Pregled Crkve u Belgiji

Autor: Lisa Zengarini

Kršćanstvo je prvi put stiglo na područje današnje Belgije tijekom 4th stoljeća. Njegov prvi rezidencijalni biskup bio je Sveti Servazije koji je vodio biskupiju Tongeren između 346. i 359. godine. U tim ranim godinama kršćanska se vjera proširila u galsko-rimskim gradovima čime je počela definirati crkvenu geografiju teritorija s biskupijom Tongeren-Maastricht-Liège, uključenom u Crkvenu pokrajinu Köln, Njemačka, na istoku i biskupijom Cambrai u središtu i Biskupija Tournai, na zapadu, obje uključene u Crkvenu provinciju Reims, Francuska.

Sveti Willibrord iz Utrechta

Kršćanstvo se dalje održalo u 7. stoljeću zahvaljujući škotskim, irskim i anglosaksonskim redovnicima, uključujući svetog Willibrorda iz Utrechta (658.-739.), “apostola Frizijaca” i sveca zaštitnika zemalja Beneluksa.

Redovnici su izgradili nekoliko samostana, koji su ubrzo postali važna gospodarska, kulturna i misionarska središta oko kojih su se razvijali mnogi belgijski gradovi, uključujući Gent, Mons, Nivelles, Mechelen, Ronse, Leuze, Andenne, St. Hubert, Stavelot, Amay, Saint-Trond, Saint-Ghislain, Soignies. Atentat na biskupa Saint Lamberta od Tongeren-Maastrichta, u Liègeu 705. godine, pretvorio je tada malo selo u važno mjesto hodočašća i veliki grad u koji je kasnije premješteno sjedište biskupije. Grad je dobio dodatnu vjersku i političku važnost nakon 1000. godine. To je razdoblje svjedočilo velikom vjerskom i kulturnom procvatu. Utjecaj Crkve na društvo je rastao, o čemu svjedoči osnivanje brojnih samostana i velika mobilizacija za prvi križarski rat koji je vodio Godfrey iz Bouillona. Dvojica biskupa Liègea postali su pape: Fridrik od Lorraine (Stjepan IX.) i Jakov Pantaléon (Urban IV.).

Duhovna vitalnost

Urbani razvoj Europe između 12. i 13. stoljeća poklopio se s rađanjem novih vjerskih redova (dominikanci, franjevci, augustinci, karmelićani) koji su se ustalili u srcu nekoliko belgijskih gradova. Također je vidio difuziju iz Nizozemske beguinažepolumonaške zajednice laikinja neudanih ili udovica posvećenih molitvi i karitativnim djelima za siromašne. U tom su kontekstu procvjetali novi oblici duhovnosti koje su dodatno unaprijedili sestra Hadewijch, sveta Lutgarda iz Tondresa i sveta Julijana, promicateljica blagdana Tijelova, koji se prvi put slavio u Liègeu 1246. godine. Belgijska Crkva dobila je novi poticaj od “Devotio Moderna“, pokret katoličke duhovne obnove koji se između 14. i 15. stoljeća proširio iz Nizozemske u Njemačku, Flandriju i Italiju.

Osnivanje Katoličkog sveučilišta u Louvainu datira iz tog razdoblja. Prestižnu akademsku instituciju osnovao je 1425. godine papa Martin V. po nalogu brabantskog vojvode Ivana IV., a trebala je postati jedno od najvažnijih središta teološke misli katoličke protureformacije u 16. stoljeću.

Kako bi se suprotstavio širenju protestantske reformacije, španjolski kralj Filip II odlučio je reorganizirati Crkvu na teritoriju tadašnje španjolske Nizozemske i uveo inkviziciju. Godine 1679. kralj Charles II zatražio je i ishodio od pape Inocenta XI da se regija posveti svetom Josipu koji bi tako postao svetac zaštitnik Belgije.

Krajem 18. stoljeća brojna crkvena dobra konfiscirana su ili uništena, najprije od strane cara Josipa II. Habsburškog, u okviru njegove crkvene politike usmjerene na smanjenje autoriteta Katoličke crkve u Habsburškom Carstvu, a potom i tijekom Francuske revolucije.

Godine 1801. Konkordat potpisan između papinstva i Napoleona i bikova “Ecclesia Christi” i “Qui Christi Domini” preustrojio belgijsku Crkvu predočujući buduću crkvenu organizaciju neovisne Kraljevine Belgije.

