Na blagdan Uzvišenja sv. Križa, 14. rujna 2024., u župnoj crkvi sv. Vida u Okučanima, Pavao – Pavo i Marica Golub, podrijetlom iz župe Petrićevac kod Banje Luke, nakon 60 godina bračnog zajednštva obnovili su vjenčane zavjete, objavljeno je na mrežnoj stranici Bosne Srebrene.
Misu zahvalnicu na kojoj je sudjelovala uža i šira rodbina te brojni vjernici ove župe tim povodom slavio je okučanski župnik fra Ivo Brezović.
Tumačeći u prigodnoj propovijedi odlomak Ivanova Evanđelja – Prvo znamenje u Kani Galilejskoj (Iv 2, 1-12), osvrnuo se na Marijinu rečenicu: „Što god vam rekne , učinite!“ te pojasnio da su Pavo i Marica „doista kroz svoj, iako teški i prognanički život, slušali Isusa i činili štogod im je rekao“.
Nazočni su se na kraju mise pozdravili sa slavljenicima i zaželjeli im još mnogo Božjeg blagoslova i radosnih dana u ostatku zajedničkog života.
Pavo je rođen 27. lipnja 1938. godine u Šargovcu, župa sv. Ante Petrićevac, od oca Tome i majke Kaje r. Arabadžić. Roditelje je Bog obdaro s devetoro djece od kojih su dvije časne sestre sv. Vinka Paulskog – milosrdnice i to s. Bernardina (Dragica) i s. Celina (Ana).
Osnovnu školu je završio u Šargovcu, a stolarski zanat od 1954. – 1957. je izučio u Banjoj Luci kod majstora Antona Patza. Nakon odsluženja vojnog roka radio je u nekoliko tvrtki, a od 1971. je radio kao domar u školi u Šargovcu. Odatle njegova uzrečica da ima, „više škole od ikoga drugog, više od trideset godina“. Župna crkva je od kuće bila udaljena oko četiri kilometra i u nju je svake nedjelje išao na sv. Misu, a katkada je, zbog posla, mogao ići u nju i o blagdanima.
Marica je rođena 12. svibnja 1943. godine u selu Novakovići, također župa Petrićevac, od oca Ive Marušić i majke Anđe r. Laštro. Roditelji su imali 4 kćeri i sina. Mons. dr. Božo Laštro je Marici ujak, a imala je i tetku časnu sestru, također milosrdnicu – s. Zvonimiru (Katu).
Ona će u šali kazati kako je zajedno, dok su bili djeca, s banjolučkim biskupom, sada umirovljenim, mons. dr. Franjom Komaricom „čuvala krave“.
Pavo i Marica su se vjenčali 20. rujna 1964. godine u crkvi sv. Ante na Petrićevcu. Roditelji su dvojice sinova, Vitomira i Tomislava.
Ratne strahote u Bosni i Hercegovini nisu mimoišle ni njega ni članove njegove obitelji. Pavo je bio na radnoj obvezi u Glamoču, a sin Vitomir je također bio na radnoj obvezi u različitim mjestima Bosne. Tomislav se je na vrijeme uspio izvući i otišao u Zagreb.
Pred Veliku Gospu, kada je krenuo val prognanstva iz Banjolučke biskupije, 8. kolovoza 1995. godine, i njegova obitelj se našla na udaru pa su prešli Savu kod Davora.
Prije polaska su uspjeli sačiniti Ugovor o zamjeni nekretnina, pa su nakon provedene noći kod jedne obitelji u Davoru došli u Okučane u zamijenjenu kuću.
Pavo je ostvario mirovinu 1992. godine, pa ju je nastavio primati i pri dolasku u Hrvatsku, a kako je po zanimanju stolar, dio novaca, kao nadomjestak za malu mirovinu, na taj je način zarađivao.
Pavo i Marica su praktični vjernici i svake nedjelje i blagdana su na sv. Misama, a on za vrijeme mise kupi lemozinu, što su činili njegov otac pa i djed u svojim župnim crkvama.
Prvi je udario kolac za temelj novu crkvu u Okučanima. Prilikom njene izgradnje dao je svoj veliki doprinos. Njegov dragovoljni rad je prepoznat kako od crkvenih tako i od civilnih vlasti za što je dobio mnoga priznanja i zahvalnice.
Vođa je hodočasnika, naročito sv. Ivi u Podmilačje i u Mariju Bistricu.
Oboje su zahvalni Bogu na daru života iako je bilo mnogih nevolja kao što su različite bolesti. Bilo je teških dana u životu, no, nisu bili u potrebi da od ikoga posuđuju novac pa ni ono „pecivo“ kave.
Pavo je vedre naravi iz kojeg je zračila dobrota koja se širila u sredini gdje se je nalazio.
Mnogi ga pamte i po različitim „smicalicama“ koje je poznanicima znao namjestiti, ali sve u okvirima normale. (kta)
