Meditacija na sinodi: ‘Zaključana soba’
Svijet

Meditacija na sinodi: ‘Zaključana soba’

U svojoj drugoj meditaciji za sinodsku vježbu koja je otvorena u ponedjeljak ujutro, dominikanski fratar i bivši meštar Reda propovjednika, otac Timothy Radcliffe, ponudio je razmišljanje o “Zaključanoj sobi” onima koji će sudjelovati na drugom zasjedanju XVI. Opća skupština Biskupske sinode koja počinje u srijedu, 3. listopada.

meditacija 2

‘Zaključana soba’

Ivan 20,19-29


30. rujna 2024

Jutros smo vidjeli učenike kako trče u mraku, tražeći Gospodina. Ljubljeni učenik vidi i vjeruje. Svanulo je. Sada je večer i mi smo opet u mraku, a oni su nepokretni u zaključanoj sobi.

Jutro je isprva bilo mračno jer još nisu našli Uskrslog Gospodina. Večer je mračna jer još nisu ispunjeni Duhom Svetim, živim dahom uskrslog Gospodina. Isus je izletio iz praznog groba. Još uvijek su u grobnici zaključane sobe. Postanak kaže da je u početku ‘Gospodin Bog načinio čovjeka od praha zemaljskoga i udahnuo mu u nosnice dah života[1]; i čovjek postade živo biće’ (2,7). Sada im Isus daje dah vječnog života: ‘Primite Duha Svetoga. Kome oprostite grijehe, oprošteni su im; čije grijehe zadržite, zadržani su.’ Oni sudjeluju u njegovom uskrslom životu i stoga su spremni biti poslani propovijedati.

Jutros smo vidjeli da nas poslanje Sinodalne Crkve poziva da budemo poput Marije Magdalene, ljubljene učenice, i Petra, onih koji traže uskrslog Gospodina. Tako i mi moramo biti blizu istraživačima našeg vremena. Ali tek ćemo postati propovjednici Uskrsnuća ako smo živi u Bogu. Nitko neće vjerovati zombiju. Sjeti se Ireneja, Gloria Dei, homo vivens; Božja slava je ljudsko biće koje je potpuno živo. Poput Lazara, čujemo glas Gospodina koji nas poziva iz naših zaključanih soba: ‘Izađi i živi.’

Svetost je biti živ u Bogu. Rođak Charlesa de Foucaulda, koji je bio jako odan užicima jela i pića, opisuje posjet Charlesa koji se vratio u Pariz u kratki posjet nakon godina života u Sahari: ‘Ušao je u sobu i s njim je ušao mir . Sjaj njegovih očiju i posebno taj vrlo skromni osmijeh obuzeli su njegovu cijelu osobu.…Iz njega je izbijala nevjerojatna radost… Ja, kad sam vidio da cijeli zbroj mojih zadovoljstava nije težio više od sićušnog djelića u usporedbi s potpuna sreća askete, otkrila je da u meni raste čudan osjećaj ne zavisti nego poštovanja.’[2]

Rečeno je za svetu Tereziju Avilsku da je ‘bila ushićeno svjesna a život izvan sebe.’3[3] Ili sjetite se Carla Acutisa, zgodnog talijanskog tinejdžera koji je igrao videoigrice. Milenijalci ovdje mogu vidjeti jednog iz vlastite generacije koji je uistinu živ. Stoga je izazov za nas pomoći jedni drugima da duboko udahnemo pomlađujući Duh Sveti! Za mene sada u osamdesetoj godini mali izazov!

Prva zadaća vodstva je izvesti stado iz malenih torova na svježi zrak Duha Svetoga. Vodstvo otvara zaključana vrata zagušljivih soba. Učenici su zarobljeni strahom. Zato razmislimo o strahovima koji nas mogu spriječiti da postanemo živi u Bogu, a time i propovjednici evanđelja života u izobilju.

Svi poznajemo strah od povrijeđenosti. Neki od nas dolaze na ovu Skupštinu nervozni da nećemo naići na priznanje i prihvaćanje. Naše dragocjene nade za Crkvu mogu biti prezrene. Možda se osjećamo nevidljivima. Usuđujemo li se govoriti i riskirati odbijanje? Ako niste navikli na ovaj svijet Vatikana, s njegovim grandioznim titulama i neobičnom odjećom, može biti zastrašujući. Usuđujemo se riskirati da budemo povrijeđeni, jer je Uskrsli Gospodin ranjen. Pokazuje im ruke i bok. Uskrsni predgovor ide dalje i naviješta: ‘On živi zauvijek ubijen”sed semper vivit occisus.’ Zapamtite one riječi mog brata Herberta McCabea: ‘Ako voliš, bit ćeš povrijeđen, pa čak i ubijen. Ako ne voliš, već si mrtav.’ Oživjeti u Bogu znači ne bojati se rana.

Naš samostan u Jeruzalemu nalazi se u blizini Damaščanskih vrata. Ovo je napeto mjesto gdje se Stari grad otvara prema arapskoj četvrti. Grupa mladih Židova stajala je ondje s povezima na očima i nudila ‘besplatne zagrljaje’ svakome tko ga je želio. Uzaludnu ljubav u suočenju s uzaludnom mržnjom. Riskirali su da umjesto zagrljaja dobiju nož.

Alan Paton bio je južnoafrički romanopisac koji se hrabro borio protiv apartheida. Jedan od njegovih likova kaže: “Kad se budem uzdizao na nebo, što svakako namjeravam, Veliki Sudac će mi reći: “Gdje su ti rane?” A ako kažem da nemam, on će reći “Zar se nije imalo za što boriti?”[4]

Na Filipinima sam upoznao ženu koja je imala ožiljke od gube. Veći dio svog života živjela je u leprozoriju koji je vodio ogranak dominikanskog reda, braća svetog Martina. Mnogi od njih boluju i od gube. Bojala se napustiti mjesto, čak i kad je bila izliječena. Ljudi bi vidjeli njezine ožiljke i bojali bi se, a tako je ostala zarobljena unutra. I jednog dana se odvažila izaći van, i otkrila je novu misiju, proputovati cijelu Aziju, pozivajući ljude koji su patili od gube da izađu i žive.

Možemo prihvatiti rizik da budemo povrijeđeni jer nam je Gospodin dao svoj mir. Film Des dieux et des hommes govori o trapističkim redovnicima koji su odbili pobjeći iz Alžira kada je 1990-ih izbilo terorističko nasilje. Frère Luc, drevni liječnik zajednice, kaže ‘Ne bojim se smrti, ja sam slobodan čovjek’ (Je ne crains pas la mort, je suis un homme libre). U starom dominikanskom obredu mise svećenik je poljubio kalež Kristove prolivene krvi prije nego što je ponudio pozdrav mira.

Prvo stvaranje započelo je s ‘Neka bude svjetlost.’ Novo stvaranje počinje s ‘Neka bude mir.’ Ove riječi ne mogu biti neizgovorene. Mahatma Gandhi je u svojoj sobi imao Isusovu sliku s citatom iz Poslanice Efežanima, ‘On je naš mir’ (2:14). Isus je Božja subota. U ranoj Crkvi, ‘u tempu’ ispisano je na kršćanskim grobovima. Mi smo kršteni u Kristov mir koji ništa ne može uništiti. Ne trebamo se ničega bojati.

U kasnim šezdesetima, moju dominikansku zajednicu u Oxfordu napala je luda skupina. Ne isusovci! U 2 ujutro, dvije male bombe su raznijele sve prozore ispred samostana. Svi smo bili probuđeni i požurili dolje. Došla je policija i hitna pomoć. Jedini prior, Fergus Kerr, još je čvrsto spavao. Najmlađi novak poslan je u svoju sobu. ‘Fergus, Fergus, probudi se, dogodio se bombaški napad.’ “Je li netko mrtav?” ‘Ne’. “Je li netko ranjen?” ‘Ne.’ »Odlazi i pusti me da spavam. Razmislit ćemo o tome ujutro.’ Moja prva lekcija iz vodstva.

Pobjeda je izvojevana. Kad su njegovi krvnici došli po Dietricha Bonhoeffera, njegova posljednja poruka za njegovog prijatelja biskupa Bella od Chichestera bila je: ‘Recite biskupu… naša je pobjeda sigurna.’ Netko od braće može promijeniti spol, burzar može pobjeći s novcem, crkva može biti dignuta u zrak! Ali Krist je umro, Krist je uskrsnuo i Krist će ponovno doći.

Božji mir ne znači da mi osjećaj u miru. Moj kolega novak Simon Tugwell, OP, napisao je: ‘Nije potreban subjektivni osjećaj mira; ako smo u Kristu, možemo biti u miru (u tempu) i stoga neuznemireni čak i kad ne osjećamo mir.’[5] Možda je za mnoge od nas najdublji izazov biti u miru sa samim sobom. Usuđujemo li se pogledati vlastita uznemirena i podijeljena srca, djeliće sebe koji nam se ne sviđaju? Napast je projicirati na druge ono čega se bojimo i što ne volimo u sebi. Tugwell opet: ‘mir dolazi s neuznemirenom samospoznajom… Put do mira je prihvaćanje istine. Bilo koji dio nas koji odbijemo prihvatiti bit će naš neprijatelj, tjerajući nas u obrambeni položaj. A odbačeni dijelovi nas samih brzo će pronaći utjelovljenje u onima oko nas.’[6]

Naša žestoka ljubav prema Crkvi također nas može, paradoksalno, učiniti uskogrudnim: strah da će joj naštetiti destruktivne reforme koje potkopavaju tradiciju koju volimo. Ili strah da Crkva ne postane širom otvoren dom za kojim čeznemo. Duboko je žalosno što Crkvu često ranjavaju oni koji Crkvu vole, ali drugačije! Sveti Efraim je rekao da je Katolička crkva ‘velika crkva s velikim krilom’.[7] Upoznao sam njemačkog luteranskog teologa koji je predavao na Oxfordu i rekao je: ‘Bojim se da katolici postaju protestanti.’ Ponekad zaboravljamo širinu katolicizma, s njegovim oboje/i. Istina koju volimo je, kako je napisao biskup Robert Barron, ‘jednako široka svemira i specifična kao Isusova osoba.’[8]‘ Savršena ljubav tjera strah. Neka odagna strah onih čije su vizije Crkve drugačije. Crkva je u rukama Gospodina i Bog je obećao da je vrata paklena neće nadvladati.

Tijekom Napoleonove ere, zbunjeni monsinjor je zabrinuto došao posjetiti državnog tajnika, kardinala Consalvija, i rekao: ‘Vaša Eminencijo, situacija je vrlo ozbiljna. Napoleon želi uništiti Crkvu.’ Na što je kardinal odgovorio: ‘Ni mi to nismo uspjeli!’

Sama naša ljubav prema Crkvi, na posve različite načine, može nas zatvoriti u skučeni svijet, zagledani u svoje crkvene pupkove, promatrajući druge, spremni uočiti njihova zastranjivanja i osuditi ih. Papa Franjo je prije izbora rekao da će Gospodin doći pokucati na vrata i tražiti da ga se pusti iz sakristije! Naravno, postoje promjene za kojima neki od nas čeznu, ali neka nas to ne zatvara u naš mali crkveni svijet. Bit će nam dosadno! Bog se otkriva na vrhovima planina s neograničenim horizontima i izvan tabora.

Naše oslobođenje iz ovih prostorija ne zahtijeva samo hrabrost, već i Božje iscjeljujuće oproštenje. Uskrsli Gospodin kaže: ‘Kojima otpustite grijehe, oprošteni su im; kojima grijehe zadržite, zadržani su.’

Grijeh nas zaključava u zatvore narcizma i stranačke politike, poput najstarijeg sina koji se duri i ne želi se pridružiti stranci kako bi svom rasipnom bratu poželio dobrodošlicu kući. Herbert McCabe ponovno: ‘Sama naša priroda nas poziva na nešto novo i zastrašujuće… Mi smo vrsta bića koja svoje ispunjenje, svoju sreću i procvat nalazi samo u odricanju od sebe i nadilaženju samih sebe. Trebamo se izgubiti u ljubavi; toga se bojimo. Pozvani smo da krenemo u ono što je nepoznato, da napustimo ono što je poznato i sigurno i krenemo na putovanje ili potragu. .A ipak ne volimo riskirati. Zadovoljavamo se osobom koju smo postigli ili izgradili jer se bojimo biti stvoreni na sliku Božju. Ovaj neodgovor na poziv u život, ovaj neuspjeh vjere, naziva se grijehom.’[9]

Dakle, ova sinoda nije mjesto za pregovore o strukturalnim promjenama, nego za izbor života, za obraćenje i oprost. Gospodin nas poziva iz malih mjesta u koja smo se sklonili i u koje smo druge zatočili. Himna koju je skladao Frederick Faber, oratorijanac iz devetnaestog stoljeća, proglašava:

‘Širina je Božjeg milosrđa kao širina mora.’

Pomolimo se da Kristov mir otopi nasilje koje prebiva u našim srcima i koje je razapjelo našega Gospodina. Dorothy Day je ustvrdila da se ‘velika borba vodi protiv nasilja više nego protiv ateizma.’[10] Rekla je: ‘Kršćani, kada pokušavaju obraniti svoju vjeru oružjem, silom i nasiljem, nalik su onima koji su rekli našem Gospodinu: Siđi s križa. Ako si Sin Božji, spasi sam sebe.”’[11]

Stoga u ovoj Sinodi nadvladajmo svako nasilje u našim srcima: nasilne misli i riječi. Naša globalna kultura njeguje nasilnu maštu. ‘Do 18. godine američki tinejdžeri u prosjeku će u medijima svjedočiti 200.000 nasilnih činova i 16.000 ubojstava.’[12] Često su glamurizirani ili tretirani kao duhoviti. Nasilje je normalizirano i čak se čini bezopasnim dok se napadaju demonski neprijatelji u video igrama. Ova naizgled nevina zabava njeguje nasilnu maštu koja nema krivnje za uništenje jer u cyber svijetu ništa nije stvarno.[13]

Tijelo Kristovo je unakažena otrovnim stranicama, ispunjena okrutnim optužbama, karikaturama i mržnjom. Svatko tko ima bilo kakav oblik vodstva u Crkvi iskusio je ovo. Bio sam optužen da sam kao meštar Reda dao dopuštenje jednom provincijalu da živi sa svojom ljubavnicom, časnom sestrom, u željezničkom vagonu!

Naš nasilni svijet mnoge lišava čak i daha života. Grijeh rasizma, na primjer, doslovno zaustavlja disanje. ‘Ne mogu disati’ bile su posljednje riječi Afroamerikanca Erica Garnera, ponovljene jedanaest puta i snimljene na telefonima promatrača dok ga je policija gušila na smrt na Staten Islandu u New Yorku prije deset godina. Ove riječi postale su poklič Afroamerikanaca, simbol njihove potlačenosti. Bile su to i posljednje riječi Jamala Khashoggija, saudijskog novinara koji je 2. listopada 2018. ubijen u konzulatu svoje zemlje u Turskoj.[14] Dajmo jedni drugima prostora za disanje, kisik rasprave.

Taj neuništivi mir ne znači da živimo u savršenom skladu. Okupljeni smo u ovoj Skupštini jer nismo. Ali nikakva nesloga ne može uništiti naš mir u Kristu, jer mi smo jedno u njemu. Thomas Merton je u svom Asian Journalu napisao: ‘Mi smo već jedno. Ali mi zamišljamo da nismo. A ono što moramo obnoviti je naše izvorno jedinstvo. Ono što moramo biti je ono što jesmo.’[15]

Ali Toma je bio vani kad se Isus pojavio. Možda zato on nije se bojao? Kad je Lazar bio bolestan, izjavio je da je spreman otići u Jeruzalem i umrijeti s Isusom (11,16). On je strastven prema istini: ‘Nikada, nikad, nikad neću vjerovati’[16] osim ako ne stavim svoje prste u njegove rane. A kad ugleda Gospodina, žarko se ispovijeda: ‘Gospodin moj i Bog moj.’ Ovaj strastveni učenik također nas poziva iz male sobe.

‘Gospodin moj i Bog moj’. Ovo je doslovno teološka izjava: riječ o Bogu. Tema ovog Sabora je sinodalna Crkva u poslanju. Srž ove misije je poučavanje naših doktrina. Kada se Marija Magdalena zove po imenu, ona odgovara ‘Rabbuni’, Učitelju. U zadnjim riječima evanđelja po Mateju, Isus šalje svoje učenike da pouče sve narode. Kako da podijelimo svoja kršćanska učenja sa svijetom gladnim smisla?

U siromašnim predgrađima Pariza, mladi katolici traže da ih se podučava o nauku Crkve kako bi mogli razgovarati sa svojim prijateljima muslimanima o tome što Crkva naučava. Ranije ove godine bilo je okupljanje: ‘Pretpostavite ta foi en banlieue‘, ‘Prigrli svoju vjeru u predgrađu.’[17] Mladi su gladni bogatog mesa crkvenog nauka. ‘Gospodin moj i Bog moj’. Neće biti zadovoljni ako im samo ponudimo: ‘Isus koji je bio dobar čovjek i želi da budemo dobri jedni prema drugima.’

Naše društvo je pogođeno dubokim predrasudama prema dogmi. Steve Jobs, suosnivač Applea, sažeo je to u svom prigodnom govoru na Stanfordu 2005.: ‘Vaše vrijeme je ograničeno, stoga ga nemojte tratiti živeći tuđi život. Nemojte biti zarobljeni dogmom – što znači živjeti s rezultatima razmišljanja drugih ljudi.’ On je, naravno, samo ponavljao ustajalu dogmu našeg vremena i ne misleći svojom glavom.

GK Chesterton je ustvrdio: ‘Postoje samo dvije vrste ljudi, oni koji prihvaćaju dogme i znaju to, i oni koji prihvaćaju dogme, a ne znaju to… Drveće nema dogme. Repa je posebno široka.’[18] Neke su dogme našeg vremena doista zagušljive zaključane sobe bez kisika: relativizam, sve vrste fundamentalizma, materijalizam, nacionalizam, scijentizam, vjerski fundamentalizam. Zatvaraju ljude u male strašne imaginacije.

Ali velika učenja naše vjere, naše Credo u biti, otključavaju vrata naših srca i umova. Guraju nas dalje od malih odgovora i potiču nas na beskrajnu potragu za onim koji je beskrajna ljubav i istina, koji zauvijek nadilazi naš doseg. Kad sam bio mladi fratar u kasnim šezdesetima, i sve se činilo kao da se raspada, većina nas je ostala u Redu jer smo vidjeli blistavu ljepotu Vjerovanja, istine koju ne posjedujemo, ali koja nas posjeduje. Mladi se neće zadovoljiti ništa manje.

Kako možemo pozvati ljude našeg vremena da uđu u široki prostor naše vjere? Kako, na primjer, možemo dotaknuti njihovu maštu veličanstvenim naukom o Trojstvu, najprizemnijim i najpraktičnijim učenjem koje postoji? Za to nam je potrebna pomoć teologa.

Teolozi se također ponekad povlače u zaključanu prostoriju akademije zbog straha od razgovora s Božjim narodom. Kad sam kao mladi brat studirao u Parizu, pitao sam drugog dominikanca o čemu je doktorirao. On je odgovorio: ‘Mog mladog brata (Bio je samo godinu dana stariji od mene), neću pokušavati objasniti. Ne biste razumjeli.’ Dvadeset godina kasnije vratio sam se na vizitaciju kao Učitelj Reda, vidio sam ga i nisam rekao ništa!