Liberalni i socijalni katolicizam u Belgiji

Njegovu neovisnost, postignutu nakon belgijske revolucije 1830. godine, priznalo je papinstvo zahvaljujući dobrim uslugama kardinala Engelberta Sterckxa, nadbiskupa Malinesa, koji je uspio uvjeriti papu Grgura XVI. da prihvati njen liberalni ustav.

Godine 1832. Papa je Belgiju proglasio novom Metropolitanskom crkvenom pokrajinom. U novom političkom kontekstu pojavio se belgijski liberalni katolicizam nadahnut francuskim katoličkim svećenikom i misliocem Félicité Robertom de La Mennais (1782.-1854.) koji je krajem stoljeća, nakon kratkog razdoblja napetosti između Crkve i države (tzv. pod nazivom “Školski rat” – “Guerre scolaire”) pojavila se nova Katolička stranka kao vodeća politička snaga.

Nakon Prvog svjetskog rata, između 1920. i 1925. Belgija je bila domaćin povijesnog “Maline razgovori”, koji je prvi put okupio katoličke i anglikanske znanstvenike kako bi raspravljali o nizu ključnih pitanja koja su podijelila dvije Crkve od raskola kralja Henryja VIII. u 16.th stoljeća.

U 1930-ima mladi katolički svećenik, otac Edouard Froidure (1899.-1971.) dao je poticaj belgijskom socijalnom katolicizmu pokretanjem niza društvenih inicijativa za siromašnu djecu i mlade, uključujući Stations de Plein-air i Les Petits Riens. Nastavio je svoju neumornu borbu protiv siromaštva sve do iznenadne smrti 1971. godine.

Tijekom Drugog svjetskog rata belgijski su biskupi zauzeli jasan stav protiv kolaboracionista i pronacističkih skupina u zemlji.

Uloga belgijske Crkve u II. vatikanskom saboru

Belgijska crkva odigrala je presudnu ulogu na Drugom vatikanskom saboru. Jedan od njezinih najutjecajnijih eksponenata, kardinal Leo Jozef Suenens, nadbiskup Malines-Brussels bio je vodeći glas koji je zagovarao reformu u Crkvi. Poznati teolog koji je također bio rektor Sveučilišta u Louvainu, smatra se odlučujućom snagom iza koncilskih dokumenata ‘Lumen Gentium’ i ‘Gaudium et Spes’.

Papini posjeti

Belgiju je dvaput posjetio sveti Ivan Pavao II.: prvi put od 16. do 21. svibnja 1985. prigodom njegova apostolskog putovanja u Beneluks (11.-21. svibnja), drugi put 3. i 4. lipnja 1995. radi proglašenja blaženim Belgijca. misionar otac Damiano de Veuster, kojeg je papa Benedikt XVI. kasnije proglasio svetim 2009. godine.

Crkva koja se mijenja u društvu koje se mijenja

Slično drugim zapadnim zemljama, tijekom posljednjih šest desetljeća belgijsko je društvo svjedočilo dubokoj kulturnoj i vjerskoj transformaciji: s jedne strane, postalo je multietnička i multireligijska zemlja. S druge strane, to je sada sekularizirano društvo s manje praktičnih katolika, značajnim padom zvanja i više ljudi koji se ne slažu s katoličkim moralnim učenjima. O tome svjedoči i legalizacija pobačaja (1990.), te novi zakoni o eutanaziji (legalni od 2002.) i homoseksualnim brakovima (legalni od 2003.).

Opadanje vjerske prakse i zvanja

Prema posljednjem godišnjem izvješću o Crkvi u Belgiji koje je objavila Biskupska konferencija (CEB), 2023. godine 50% Belgijanaca identificiralo se kao katolici, u usporedbi s gotovo 53 posto zabilježenih 2018. Međutim, podaci također pokazuju da vjerska praksa i pohađanje crkve je puno niža. Godine 2022. 8,9% Belgijanaca izjavilo je da redovito posjećuju misu (u usporedbi s oko 50% u 1960-ima). Pad vjerske prakse manje je izražen u glavnom gradu Bruxellesu, zahvaljujući snažnoj stranoj prisutnosti.

Istodobno, posljednjih godina Crkva u Belgiji bilježi porast broja katolika koji traže da budu “dekršteni”. Što se tiče sudjelovanja na krštenjima, prvim pričestima i krizmama, vjerskim vjenčanjima i sprovodima, trend pada je zaustavljen nakon pandemije COVID-19. Slično tome, nastavljena su hodočašća. Godine 2022. četiri marijanska svetišta u zemlji (Scherpenheuvel, Oostakker, Banneux et Beauraing) ukupno su posjetila 1 270 000 posjetitelja.

