskanje! “Zašto nitko ne reagira?” Čini se da uvijek govori sa svakim lavežom – njegova budnost je konstanta poput talijanske bake koja namjerava iznijeti svoj slučaj – toliko da ga je moja kći prozvala “Spasilac Alta”. Kad moj nećak Riley dođe na prilaz vozeći svoj kamionet, koji je nekoć bio djedov, pas je prvi koji nas sve upozorava da se približava tinejdžer.
Kad god ga posjetimo, Alta je prvi na vratima, toliko željan ogrebotine ili kućnog ljubimca, ljubavi koju zahtijeva i žudi s pozornim očima koje su istovremeno sretne i tužne. I on je tu za nas, u trenutku kada Cole padne na pod igrajući hokej na koljenima ili Annabelle izgubi uporište šutirajući nogometnu loptu. Uvijek se veže za sve nas, kako bi lizao rane i uvjerio se da smo doista dobro i da znamo da je tu za nas.
Konstantna pažnja podsjeća me na mog oca, koji ne samo da bi bio tu kad bi ga netko trebao, već je bio i najsvjestan kvalitete našeg vremena, pogotovo kada bismo zajedno upijali priče. Nije bilo dovoljno samo čitati knjigu naglas za stolom s obitelji — očekivalo se da možemo sažeti priču ako slučajno zastane i upita: “I što se sada događa?”
Tatina duša bila je topla i gostoljubiva, “utočište suosjećanja”.
Kao što je rekao sveti Franjo Asiški:
“Ako imate ljude koji će isključiti bilo koje od Božjih stvorenja iz utočišta samilosti i sažaljenja, imat ćete ljude koji će na isti način postupati sa svojim bližnjima.”
Bog nam daje toliko milosti i “nebeskih zagrljaja”, posebno kada tugujemo – uključujući interakciju s voljenim stvorenjima koja su tako draga svetom Franji: mačkom koja vam se odluči popeti u krilo ili psom koji dolazi s veliko lizanje na vašem licu ili ptica koja leti iznad glave kada gledate u nebo u molitvi; sve postaju trenuci za zaustavljanje i izražavanje naklonosti – i zahvaljivanje Isusu za ove istine koje se uvijek čine tako malima dok se ne uvećaju u trenutku ispunjenom milošću.
Smatram znakom Božje ljubavi to što je moj tata umro na blagdan svete Terezije iz Lisieuxa, prve svetice koju smo oboje voljeli dok smo se zajedno obraćali.
Ali znam da imam novu vezu – u svom srcu i u svojoj glavi – da razumijem prave dubine Božje ljubavi kada on koristi pse da me nauči još više, na blagdan svetog Franje i sve dane između.
