U izdanju lista “L`Osservatore Romano” od 23. rujna objavljen je prijevod govora pape Franje kojeg je održao 20. rujna prigodom održavanja simpozija u organizaciji Dikasterija za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja u Vatikanu. Simpozij je održan na desetu obljetnicu prvog svjetskog susreta narodnih pokreta. U nastavku u cijelosti prenosimo prijevod govora pape Franje koji nam donosi IKA.
Sestre i braćo, dobro jutro. Dobro došli.
Obilježavamo trenutak koji je obilježio našu zajedničku povijest, vašu i moju. Prošlo je deset godina od prvog svjetskog susreta narodnih pokreta. Tog smo dana u Rimu podigli zastavu: Tierra, techo y trabajo. Zemlja, krov i rad su sveta prava. Neka vam nitko ne oduzme ovu vjeru, neka vam nitko ne ukrade ovu nadu, neka vam nitko ne ugasi snove.
Vaše poslanje je transcendentno. Ako se siromašni narodi ne pomire, ljudi se organiziraju, ustraju u svakodnevnoj izgradnji zajednice i istovremeno se bore protiv struktura društvene nepravde. Prije ili kasnije stvari će se promijeniti na bolje. Kao što vidite, nema tu ideologije, nikakve. Narod.
Izašli ste iz pasivnosti i pesimizma, ne dopustite da vas svlada bol ili rezignacija. Niste prihvatili biti pitome žrtve, prepoznali ste se kao subjekti, kao protagonisti Povijesti. Ovo je možda vaš najbolji doprinos. Nemojte se prestrašiti, krenite naprijed. Nemojte ni praviti okvirne planove. Jedna od stvari koja mi se sviđa je što ne pišete ideološke dokumente, ne idete od konferencije do konferencije, panaceja [lijek za sve, op.], zar ne? Vi idete korak po korak na čvrstom tlu konkretnosti, radite rame uz rame, od osobe do osobe. Ne ograničavate se samo na prosvjedovanje – a ispravno je prosvjedovati – već provodite bezbrojna djela, čak i uz krajnju nesigurnost sredstava, ponekad bez ikakve pomoći države, a ponekad progonjeni. Pratim vas na vašem putu, i dalje vjerujem, kao što sam vam rekao u Boliviji, da ne samo vaša budućnost, nego i budućnost cijelog čovječanstva, ovisi o zajedničkom djelovanju siromaha na Zemlji. Ovisi o ovoj akciji.
Da, svi ovisimo o siromašnima, svi, čak i bogati. Rekao sam to na početku svog pontifikata, citiram samog sebe: “Dok se radikalno ne riješe problemi siromašnih, odričući se apsolutne autonomije tržišta i financijskih špekulacija i napadajući strukturalne uzroke nejednakosti, neće se riješiti problemi svijeta i ni jedan drugi problem. Nejednakost je korijen društvenih zala.” Znam da je ovo neugodno, ali to je istina.
Jedan brat mi je rekao: “Oče, vi puno govorite o siromasima, a malo o srednjoj klasi.” Možda je istina i zbog toga se ispričavam. Kad Papa govori, govori u ime svih jer Crkva je za sve, ali ne može izbjeći središnje mjesto siromaha u Evanđelju. I to nije komunizam, to je čisto Evanđelje. Nije Papa taj koji ih stavlja u središte Evanđelja, nego Isus. To je kamen temeljac naše vjere i o njemu se ne može pregovarati. Ako to ne prihvatiš, nisi kršćanin.
Drugi brat mi je rekao: “Ne budi tako strog prema bogatima.” Isus je bio čvršći od mene. Razmislite o tome što kaže o bogatima: “Jao vama bogataši!”, pa opet dalje… “Ne budi tako strog prema bogatima”. Jasno prepoznajem da poduzetnici stvaraju radna mjesta i pridonose gospodarskom razvoju. Pošteno je to reći. Rekao sam to nedavno u Singapuru, gledajući veličanstvenu šumu nebodera koji svjedoče o ovom doprinosu. Međutim, plodovi gospodarskog razvoja nisu dobro raspoređeni. To je evidentna stvarnost koja će, ako se ne promijeni, stvarati sve veće opasnosti. Ako nema politika, dobrih politika, racionalnih i pravednih politika, koje jačaju socijalnu pravdu, tako da svatko ima zemlju, krov i posao, da svatko ima poštenu plaću i odgovarajuća socijalna prava, ako toga nema, logika materijalnih otpada i ljudski otpad će se širiti, ostavljajući za sobom nasilje i pustoš. Ili je to harmonija socijalne pravde ili je to nasilje nakon pustoši.