Smanjenje posjećivanja crkve također je dovelo do zatvaranja ili prodaje nekoliko katoličkih crkava. Između 2018. i 2022. zatvorena je 131 crkva, dok je od 20 do 30 crkava također predano drugim kršćanskim denominacijama (uglavnom pravoslavnima).

Drugi razlog za zabrinutost je starenje redovnica i redovnica zbog manjeg broja zvanja. U 2018., u 278 zajednica flamanskog i 101 zajednice francuskog govornog područja između 70% i 80% bilo je starije od 70 godina.

Otpornost i promjene unutar Crkve u Belgiji

S druge strane, belgijska Crkva pokazala je određenu otpornost pred ovim izazovnim promjenama: povećala je svoju digitalnu ponudu, osobito nakon pandemije, koja se pokazala uspješnom, mnogi volonteri pridonose njezinim karitativnim i pastoralnim djelima i laici vjernici su pozitivno odgovorili u sinodskom procesu 2021.-2024.

Demografske promjene u belgijskom društvu donijele su i promjene unutar Katoličke crkve u zemlji: tijekom godina trima zajednicama koje govore francuski, flamanski i njemački pridružile su se i druge jezične zajednice proizašle iz imigracije. Godine 2021. bilo je oko 150 katoličkih zajednica stranog govornog područja (osobito poljskih, filipinskih i ukrajinskih), a oko jedne petine svećenika, đakona i župnih pomoćnika dolazi iz inozemstva (uglavnom iz Demokratske Republike Kongo, bivše belgijske kolonije).

Skandali zlostavljanja

Predanost Belgijske katoličke crkve zaštiti maloljetnika datira iz 1995. godine kada su biskupi osnovali neovisno povjerenstvo sa zadatkom da se pozabavi svim slučajevima koji više nisu kazneno gonjeni od strane civilnih vlasti jer su zastarjeli, a intenzivirali su se nakon javnog negodovanja zbog Slučaj Dutroux, ozloglašeni pedofil u zemlji uhićen 1996. zbog otmice i silovanja šest djevojaka i tinejdžera, od kojih je ubio četiri.

Godine 1997. kardinal Godfried Daneels, tadašnji nadbiskup Malines-Brussels, uspostavio je telefonsku liniju za žrtve, a 2000. osnovana je još jedna komisija koja se bavila pritužbama na seksualno zlostavljanje od strane svećenika.

Nakon slučaja Vangheluwea, biskupa Bruggea koji je dao ostavku 2010. nakon što je priznao da je više od desetak godina zlostavljao svog mladog nećaka, biskupi su dali daljnji odlučan poticaj borbi protiv zlostavljanja u Crkvi. Nakon izbijanja skandala biskupi su objavili pastoralno pismo u kojem su priznali da se crkveni poglavari u zemlji nisu adekvatno pozabavili problemom, priznali njegove teške posljedice, ispričali se žrtvama i zauzeli za “kulturu istine i pravde”. Nakon slučaja Vangheluwe biskupi su najavili strože kriterije u odabiru kandidata za svećenike i strože mjere za suzbijanje zlouporabe ovlasti.

Biskupi su 2016. izdali svoje prvo izvješće o slučajevima seksualnog zlostavljanja u belgijskoj Crkvi na temelju svjedočanstava žrtava prikupljenih između 2012.-2015. u crkvenim centrima za slušanje. 80 posto pritužbi odnosilo se na slučajeve koji su se dogodili prije više od 30 godina. 71 posto žrtava bili su muškarci, a zlostavljači su praktički uvijek (u 95 posto slučajeva) bili muškarci. Biskupi su tom prigodom ponovili svoju potpunu predanost potpori žrtvama i sprječavanju zlostavljanja.

Belgijska crkva ponovno se našla pod lupom javnosti u prosincu 2023., nakon emitiranja podcasta flamanskih novina Het Laatste Nieuws pod naslovom “Kinderen van de Kerk” (“Djeca Crkve”) s intervjuima s majkama i njihovom djecom koju su katoličke institucije dale na posvajanje u zamjenu za velike svote novca. Ponovno su biskupi, koji su se već ispričali 2015. u Saboru, izrazili suosjećanje s boli i traumom žrtava i pozvali na neovisnu istragu stanja koje su opisale uključene žene.

Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje