Danas nas Isus uči o dvije vrste odvojenosti od Njega. Kontrast između njih ne može biti veći.
Evanđelje (Pročitaj Mk 9,38-43, 45, 47-48)
Sveti Marko nam govori o epizodi u kojoj je netko tko nije bio dio pratnje Isusovih učenika “tjerao demone” u Njegovo Ime. Sveti Ivan i ostali apostoli “pokušali su ga spriječiti” zbog njegova statusa autsajdera. Nije li ovo zanimljivo?
Ne znamo ništa o ovoj osobi. Zašto nije javno slijedio Isusa? Kako je imao istu vrstu vlasti nad demonima koju je Isus dao svojim učenicima (vidi Mk 6,7, 12-13)? Nikada ne dobivamo odgovore na ta pitanja. Sve što znamo je ovo: “Isus odgovori: ‘Nemojte ga sprječavati. Ne postoji nitko tko čini moćno djelo u Moje Ime tko može u isto vrijeme govoriti loše o Meni. Jer tko nije protiv nas, za nas je.’” Kakva snažna izjava! Što je Isus mislio?
Iako je sveti Ivan smatrao da je krajnje nepravilno da netko učini moćno djelo u Isusovo Ime, a da javno ne putuje s Njim, Isus je vidio nešto važnije. Vidio je nekoga tko je imao potpunu vjeru u Ime Isusovo kako bi pobijedio demone. Vidio je nekoga kome je dovoljno stalo do užasne patnje uzrokovane demonskom opsjednutošću da želi učiniti nešto u vezi s tim.
To je sigurno bio netko dobro upoznat s Isusovom službom. Je li osobno svjedočio egzorcizmu u Njegovo Ime? Je li on sam bio jedan od mnogih, mnogih ljudi u evanđeljima koje je Isus izbavio od demona? To su jake mogućnosti.
Zašto onda nije putovao s ostalim učenicima? Je li imao obiteljskih obaveza koje su ga spriječile? Je li u ponašanju apostola vidio nešto što mu je smetalo zbog vrijednosti pridruživanja ovoj skupini? Je li njegova sposobnost razumijevanja poziva na radikalno učeništvo bila ugrožena uvjetima izvan njegove kontrole? Ne znamo.
Mi učiniti znajte da Isus ovog čovjeka nije vidio kao prijetnju Njegovoj misiji. Isus je bio zadovoljan time što čovjek nije protiv Njega; Bio je zahvalan što, budući da je čovjek istjerivao demone u Njegovo Ime, neće u isto vrijeme govoriti loše o Njemu. Jednostavni postupci učinjeni za Isusa, kao što je davanje čaše hladne vode Njegovom učeniku, bit će nagrađeni u vječnosti. Bog jedini vidi tajne nakane srca; nijedno dobročinstvo ne prolazi nezapaženo. A samo Bog odlučuje tko će primiti Njegov Duh i Njegove darove.
Isus je želio da njegovi učenici budu popustljivi i milosrdni prema onima čije je učeništvo nesvjesno bilo nepotpuno. Međutim, On je imao sasvim druge riječi za one koji, s punim znanjem o tome što čine, griješe svjesnoposebno oni koji su u poziciji (kao što su učenici) da navedu druge da slijede njihov primjer. Konačna sudbina te osobe, osim pokajanja, doista je sumorna – neugasiva vatra Gehene, ili pakla. Toliko je ozbiljna ova prijetnja da nas Isus sve potiče na veliku budnost, koristeći hiperbolu kako bi izrazio svoju poantu. Ako nas bilo koji od naših tjelesnih postupaka (hodanje, gledanje, itd.) prouzrokuje da griješimo, tada to trebamo snažno umrtviti. Radikalno samoodricanje u ovom životu puno je bolje od vječnosti provedene u radikalnoj samozaokupljenosti bez Boga i bez nade u pokajanje.
Kako je ironično da Isus poziva na milosrđe i poniznost kada promatra propuste drugih, ali na zapanjujuće nasilje nad grijesima koji nas muče.
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, znam da želiš sve kršćane u svojoj jedinoj, svetoj, katoličkoj i apostolskoj Crkvi. Pomozi mi da budem milosrdan prema onima koji, iz bilo kojeg razloga, ostaju izvan tog punog zajedništva.
Prvo čitanje (Br 11,25-29)
Naše čitanje potječe iz vremena kada je Mojsiju, shrvanom brigom tolikih Božjih ljudi na njihovom putu u Obećanu zemlju, bila potrebna pomoć. Bog ga je uputio da odabere sedamdeset izraelskih starješina (vidi Brojevi 11:14-15) na koje će izliti svoj Duh, omogućujući im da govore Božju riječ kao što je Mojsije činio. Svi su trebali izaći izvan tabora u “šator sastanka”, koji je bio mjesto gdje su Bog i Mojsije redovito razgovarali.
Navodno dvojica muškaraca koji su bili “na popisu” nisu izašla u šator. Iako su ostali u taboru, Duh je sišao na njih i mogli su prorokovati poput ostalih. To je jako uznemirilo Jošuu: “Mojsije, moj gospodaru, zaustavi ih.” Kako ovo podsjeća na naš prizor iz Evanđelja. Vidite da Mojsije, poput Isusa, nije bio uznemiren zbog onoga što se dogodilo. Nije postavljao pitanja zašto se Eldad i Medad nisu pridružili većoj grupi. Mi se, međutim, tome čudimo, zar ne?
Ovi su ljudi bili među onima za koje se zna da su starješine u narodu “i nadređeni nad njima” (vidi Brojeve 11:16). Zbog toga ih je Bog izabrao da budu dio Njegovog dara pomoći Mojsiju. Bi li za njih bilo bolje da pokažu poštovanje i solidarnost s Mojsijem tako što su izašli s njim u šator? Da naravno. To bi ih blagoslovilo u njihovom pozivu. Ali ne znamo zašto nisu otišli. Možda su se razočarali u Mojsija. (Zapamtite da je to bilo vrijeme velikog stresa među ljudima – vidi Brojeve 11:10.) Ili, možda nisu mislili da su dostojni takve časti. Toliko mogućnosti!
Mojsiju je, međutim, bilo drago zbog njihove sposobnosti da mu pomognu. Nije želio da Joshua bude ljubomoran u njegovu korist: “Kada bi Gospodin mogao dati svoj Duh na sve njih!” Ovo nije bilo vrijeme za traženje mana i zezanje. Za Božje djelo bilo je potrebno mnogo sposobnih tijela.
Mnogo stoljeća kasnije, Isus će ponoviti isti osjećaj: “Tko god nije protiv nas, za nas je.”
Mogući odgovor: Nebeski Oče, oprosti mi što sam osuđivao one koje sam smatrao nedostojnima primiti Tvoje darove.
Psalam (Pročitaj Ps 19,8, 10, 12-14)
Nakon veličanja savršenstva Božjeg zakona, psalmist razmišlja o stvarnosti da ponekad nesvjesno počinimo grijeh — iz neznanja, nedostatka dobrih primjera ili sljepoće koja nije po volji. Pogledajte kako on to opisuje: “Iako ih se sluga Tvoj čuva [God’s ordinances]vrlo marljiv u njihovom čuvanju, ali tko može otkriti nedostatke?” Ne znamo uvijek kada mi sami propuštamo ono najbolje od Boga u izborima koje donosimo, tako da sigurno nismo kvalificirani to znati za druge. Naša bi molitva trebala biti: “Očisti me od mojih nepoznatih mana!”
S druge strane, svi znamo da smo osjetljivi na počinjenje grijeha učiniti znati nije u redu. Isus je u Evanđelju govorio o našoj potrebi da se toga čuvamo. Dakle, za ovu opasnost, naša bi molitva trebala biti: “Od bezobzirnog grijeha… obuzdaj slugu svoga; neka ne vlada nada mnom.”
Živjeti naše živote s Bogom zahtijeva mudrost, tako dobro otkrivenu u Njegovoj Riječi – Svetom pismu, sakramentima i učenju Crkve. Ovo postaje naš siguran put do radosti: “Zapovijedi Gospodnje daju radost srcu.”
Mogući odgovor: Psalam je, sam po sebi, odgovor na druga naša čitanja. Ponovno ga pročitajte uz molitvu kako biste ga učinili svojim.
Drugo čitanje (pročitati Jam 5,1-6)
Sveti Jakov, rođak Gospodinov, bio je biskup jeruzalemske Crkve. Njegovo stado uglavnom su bili židovski kršćanski obraćenici. Pismo koje je napisao bilo je upućeno “dvanaest plemena u raspršenju” (vidi Jak 1:1), što je značilo da je bilo upućeno židovskim kršćanima koji su živjeli izvan Jeruzalema i diljem Grčko-Rimskog Carstva.
U njegovim spisima možemo vidjeti snažan utjecaj starozavjetne proročke vatre. Čak i samo usputno čitanje Izaije, Jeremije ili bilo kojeg drugog proroka pokazat će da nisu škrtili riječima upozoravajući Židove da se pokaju i žive prema savezu koji je Bog sklopio s njima.
Sveti Jakov upozorava na nadolazeću bijedu za bogate koji tlače i iskorištavaju siromašne. To je bio uobičajeni propust među starozavjetnim Židovima, i to bi bio jedan od onih grijeha koje je Isus opisao u Evanđelju kao one koji zahtijevaju radikalno mrtvljenje kako bi se izbjegao katastrofalan kraj. Ovaj grijeh je pun znanja i namjere; nijedan Židov se ne bi mogao pozvati na nepoznavanje toga. Živopisan opis krajnje kazne svetog Jakova pomaže nam razumjeti zašto je Isus tako snažno govorio o tome da ne dopustimo da grijeh stekne uporište u nama.
Otrežnjujuće, zar ne?
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, pomozi mi da umrtvim svaki impuls koji želi učiniti moju situaciju boljom na račun nekog drugog.
Autor fotografije Andrew Seaman na Unsplash