Nažalost, vrlo često se upravo najbogatiji iz čiste pohlepe protive ostvarenju socijalne pravde ili cjelovite ekologije. Tu škrtost maskiraju ideologijom, ali to je stara i dobro poznata škrtost. Zatim vrše pritisak na vlade da podrže loše politike koje im ekonomski pogoduju. Moja baka uvijek je govorila: “Čuvajte se, jer vam vrag ulazi kroz džepove”. Vrag ulazi kroz džepove, uvijek. Mito ovdje, nešto tamo… i to iz tvog džepa. Rekao mi je međunarodni poduzetnik – koji ulaže u Argentinu kako bi proširio svoje poslovanje, koje vrlo dobro funkcionira i postoji dobar dogovor – koji je otišao predstaviti novi plan proširenja jednom ministru. Ministar ga je lijepo dočekao i rekao: “Prepustite ga meni. Pozvat ću ga.” Sutradan ga je nazvala ministrova tajnica i rekla: “Vidi, možeš doći za dva dana da ti damo dozvolu i sve ostalo.” Svratio je, dao mu sve papire, s potpisom, a kad je htio ustati, rekao mu je: “A koliko za nas?” “A koliko za nas?” Mito, zar ne? Vrag ulazi kroz džepove, ne zaboravite to.
Razumijem da neki od najbogatijih ljudi na svijetu to prepoznaju. Kažu da je sustav koji je omogućio bogatim – i dopustite mi da dodam, ponekad smiješnim – ljudima da steknu bogatstvo, nemoralan i da se mora promijeniti. Da moraju postojati veći porezi na milijardere. Tako je. Molim se da oni koji su ekonomski moćni izađu iz izolacije, odbace lažnu sigurnost novca i otvore se dijeljenju dobara koja imaju univerzalno odredište, jer sva ona proizlaze iz Stvaranja. Sva dobra potječu odatle i sva dobra imaju univerzalno odredište.
Teško se to može dogoditi, teško je, ali s Bogom je sve moguće. Kad bi ovaj vrlo mali postotak milijardera koji zgrabi većinu bogatstva planeta imao hrabrosti to podijeliti… Ali ne kao milostinju, već bratski podijeliti, kad bi imali hrabrosti to podijeliti… Kako bi to bilo divno biti za njih i kako bi to bilo pošteno za sve. Molim privilegirane ovoga svijeta da smognu hrabrosti za ovaj korak. Bit će puno sretniji. I bit ćemo još veća braća.
Ali nedavno sam rekao i da “siromašni ne mogu čekati”. Ako se narodni pokreti ne bune, ako ne dignete glas, ako se ne borite, ako ne probudite savjesti, stvari će biti teže. Pitam vas, čak i ljude srednje klase, koji se moraju žrtvovati sve više i više da spoje kraj s krajem, pitam ljude koji moraju plaćati vrlo visoke stanarine, koji ne mogu štedjeti, koji će možda ostaviti svoju djecu u goroj situaciji nego u kojoj su oni bili: vjerujete li da će najbogatiji podijeliti ono što imaju s drugima ili će nastaviti nezasitno gomilati? Pitanje.
Nemam monopol na tumačenje društvene stvarnosti: slušam. Nemam čak ni staklenu kuglu (ne postoji čarobna staklena kugla, to su prevare). Da, vidim nešto što me brine: da postoji perverzan način gledanja na stvarnost, način koji veliča gomilanje bogatstva kao da je vrlina. Kažem vam: to nije vrlina, to je mana. Bogatstvo je stvoreno da se dijeli, da se stvara, da se bratimi. Gomilanje nije kreposno, nije kreposno, raspodjela jest. Isus nije gomilao, nego je množio, a njegovi su učenici dijelili. Sjetimo se da nam je Isus rekao: ” Ne zgrćite sebi blago na zemlji, gdje ga moljac i rđa nagrizaju i gdje ga kradljivci potkapaju i kradu. Zgrćite sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne nagrizaju i gdje kradljivci ne potkapaju niti kradu. Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce.” Postoji privlačnost, rekao bih, “zaručenosti” između srca i bogatstva. Ali nisu lijepe zaruke s djevojkom, već zaruke sa svekrvom. Pažnja.
Slijepo natjecanje za što više novca nije kreativna sila, već bolestan stav, put u propast. To je neodgovorno, nemoralno, iracionalno ponašanje, ono uništava stvoreno i dijeli narode. Nemojmo prestati izvještavati o tome.
Anegdota iz moje obitelji. Među očevim rođacima, odnosno mojim drugim rođacima, bio je jedan vrlo bogat. Nije imao djece. Ali bio je škrt, škrt, škrt. I gomilao je novac i gomilao i gomilao. Bio je toliko škrt da su djeca svaki dan brinula o svojoj bolesnoj majci i morala su joj dati jedan jogurt ujutro i jedan popodne, ali on joj je ujutro davao pola jogurta da spasi onaj poslijepodnevni. Došlo je dotle. Umro je. Nisam mogao otići na sprovod, ali nakon dva-tri dana nazvao sam rođakinju i pitao je: “Kako je prošlo?”. “Bilo je tragično”, rekla mi je. “Što se dogodilo?” — “Nisu mogli zatvoriti lijes” — “Zašto?” — “Zato što je htio sve ponijeti sa sobom.” Ali morao je sve ostaviti, malo se moglo učiniti. To je sudbina.
Vapaj isključenih može probuditi i uspavane savjesti mnogih političkih vođa koji su, u konačnici, ti koji moraju provoditi ekonomska, socijalna i kulturna prava koja su već u temelju ustava, u zakonima, ali se ne primjenjuju. Prava priznata od gotovo svih zemalja, prava priznata od Ujedinjenih naroda, od strane društvenih doktrina svih religija, ali koja se vrlo često ne očituju u socio-ekonomskoj stvarnosti naroda. Mi smo kršćani, molimo se da nam Bog da mudrosti i snage za postizanje istinske socijalne pravde.
Socijalna pravda je izraz koji je stvorila Crkva, neodvojiva je od suosjećanja. Bog ima tri svojstva: blizinu, milosrđe i samilost. Ako, na primjer, želimo učiniti nešto društveno, moramo uzeti u obzir ova tri atributa. Socijalna pravda je neodvojiva od suosjećanja. Govorio sam o tome u Indoneziji. Znate li što je suosjećanje? Definitivno da. Suosjećanje znači trpljenje s drugim, dijeljenje njihovih osjećaja. To je lijepa riječ. Kao što znamo, zapravo, samilost se ne sastoji u davanju milostinje braći i sestrama u potrebi, gledajući ih s visoka, gledajući ih iz vlastite sigurnosti i privilegija. Suosjećanje znači biti blizu jedni drugima. Kad se ispovijedam, jer mi je Bog dao milost opraštanja, u 53 godine svećeništva nikada nisam uskratio odrješenje. Kad se ispovijedam, pitam da li daju milostinju. Koga mogu pitati? Odrasle ljude. Odgovaraju mi da. “A kada dajete milostinju, gledate li u oči onoga kome je dajete? Dodirujete li mu ruku? Ili ćeš baciti novac na nju i učiniti to?”. Ne znaju odgovoriti. Daju milostinju, ali nemaju onu samilost koja je tjelesna, koja je bratska, koja je duboka.
Bilo da dijelimo istu patnju ili smo dirnuti patnjom drugih. Istinsko suosjećanje gradi jedinstvo naroda i ljepotu svijeta.
Dehumanizirane ideologije promoviraju vrlo ružnu kulturu, “kulturu pobjednika” koja je aspekt “kulture bacanja”. Neki to nazivaju “meritokracijom”, drugi to ne imenuju, ali prakticiraju. To su ljudi koji, usredotočeni na određene svjetovne uspjehe, osjećaju pravo na prezir; oholo prezirući “gubitnike”. Paradoksalno je da vrlo često velika bogatstva nemaju mnogo veze sa zaslugama: ona su prihodi, ona su nasljedstva, ona su rezultat iskorištavanja ljudi i pljačkanja prirode, ona su proizvod financijskih špekulacija ili utaje poreza, proizlaze iz korupcije ili organiziranog kriminala. Općenito, mnoga se bogatstva skupljaju na ovaj način.
Nitko, sa zaslugama ili bez njih, nema pravo drugoga gledati s visoka, kao da ništa ne vrijedi. Ovaj oholi stav je suprotan suosjećanju: likovanje u vlastitoj nadmoći pred onima kojima je gore. To se ne događa samo najbogatijima: mnogi ljudi zapravo padaju u ovo iskušenje našeg vremena. Gledajući izdaleka, gledajući odozgo, gledajući ravnodušno, gledajući s prezirom, gledajući s mržnjom. Tako se stvara nasilje: tako se stvara tišina ravnodušnosti. Ta ravnodušna tišina koja autorizira urlik mržnje. Šutnja pred nepravdom otvara put društvenim podjelama, a društvene podjele otvaraju put verbalnom nasilju, a verbalno nasilje otvara put fizičkom nasilju, a fizičko nasilje ratu svih protiv svih. Tu se vraga vuče za rep. Prije tjedan dana ili možda malo manje, pustili su mi film jedne represije. Radnici, ljudi koji traže svoja prava na ulicama i policija koja im naplaćuje vrlo skupu stvar: visokokvalitetni papar sprej, jer se nisu imali pravo žaliti. Zato što su bili buntovnici, komunisti, ne, ne, ne, a vlast je bila nepokolebljiva i umjesto da plaća socijalnu pravdu, plaćala je papar sprej, to im je odgovaralo. Imajte ovo na umu. Svi moramo podići druge, svi to moramo učiniti.
Suprotan stav je “ostaviti to bačeno”, a ponekad se čak i rugati onima koji su pali. Zatim dolaze izgovori: “Jesam li ja čuvar svoga brata?”. Vjerujem da je to opravdanje, ne prvo, to je drugo najstarije opravdanje u Bibliji. “Jesam li ja čuvar svoga brata? Nemam vremena da se netko drugi brine o tome.” “On je kriv, nije pazio gdje stavlja noge, krenuo je opasnim putem, nije bio dovoljno inteligentan, nije se trudio kao ja.” Ovaj stav nije kršćanski, što je još gore, nije čak ni ljudski; to nije stav čovjeka dobre volje. Podižemo one koji su pali, uvijek, uvijek! Samo jednom u životu, samo u jednoj situaciji možete pogledati osobu s visoka: pomoći joj da se uspravi. Nikad u drugoj situaciji, uvijek ispred. Podižemo one koji su uvijek padali, sve one koji su pali, dobre ili loše, sa zaslugama ili bez njih. Neka nitko ne ostane tamo bačen, molim vas. Puno je ljudi izbačeno na ulicu, mnogo. Toliko ljudi koji nemaju što jesti i koji su tamo na ulici i traže nešto, koji su izgubili svoje domove, koji su izgubili posao ili koji su jednostavno ljudi koji nisu imali mogućnosti nastaviti dalje. Mogu biti bolesni ljudi, što god hoćete, ali samo leže. Pogledajmo tko je tamo bačen: neka nitko ne ostane tamo bačen. I onda, da, pogledaj dolje, ali da ga podigneš.
Prije nekoliko dana, kada sam posjetio školu “Irmãs Alma” (u Díliju, Istočni Timor), rečenica mi je izašla iz srca: “Bez ljubavi, sve se ovo ne može razumjeti”. Rad ispunjava te ljude, rad s djecom s invaliditetom. Jako lijepo, jer svi su plesali, i sve ostalo, ali bez ljubavi se ne razumije. Bez ljubavi prevladava ponašanje da ih se što prije otrese. Ovakva anegdota, promatranje. Vidite li mnogo patuljaka na ulici? Ima li mnogo patuljaka? Nestali su. Kad sam bio mlađi mogli smo ih vidjeti, a sada ih više ne viđamo. Kad vide da će biti patuljak, na otpad. To je politika “bacanja”, da nitko nije bačen, da ne biramo ljude zato što je jedan sposobniji od drugog, zato što ima više mogućnosti, zato što je više ili manje inteligentan. Svi, svi, svi. I ova škola u “Irmãs Alma” u Istočnom Timoru ostavila je snažan dojam na mene jer je primala djecu koja su imala neku mentalnu malformaciju ili koja su imala probleme od trudnoće. I tu mi je pala na pamet ova rečenica: “Bez ljubavi se ovo ne može razumjeti”. Eliminacija i selekcija čovječanstva se shvaća bez ljubavi.
Ako se ljubav eliminira kao teološka kategorija, etička, ekonomska i politička kategorija, gubimo orijentaciju. U matematici škrtoj na pogodnostima, individualizmu i gomilanju tome nema mjesta. Pod crnim velom nezadovoljstva uvijek upadamo u neki oblik “socijalnog darvinizma”. Znate li što je to? “socijalni darvinizam”? Zakon jačega opravdava najprije ravnodušnost, zatim okrutnost i na kraju istrebljenje, a ono uvijek dolazi od Zloga.
Socijalnu pravdu, pa i integralnu ekologiju, moguće je razumjeti samo polazeći od ljubavi. Prirodno pravo na dostojanstvo koje zaslužuju svi ljudi, mandat koji imaju sva društva da jamče zadovoljenje primarnih potreba, univerzalna obveza očuvanja prirode za one koji dolaze poslije nas, ništa od toga ne proizlazi iz ideologije, ne iz tablice množenja, nego iz ljubavi. Ne zaboravimo da smo “bez ljubavi ništa”.
Svi mi imamo poslanje tu ljubav konkretizirati u svakodnevnom životu, u obiteljskim odnosima, u specifičnom djelovanju svakog prostora zajednice, u mikro i makro odnosima, na sve to imamo pravo. U više navrata primijetio sam kako se polazeći od malih i perifernih rađa ona velika nada srca koja nas potiče da podignemo svoj pogled prema gore, prema širim horizontima koji nam daju snagu za poduzimanje dalekosežnih projekata koji obuhvaćaju više ljudi . Neka svjetlost svakog konkretnog iskustva zajednice zrači tako da cijelo čovječanstvo može prijeći mračne klance i nastaviti konkretnim putem.
Nastavak putovanja, nastavak putovanja generira drugačije društvo, ali ne polazeći od logike ponovnog utemeljenja koja, u konačnici, završava reprodukcijom kulture otpada, u ovom slučaju kulturnog otpada. Gledajmo sa zahvalnošću na povijest koja nam je prethodila, gledajmo sa zahvalnošću na tu povijest. Oni su naš temelj. Neka nam nitko ne ukrade povijesno sjećanje i osjećaj pripadnosti narodu, čak ni povijesno sjećanje na divlje, brutalne stvari. Mi Argentinci, koji od 46 milijuna stanovnika imamo samo oko 600.000 starosjedilaca, sjećamo se Roce koji je odsjekao glave svim starosjediocima: sramota. Zajedničko povijesno pamćenje.
Prije nekoliko dana upozorio sam stanovnike Timora na određene krokodile – jer postoje posebni krokodili koji dolaze iz Australije i za njih se kaže da imaju najjači ugriz od svih koji grizu – i čudno je, kad idu na plažu hodaju kao klokani. Skaču oslanjajući se na rep. Dakle, upozorio sam ih: čuvajte se krokodila koji žele promijeniti vašu kulturu, izgristi vašu povijest, natjerati vas da zaboravite tko ste. Materijalni kolonijalizam i ideološki i kulturni kolonijalizam uvijek idu zajedno, proždirući materijalna i nematerijalna bogatstva naroda. Razmišljam o nekim iskustvima u mojoj zemlji gdje se kolonijalizam naziva “litio” i gdje su mnogi ljudi iskorištavani.
Univerzalne vrijednosti izrastaju iz korijena svakog naroda, iz njegove ljepote koja nudi novo lice do divnog poliedra ljudske obitelji i zajedničkog doma. Postoje interesi koji su globalni, ali nisu univerzalni. Podsjetimo: globalno, ali ne univerzalno. Odnosno, pokušavaju sve standardizirati i podjarmiti. Budite oprezni s ovim, jer krokodili dolaze kamuflirani; budi oprezan, ali ne boj se.
Kukavičluk navodi mnoge političare da promijene svoja uvjerenja radi vlastite udobnosti. Kad ti namažu ruku, zar ne? Koliko to utječe na vas? Progurali su ih kroz mljevenje medija, društvenih mreža, bojali su se i kolebali. Zatim su zauzeli servilne stavove pred onima koji su bili ekonomski moćni kao u onom prizoru u Danielovoj knjizi u kojoj su se “satrapi, prefekti, namjesnici, vijećnici, rizničari, sudski savjetnici, suci” ničice poklonili zlatnom kipu da se spase iz peći. Poricanje plemenitih i velikodušnih ideala radi služenja bogu novca ili moći veliko je otpadništvo. Ne događa se to samo s političkim vođama nego i s društvenim akterima, sindikatima, s umjetnicima i intelektualcima… pa čak i sa svećenicima. Za reverende se kaže da imaju ogromne džepove. I ovo se događa.
Ulazak u milost onih koji imaju stvarnu moć donosi prednosti, pomaže u usponu, ne zaboravite ovaj glagol, birokratskoj piramidi formalne moći. Što? Popeti se na ovu birokratsku piramidu formalne moći, ali to je izdaja. Oni koji se penju, penju i penju stižu do vrha — mislim da sam to već rekao. Kad dođu do vrha, kad su na vrhu, što pokazuju? Ovo me je naučila moja baka. Oni su na vrhu i jedino što pokazuju je njihova zadnjica. Ovo je bit korupcije. To se ponekad događa otvoreno, s nehumanim govorima koji se djelovanjem pretvaraju u nepravednu politiku; drugi put, prikriveno, sa zaslađenim govorima koji se zauzvrat pretvaraju u nepravednu politiku kroz propuste. Da saznamo od čega se sastoji menadžer – ne zaboravimo – a kad govorim o menadžeru mislim u generičkom smislu riječi i na svećenika, biskupa. Od čega se sastoji menadžer? Ne morate toliko slušati što govori: morate vidjeti što radi. Stvarnost je uvijek superiornija od ideje. Ne zaboravite ovo načelo: stvarnost je superiornija od ideje. Možete davati dobre ideje i razgovarati, ali kakva je vaša stvarnost? Koja?
Morate pomoći političarima da se ne predaju krokodilima, da ne kleče pred zlatnim kipom od straha od peći. Morate biti čuvari socijalne pravde. Morate biti tamo da ih podsjetite u čijoj su službi. Moraš ostati tu kao udovica iz Evanđelja, koja inzistira, moli, tjera te da izgubiš strpljenje da oni ispune pravdu. To je taktika kojoj nas je Isus naučio. Sigurno ćete pronaći druge taktike, ali uvijek unutar nenasilja, molimo vas da uvijek radite za mir. Rat je zločin.
A sada bih se želio usredotočiti – nije ostalo puno – želio bih se usredotočiti na dvije konačne teme koje čine zadatak zajedničkim Crkvi i narodnim pokretima. To su pitanja koja me jako brinu.
Prvo: trgovina drogom, dječja prostitucija, trgovina ljudima, brutalna nasilja u četvrtima i svi oblici organiziranog kriminala koji rastu, rastu. Mislim na hrabru Argentinku, Peressutti, koja je strpana u zatvor jer je prijavila sve te stvari. Oni rastu, rastu na zemlji izoranoj siromaštvom i isključenošću koji su, u konačnici, uvjeti koji ih čine mogućima. Oni rastu kada nema socio-urbane integracije, a četvrti siromašnih ostaju marginalizirane, bez vode, kanalizacije, struje, grijanja, nogostupa, parkova, društvenih centara, klubova i župa. Nema ništa od ovoga. Rastu kada u ruralnim područjima nema odgovarajuće raspodjele zemlje, uravnoteženog teritorijalnog poretka, stalne potpore obiteljskoj poljoprivredi i poštivanja ruralne obitelji koja se na kraju podvrgava kriminalnoj moći. Moramo napasti strukturalne uzroke, ali u međuvremenu se moramo pozabaviti ovime. Dvije stvari u isto vrijeme.
