Na prvi dan Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana, 18. siječnja 2024. u župnoj crkvi Presvetog Trojstva u Daruvaru održano je Središnje ekumensko slavlje Požeške biskupije. Domaćin i predvoditelj slavlja biskup Antun Škvorčević na početku je rekao: »Poštovana i draga braćo i sestre! Sjedinjeni s brojnim kršćanima diljem svijeta, okupili smo se i mi na molitvu za vidljivo jedinstvo kršćana. Misao vodilja ovogodišnje Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana glasi: „Ljubi Gospodina Boga svojega (…) i svoga bližnjega kao sebe samoga“ (Lk 10, 27). U središtu našeg molitvenog promišljanja prispodoba je o milosrdnom Samarijancu, u kojoj nam Isus poručuje kako se ljubav prema Bogu ostvaruje ljubavlju prema čovjeku, prema bližnjemu. Želimo tu ljubav očitovati danas jedni drugima ovdje u Daruvaru i prepoznati se u onoj veličini u kojoj nas je vidio Bog kad je dao za nas u smrt Sina svoga, Isusa Krista da bi nas njegovim uskrsnućem uzdigao u puninu postojanja. U tom raspoloženju vjere s posebnim bratskim poštovanjem pozdravljam Njegovu Preosvećenost Gospodina Jovana, pakračko-slavonskog episkopa s pratnjom: daruvarskim parohom Đorđom Teodorovićem, pakračkim parohom Igorom Karanovićem, sekretarom Aleksandrom Crnogorcem i đakonom Milanom Tomaševićem, gospodina Pétera Szenna, biskupa Reformirane kršćanske kalvinske Crkve u Hrvatskoj, gospodina Predraga Gazibaru, pastora Evangeličke Crkve u Zdencima, izaslanika biskupa Evangeličke Crkve, gospodina Branka Berića, kanonike Stolnog kaptola Svetog Petra u Požegi predvođene prepoštom Ivicom Žuljevićem, svećenike Pakračkog dekanata na čelu s dekanom Jozom Zorićem i domaćim župnikom Ivanom Popićem, mlade svećenike do deset godina svećeništva, sestre redovnice, te sve vas daruvarske vjernike, kojima je na srcu Isusova velikosvećenička molitva „Da svi budu jedno“. S posebnom radošću pozdravljam vas, djeco! Znakovito je što i vi sudjelujete s nama na ovom važnom slavlju. Udijelio nam Gospodin srce budno u vjeri, raskajanu savjest i dar svoga Duha da nas međusobno duboko poveže u ljubavi Oca i Sina.« U službi riječi za prvo čitanje naviješten je ulomak knjige Postanka o Božjem ukazanju Abrahamu u liku tri čovjeka kod hrasta Mamre; za drugo čitanje Pavlov Hvalospjev ljubavi, a za evanđeoski ulomak prispodoba o milosrdnom Samarijancu.