Naravno, potrebni su nam akademski teolozi – egzegeti, filolozi i povjesničari – koji nas drže u onome što sveti Pavao naziva ‘poslušnošću vjere’ (Rimljanima 1,5). U protivnom, koristit ćemo Sveto pismo za vlastite svrhe, a ne za Božje. Ali ova teška disciplina proučavanja u konačnici je u službi razgovora s našim suvremenicima, kako bi ih pratila na putovanju u beskrajni misterij božanske ljubavi.

Dan nakon posljednjeg Sabora papa Franjo pozvao je na teologiju koja je u karitativnom razgovoru s ljudima drugih uvjerenja. Citirao je svoje riječi studentima Katoličkog sveučilišta u Argentini: ‘Nemojte se zadovoljiti teologijom za stolom. Neka tvoje mjesto razmišljanja budu granice… Dobri teolozi, poput dobrih pastora, također mirišu na ljude i ulice, i svojim razmišljanjem ulijevaju ulje i vino na rane muškaraca i žena.’[19] Dobra teologija otvara vrata zagušljivih soba. Poput Thomasa, strastven je i neustrašiv. Prihvaća nove načine govora, nove jezike. Sinodalna Crkva u misiji usuđuje se poučavati hrabro i ponizno.

[1] Ne ovdje Ruah ali neshama.

[2] Fergus FLEMING, Mač i križ London 2003., str. 235f.

[3] George ELIOT, Preludij u Middlemarchprvi put objavljen 1871.

[4] Alan PATON, Ah, ali vaša zemlja je prekrasnaVintage/Ebury, Londons, 2002., str. 66-67.

[5] Simon TUGWELL OP, Razmišljanja o blaženstvima, Darton Longman i Todd, London 1980. str.114.

[6] Isto, str. 112.

[7] Citirano u S. TUGWELL “Scholarship, sancity and spirituality”, Communio 11/1 (1984), str. 53.

[8] Michael HEHER, Izgubljena umjetnost hodanja po vodi: Reimagining svećeništva, Mahwah, Paulist Press, 2004. str.132.

[9] Herbert MCCABE, Bog je važan, Continuum, London – New York, 2005., str. 94-95 (prikaz, ostalo).

[10] Dorothy DAY, Dužnost užitka, Sveučilište Marquette, New York, 2008., str. 943.

[11] Ibid., str. 895.

[12] “Djeca, nasilje i mediji”, Izvješće za roditelje i kreatore politike Senatski odbor za pravosuđe; Senator Orrin G. Hatch, Utah, predsjednik Odbora za pravosuđe Pripremila većina osoblja Odbor Senata za pravosuđe 14. rujna 1999.

[13] Timothy RADCLIFFE OP, Živi u Bogu: kršćanska maštaBloomsbury, London, str. 197.

[14] Usp. ibid., str. 262-263.

[15] Naomi BURTON i dr. (ur.), Azijski časopis Thomasa MertonaNew Directions, New York, 1973., str.308

[16] Timothy L. FOX: “Isusova ukazanja nakon uskrsnuća,” 1. studenog 2019. :” www.modernreformation.org/resources/essays/jesus-resurrection-appearances

[17] Arnaud BEVILAQUA, ‘Veliko buđenje mladih katolika na periferiji Pariza’, La Croix International22. ožujka 2024.

[18] GK CHESTERTON, “Milost gospodina Arnolda Bennetta” Fantazije protiv hirova, Dodd, Mead and Company, New York, 1923.: http://www.gkc.org.uk/gkc/books/Fancies_Versis_Fads.txt.

[19] FRANJO, Ad theologiam promovendam1. studenog 2023.

Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje

Hvaljen Isus i Marija 👋
Drago nam je što Vas vidimo!

Pretplatite se na naš bilten s vijestima!

Ne šaljemo neželjenu poštu!

Povezani članci

Patriarchate of Jerusalem supporting Christians affected by war – Vatican News

Katoličke vijesti

Lavovski nadbiskup: Ne borimo se puškama nego krunicom – Vatican News

Katoličke vijesti

Učenje od svetog Tome Akvinskog, 750 godina nakon njegove smrti

Katoličke vijesti
Katoličke vijesti