Znam da niste policajci, znam da se ne možete izravno obračunavati s kriminalnim grupama kao što to rade mnogi dobri policajci, ali molim vas da se s njima nosite neizravno: osnovni posao koji obavljate vi i mnogi ljudi iz Crkve je vrlo često posljednja barijera zadržavanja. Nastavite se boriti protiv kriminalne ekonomije s narodnom ekonomijom. Ne znam je li legitimno govoriti o “popularnoj ekonomiji”. Mislim da je. A ako je to nešto što nitko ne razumije, provedite to u djelo da oni razumiju. Ne daj se, molim te. Znam da postavljam teško pitanje, ali je stvarno neophodno. Nijedna osoba, a pogotovo nijedno dijete, ne može biti roba u rukama trgovaca smrću, istih onih koji onda taj krvavi novac troše i večeraju s uglednom gospodom u najboljim restoranima. A kad govorim o djeci, govorim i o starijima. Odnosno, ljudska kultura jednog naroda može se vidjeti po tome kako se brine za svoju djecu i kako se brine za svoje starije osobe. Ako svoje starce šalje u “gerijatrijsko skladište” ili ih ostavlja da same umru od boli, ti ljudi nemaju ljudsku kulturu. Ako ne primaju djecu, ako se ne brinu o njima, ako im ne daju da rastu, ti ljudi nemaju budućnost. Ovo ne zaboravite: kultura, djeca i starci, čuvajte djecu i starce. Jednom sam pročitao, ne sjećam se više gdje, Deklaraciju o pravima djece i Deklaraciju o starijima, uvrštene u ustav jedne zemlje. Onda su došli drugi i maknuli ih, kao da kažu: “Naša država, ustavno, ne brine o djeci i starima”. Prilično teška poruka.
Također želim razgovarati s vama o drugim destruktivnim situacijama koje se infiltriraju u najsiromašnije sektore, ali koje utječu na sve društvene slojeve: online klađenje i nepravilno korištenje mreža. Toliko me rastužuje kada vidim da neke nogometne utakmice i sportske zvijezde promoviraju platforme za klađenje. Ovo nije igra, to je ovisnost. To znači zavući ruku u džepove ljudi, posebno radnika i sirotinje. Rekli su mi da se u gradu, koji dobro poznajem, proširila ta pojava i da umirovljenice idu po mirovinu i odmah se idu igrati. To je strašna stvar. A to uništava cijele obitelji. Budite oprezni i obratite pažnju na druge. Recite svima ono što ste rekli meni i razgovarajte o mentalnim bolestima, očaju i samoubojstvima koja se događaju u svakoj kući kada postoji igraonica s mobitelom.
To je jedna od negativnih stvari koje donosi tehnologija koja, s druge strane, čini toliko dobra. Tehnologija je dobra, ali donosi i ove stvari. Tu se mora naći ravnoteža, ne može se prepustiti logici profita. Poduzetnike informacijske tehnologije, digitalnih platformi, društvenih mreža, umjetne inteligencije molim: ostavite po strani aroganciju uvjerenja da ste iznad zakona. Poštujte zemlje u kojima poslujete i budite odgovorni za ono što se događa na platformama koje kontrolirate.
Imate obvezu izbjegavati propagiranje mržnje – to je jedna od misija socijalnog radnika – propagiranje mržnje, nasilja, lažnih vijesti – lažnih vijesti koje toliko vladaju – ekstremne polarizacije i rasizma. Također imate obvezu spriječiti korištenje mreža za širenje ovisnosti o kockanju, dječje pornografije ili omogućavanje organiziranog kriminala. Ne možete pljačkati podatke koje daju građani ili stvaraju javna tijela za svoju isključivu korist, a da ne vratite nešto ljudima. Molim vas, nemojte sebe smatrati superiornijim od bilo koga i mali savjet: plaćajte svoje poreze. Vrlo je važno. Ne sjećam se da sam ikada čuo: “Optužujem sebe da ne plaćam porez.” Dapače, oni su majstori u varanju. Koliko puta odete platiti u restoran ili supermarket i kažu vam: “Hoćeš li račun ili ne?”