U homiliji biskup Antun je rekao da se u ime svih nazočnih sudionika slavlja usuđuje odgovoriti Gospodinu Isusu na njegov izazov u naviještenom evanđeoskom ulomku kako smo svi mi jedni drugima bližnji koji ga volimo u našim Crkvama i crkvenim zajednicama, svi koji smo mu povjerili svoju životnu sudbinu, i jedni druge prihvaćamo kao braću i sestre. Spomenuo je kako se zajedno sa sudionicima slavlja želi podsjetit na dva događaja iz 1984. godine u kojima smo nastojali posvjedočiti da smo bližnji jedni drugima. Prvi događaj je završetak Devetnice proslave trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata Nacionalnim Euharistijskim Kongresom u Mariji Bistrici 9. i 10. rujna, čija je neposredna priprava započela upravo na današnji dan 18. siječnja spomenute godine u Zagrebu ekumenskim pohodom katolika bogoslužju u nekoliko kršćanskih zajednica. Drugi pak događaj bila je posveta hrama Srpske Pravoslavne Crkve u Jasenovcu nekoliko dana prije spomenutog Kongresa na kojoj je u ime kardinala Franje Kuharića bio nazočan zagrebački pomoćni biskup Đuro Kokša, a na Kongresu je nazočio zagrebačko-ljubljanski mitropolit Jovan Pavlović. Kazao je da smo započeli pripravu za navedena dva događaja u molitvenoj ekumenskoj osmini, i to tako da smo došli na bogoslužjâ drugim kršćanima, kako bismo prepoznali tko smo u istom Gospodinu, da ga zajednički hvalimo i slavimo, te provjeravamo koliko smo mu vjerni. Kroz narednih četrdeset godina nastavilo se u Zagrebu i drugdje diljem Hrvatske na taj molitveni način pristupati jedni drugima. Upitavši jesmo li se dovoljno prepoznali kao bližnji jedni drugima, biskup Antun je naglasio kako to nije teoretsko, nego sasvim konkretno pitanje, jer u njegovu središtu nije tek ono što smo jedni drugima govorili, nego što smo činili. Božji izazov je uvijek velik, jer je njegovo polazište u odnosu prema nama ljudima ljubav, koja nas obvezuje da i naše polazište jednih prema drugima bude takvo, istaknuo je biskup Antun.
Kazao je da nam sv. Pavao u svom Hvalospjevu ljubavi, naviještenom u drugom čitanju, najprije nabraja što ljubav nije, a zatim pokušava opisno reći što bi ljubav mogla biti, da bi zaključio kako na koncu ostaje ljubav kao otajstvena stvarnost Božjega bića, jer Bog je ljubav, kako nas uvjerava sv. Ivan apostol. Gdje god je Bog prisutan u nečijem srcu i životu, ne kao teorija, nego kao svjetlo, snaga i pokretač na sasvim konkretne životne čine u odnosu prema drugima, tu se ostvaruje njegova ljubav, punina koja je on sâm. O tom na svoj način govori i evanđeoska prispodoba o milosrdnom Samarijancu, koju je Gospodin Isus ispripovjedio jednom zakonoznancu kao odgovor na njegovo pitanje kako da postigne život vječni. Biskup Antun je ustvrdio da spomenuti zakonoznanac ne želi tek nešto malo, nego on hoće puno, dapače, hoće sve: život vječni. Naše srce je ugođeno kao kakav glazbeni instrument da želi, traži i čezne za onim što je naše sve, a tu čežnju za svekolikosti i puninom probudio je u nama sâm Bog. Ona je dobila svojevrstan odgovor u svetom krštenju, po kojem je Bog u naša srca ulio svoju božansku ljubav, kako veli sv. Pavao apostol u Poslanici Rimljanima. Po svetom krštenju postali smo dionici samoga Božjeg života, njegova bitka, a to će se dioništvo u punini ostvariti na koncu vremenâ. Biskup je pozvao sudionike slavlja neka kao kršćani jedni drugima uvijek svjedoče tko su po onome što Bog, počevši od njihova krštenja snagom Duha Svetoga u njima ostvaruje i po onom kako mu oni na to odgovaraju. Napomenuvši da evanđelist Luka u spomenutoj prispodobi bilježi da su dvojica vjerskih predstavnika, svećenik i levit, vidjeli unesrećenog sunarodnjaka kojeg su razbojnici opljačkali i pretučenog ostavili da umre pokraj puta, ali da su ga zaobišli, biskup je ustvrdio kako mu njegovi vlastiti sunarodnjaci takvim svojom odnosom nisu posvjedočili ljubav, niti da su mu bili bližnji. Jedan stranac, Samarijanac, nije unesrećenog Židova samo vidio, nego se zaustavio da mu konkretno pomogne, i na taj mu način očitovao kako mu je istinski bližnji, ustvrdio je biskup Antun. Kazao je kako je Isus time raskrinkao kao lažnu okrenutost naše ljubavi samo prema onima koji s nama dijele nacionalnu, rasnu, vjersku, civilizacijsku ili neku drugu pripadnost, a prema onima koje nazivamo tuđincima iskazuje ravnodušnost i prezir. Milosrdni Samarijanac, koji unesrećenom Židovu nije pristupio kao Židovu nego kao čovjeku u potrebi, velika nam je pouka i poruka, naglasio je biskup Antun. Ona je na svoj način prisutna već na prvim stranicama Svetog Pisma koje svjedoče da prvi čovjek, Adam, kojega je Bog stvorio na svoju sliku i priliku nije pripadnik neke nacije, nije Židov nego jednostavno čovjek, i da čovjek kao muško i žensko ima za Boga najveću vrijednost. Tu istinu Bog nam je potvrdio u Sinu svome Isusu Kristu, koji je utjelovljenjem postao jednim od nas, i koji je u vazmenom otajstvu svoje muke, smrti i uskrsnuća položio svoj život – ne da bi omogućio pristup u vječni život Židovu, Grku ili pripadniku samo nekog naroda – nego svakom čovjeku, jer Bog koji je ljubav prepoznaje u svakom čovjeku jednakovrijedno biće za koje je bio spreman žrtvovati svoga Sina. Kakve li pouke za nas, da trebamo biti bližnji svakom čovjeku i u svakom prepoznavati dostojanstvo koje mu je dao Bog kad ga je stvorio i u Sinu svome Isusu Kristu otkupio, istaknuo je biskup Antun. Pozvao je sudionike slavlja da svatko od njih u svom srcu provjeri kakav je njegov odnos prema drugima. Je li za njih netko manje ili više vrijedan zato što je Čeh, Srbin, ili Hrvat – upitao je biskup. Potaknuo je sudionike slavlja da svojim vjerničkim raspoloženjem odgovore kako je za njih svaki čovjek vrijedan upravo zato jer je čovjek, a ne zato što je pripadnik ovog ili onog naroda, ove ili one vjere. Poželio je da Gospodin Isus u svakome od njih prepozna svoga bližnjega, svoga najbližega, koji mu vjeruje i koji želi onako opredijeljeno živjeti svoj odnos prema svakom čovjeku kao što je on to očitovao u vazmenom otajstvu svoje pobjede nad smrću.
U prigodnoj riječi episkop Jovan je zahvalio biskupu Antunu – nazvavši ga bratom i naglasivši da se taj naziv odnosi i na sve druge sudionike ovog slavlja – što nas je podsjetio na rujanske događaje 1984. godine, kad su se na ovim našim prostorima prelamali neki „duhovni kozmosi“ i kad su se postizali neki duhovni vrhunci koji su desetljećima ili možda čak i više bili prije svoga vremena. Podsjetio je na riječi koje je patrijarh German izgovorio 2. rujna 1984. godine na slavlju osvećenja spomenutog hrama u Jasenovcu, da „praštati moramo, a zaboravljati ne smijemo“. Moramo praštati, jer nam to nalaže naša vjera, a zaboravljati ne smijemo zato što nas Kristove riječi na Tajnoj večeri: „Činite ovo u moj spomen!