Svako bogatstvo proizvod je rada mnogih ljudi i mnogih generacija, proizvod je javnih ulaganja u znanstvene spoznaje i državni razvoj infrastrukture. Sva “čuda” koja danas imamo dijelom su rezultat poduzetničke pameti, ali i najskromnije majke obitelji koja je odgajala djecu svojih radnika. Iz tog razloga, kao što je i nužno, ispravno je da se plodovi tolikog međugeneracijskog i zajedničkog truda raspodijele među svim članovima društva. Ovo je suosjećanje, jer se ne može objasniti bez ljubavi, ali je i čista pravda.
Za kraj, drage sestre, draga braćo, svi smo se promijenili u ovim godinama, neki smo zreliji, drugi smo stariji. Priznajem, nešto o čemu često razmišljam u posljednje vrijeme, možda zbog godina. Kako bih volio da nove generacije pronađu bolji svijet od ovoga što smo mi dočekali! Možda bih vam umjesto toga mogao reći da će naše potomstvo dočekati još gore: to nije pesimizam, svijet krvav ratovima, nasiljem, ranjen rastućom nejednakošću, opustošen uništavanjem prirode, otuđen dehumaniziranim stilovima komunikacije, potpuno neinformiran oblicima upravljanja informacijama, bez političkih, društvenih i ekonomskih paradigmi koje označavaju put, s malo utopija i golemim prijetnjama. Ako se ne slažete, raspravite o tome i ispravite me. To je ono što ja osjećam.
U takvom kontekstu, s druge strane, daje mi nadu vidjeti da podržavate zastave “zemlja, krov i rad” (tierra, techo y trabajo). Tri “t”. Zahvaljujem vam na ovome. Čak i pored sve ove mase pesimizma, još uvijek vjerujem u kvasac koji ima veću snagu. Ako ste kvasac, stvari će se promijeniti. Znam i da ste promijenili sastav Odbora Susreta, da ste palicu predali drugim mlađim voditeljima. I to mi se sviđa. Molim vas, nemojte steći naviku gomilanja. Nemojte upasti u pogrešku gomilanja prostora i držanja za njih. Uvijek promovirajte procese, procese koji se stalno obnavljaju. Kreatori procesa. Vrijeme nas nikad ne iznevjeri kada smo svjesni da putovanje niti počinje niti završava s nama. Kako stari kažu: “Ni sa mnom ni bez mene”.
Naš put nastavljamo sanjajući i radeći zajedno kako bi radnici imali prava, sve obitelji imale krov, svi poljoprivrednici imali zemlju, sva djeca imala obrazovanje, svi mladi ljudi imali budućnost, svi stariji imali dobru mirovinu, sve žene imale jednakost prava, suverenitet svi narodi, svi autohtoni narodi teritorij, svi migranti prihvaćanje, sve etničke skupine poštovane, sva uvjerenja slobode, sve regije mir, svi ekosustavi zaštitu. To je stalan put, bit će napredovanja i nazadovanja, bit će grešaka i uspjeha, ali ne sumnjajte: to je pravi put. A ako vam jednog dana bude dosadno i poželite se usporediti, usporedite se s osmijehom novorođenčeta, djeteta ili lukavim osmijehom starca ili starice: ovo će biti vaša probna ploča.
Govorim vam iz srca: molim za vas, molim zajedno s vama i molim Oca našega da vas čuva i blagoslovi, da vas ispuni svojom ljubavlju i da vas vodi na vašem putu, velikodušno vam dajući snagu koja nas održava, onu snaga koja je nada. Nada ne razočarava, ona je najslabija vrlina, ona je najslabija ali ne razočarava. Ta nada koja ne razočarava. Nemojmo se umoriti govoriti: nema osobe bez dostojanstva! Nema beznadne osobe!
I molim vas molite za mene. I meni treba, ja sam grešnik. A ako netko od vas ne može moliti, ja to poštujem, pošaljite mi barem pozitivnu energiju, molim vas. Hvala. (kta/ika)
© L’Osservatore Romano. Za pristup cjelovitom sadržaju, više informacija možete saznati ovdje.