“ neprekidno na to upućuju. Pojasnio je kako nam Gospodin Isus tim riječima nije zapovjedio da pamtimo sve, a najmanje ono što je zlo, nego nas je pozvao da uzimamo i blagujemo njegovo tijelo i krv, jer ćemo na taj način postajati jedno s njime i međusobno. Drugim riječima, kad Krist hoće da ga se sjećamo, on hoće da se sjećamo njegova djela kojim on sve preobražava, uključujući i naša stradanja i sjećanja na zlo i užasne stvari koje mi kršćani i nekršćani nanosimo jedni drugima. Podsjetivši da se put kojim se je onaj Židov iz evanđeoske prispodobe o milosrdnom Samaritancu zaputio prema Jerihonu, kao i područje na kojem je Abraham ugostio Boga u liku trojice ljudi koji su ga pohodili u ulomku prvog čitanja iz knjige Postanka – nalazi nekoliko kilometara od područja Gaze, gdje se trenutno vodi krvavi rat između potomaka Abrahamovih sinova Jišmaela i Izaka, episkop Jovan je naglasio, da je u tom trenutku praotac naše vjere Abraham žarko molio Boga da mu podari sina po njegovoj zakonitoj ženi Sari, nakon što mu je robinja Hagara rodila sina Jišmaela. Kazao je da mu je Bog uslišio molitvu i podario mu sina kojem će Abraham po Božjem nalogu dati ime „Izak“ hebrejski „Jic’haq“ što znači „onaj koji će se smijati“, ne samo zato što se je nerotkinja Sara na Božje obećanje da će roditi sina u nevjerici nasmijala, nego još više zato što se Bog, u duhu narodne poslovice: „Tko se zadnji smije, najslađe se smije“, nasmijao Sarinoj nevjeri, podarivši joj sina u starosti. Upozorio je sudionike slavlja da će se Gospod Bog i nama smijati, ako ne budemo imali vjere, i zato nam daje tijelo i krv svoga Sina da bismo obnovili vjeru u carstvo nebesko. Sa žalošću je konstatirao da trenutno u nesretnoj Gazi ratuju Židovi i Palestinci, koji su braća po ocu Abrahamu, a da u nesretnoj Ukrajini ratuju Ukrajinci i Rusi, čiji su preci kršteni u istoj kupelji krštenja 988. godine u Hersonu, koji je sada podijeljen. Napomenuvši da mi živimo u strašno vrijeme spomenutih ratova, episkop Jovan je podsjetio da se Gospodin Isus, kralj mira rodio u gradu Betlehemu, što hebrejski znači „dom kruha“, u doba moćnog Rimskog Carstva koje je vodilo krvave osvajačke ratove, te u doba okrutnog kralja Heroda, koji je nakon njegova rođenja u okolici Betlehema i Jeruzalema dao pobiti četrnaest tisuća male djece. Izrazio je nadu da ratni sukobi nas na ovim našim prostorima nikada više neće dotaći, jer premnogo je i ono što smo preživjeli. Naglasivši kako to što smo preživjeli traži oproštaj, episkop Jovan je rekao da moli oproštaj i da daje oproštaj, sjećajući se Onoga koji je rekao: „Uzmite i jedite: ovo je tijelo moje“, jer nam to tijelo jedino daje mogućnost da opraštamo jedni drugima i da se, kao što smo se večeras ovdje sabrali, jednom svi saberemo u carstvu nebeskom.
Biskup Péter Szenn u svom nastupu poručio sudionicima slavlja da im donosi riječ koju je Gospodin Isus u Evanđelju po Ivanu uputio svojim učenicima, kad se hodajući po moru približio njihovoj barci zahvaćenoj olujnim nevremenom: „Ja sam! Ne bojte se!“ Usporedio je uzburkano more koje je preplašilo Isusove učenike sa civilizacijskom krizom koju mi kršćani danas proživljavamo u društvu koje gubi svoje vrijednosti i u kojem se Crkvu napada na najružnije načine u nastojanju da se ona uništi. No, to nije moguće, a dokaz tomu je i ovo naše molitveno slavlje u postojanosti, koje nam pruža blagoslovljenu mogućnost da se prisjećamo lijepih stvari koje nam se događaju u kršćanstvu. Pozvao je sudionike slavlja da nikome ne dopuste da nas izvrgne nekim suvremenim ideologijama koje unose pomutnju u identitet među spolovima i odnose među generacijama, uvijek imajući na pameti Božju zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Rekao je da u nekim trenucima mi ne prepoznajemo sami sebe, jer smatramo da nam je život težak, i onda se osramotimo kad se Gospodin Isus pojavi pred barkom našeg života, hrabreći nas svojom blizinom. Još je rekao da naša netrpeljivost prema drugim ljudima dolazi iz naše bojazni i naših strahova od onih koji nisu kao mi, koji su drugačiji od nas, a da je najgore kad mrzimo one koji su isti kao mi. Valja nam priznati da se u konačnici bojimo da ne izgubimo nešto što mislimo da smo stekli, i još gore, kad želimo zadržati za sebe što mislimo da je naše i samo naše, a čovjek na ovom svijetu ne posjeduje ništa što nije prethodno od Boga dobio, i što uvijek treba sa zahvalnošću primati kao njegov dar. Osvrnuvši se na evanđeosku prispodobu o milosrdnom Samarijancu, koji je priskočio u pomoć unesrećenom tuđincu, biskup Péter je ustvrdio da je za pismoznanca Židova, koji je Isusu postavio pitanje: „Tko je moj bližnji?“, bila sramota sama činjenica da mu Isus za primjer daje jednog Samarijanca, jer je po onodobnom uvriježenom židovskom mišljenju primiti nešto od Samarijanca bilo je jednako kao pojesti psa. Kazao je da nas uništava takva mržnja i takvo ponižavajuće gledanje na drugog čovjeka. Pozvao je sudionike slavlja da ne smetnu s uma najbitniju stvar, a to je pogled raspetog Isusa Krista s križa na sve nas i njegova molitva Ocu da nam oprosti jer ne znamo što činimo. Poručio im je da budu radosni i uvijek ohrabreni Isusovim riječima: „Ne bojte se! Ja sam!“
Pastor Predrag Gazibara svoju prigodnu riječ započeo je izražavanjem radosti što nam je toplo i lijepo kad smo ovako okupljeni u Božjoj ljubavi. Sudionicima slavlja prenio je pozdrave biskupa Branka Berića i vjernika Evangeličke Crkve iz Velikih Zdenaca i svih drugih crkvenih općina. Kazao je kako bi bilo lijepo da se svakoga dana ove Molitvene osmine za jedinstvo kršćana možemo ovako molitveno družiti i slaviti Gospodina, da ponavljamo Isusove riječi: „Ljubi Gospodina Boga svojega (…) i svoga bližnjega kao sebe samoga“ pri našim svakodnevnim susretima, na jutarnjim kavama, u lijepim i manje lijepim trenucima našeg prolaznog ovozemaljskog života. Pozvao je sudionike slavlja da zahvale Gospodinu za mogućnost susreta i razgovora s njim u zajedničkoj molitvi, u vrijeme kad si mnogi postavljaju uvijek aktualno pitanje tko je njihov Bog, a tko njihov bližnji, te zašto Bog dopušta zlo. Ustvrdio je da Bog nije odgovoran za ljudske ratove, razaranja i ubijanja, za naša međusobna ogovaranja, podcjenjivanja i omalovažavanja, nego je to posljedica naših ljudskih zlih djela. Kada tražimo pogreške u drugima, kada vadimo trun iz oka naših bližnjih, a propuštamo izbaciti brvno iz vlastitog oka, onda u nama nema one ljubavi na koju nas Gospodin Isus poziva i koju nam zapovijeda. Također je ustvrdio da nam u konačnici neće biti teško, nego će nam biti privilegij ispunjavati Božju zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu, ako budemo spremni najprije pomesti zlo ispred vlastitog praga, kako nam mudro veli jedna narodna poslovica. Zaključio je tvrdnjom da je naš bližnji onaj kojem činimo dobro i koji nama čini dobro, te da je naš bližnji u konačnici Gospodin naš Isus Krist koji se je poistovjetio sa svakim čovjekom u potrebi.
Na koncu ekumenskog slavlja, biskup Antun je izrazio uvjerenje da svršetkom ovog slavlja neće završiti ono što je Gospodin Isus unio u nas svojom riječju, a osobito snagom svoga Duha ljubavi, da zahvaćeni i obnovljeni u toj ljubavi znamo u drugima vidjeti i prepoznavati brata i sestru, i to svjedočiti svakodnevnim djelima. Poželio je da drugi vide tko smo to mi kršćani i čiji smo po djelima plemenitosti, poštovanja, dobrote i ljubavi jednih prema drugima. Zahvalio je svima za sudjelovanje na ovom slavlju, kako i svim moliteljima za jedinstvo kršćana diljem Požeške biskupije i šire, napose trojici predvoditelja s kojima je zajedno na sve sudionike zazvao Božji blagoslov.
