S. Blaga Bunčuga izlagala je o temi „Dolazak sestara milosrdnica u Zadar i njihovo djelovanje u Zadarskoj nadbiskupiji“ na kolokviju povodom 150. obljetnice dolaska sestara milosrdnica u Zadar (1874. – 2024.) u subotu, 7. rujna, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru. S. Blaga je opisala okolnosti dolaska sestara u Zadar 1874. i njihovo djelovanje u karizmi Družbe do 1929., zatim djelatnu nazočnost milosrdnica u Zadarskoj nadbiskupiji nakon njihovog odlaska iz Zadra 1929. te povratak sestara u Zadar 1948. i njihovo djelovanje u Zadarskoj nadbiskupiji do danas, poručivši: „Zadnja desetljeća 20. st. su vrijeme velike apostolske živosti samostanske zajednice sv. Vinka Paulskog u Zadarskoj nadbiskupiji“.
U vrijeme dolaska prvih milosrdnica u grad Zadar 1874., Zadar je bio glavni grad Kraljevine Dalmacije u kojem je sjedište imao Dalmatinski sabor, odnosno Visoki zemaljski odbor kao izvršno i upravno tijelo. „Čuvši za dobročinstva sestara sv. Vinka u Hrvatskoj i u BiH, koje su 1845. počele širiti svoju karizmu milosrdne ljubavi i u Hrvatskoj, taj je Odbor odlučio pozvati ih u Dalmaciju, gdje ih još nije bilo. Želio im je povjeriti njegu bolesnika u četiri dalmatinske bolnice – u Zadru, Šibeniku, Splitu i Dubrovniku. S tim su se složili mjesni biskupi i ravnatelji bolnica“, rekla je s. Blaga. Molbu Odbora od 12. svibnja 1874. poglavarstvo Družbe sa sjedištem u Frankopanskoj ulici u Zagrebu je prihvatilo, pod uvjetom da dolazak sestara u Dalmaciju bude postupan, jer te godine Družba je mogla izdvojiti samo 12 sestara, rekla je s. Blaga.
Odbor je odlučio da sestre dođu najprije u zadarsku bolnicu koja je tada imala najviše bolesnika, 700 godišnje. „Tako su 12 sestara milosrdnica iz Zagreba krenule za Trst, odakle su parobrodom stigle u Zadar 1. rujna 1874. te se s ljubavlju posvećuju bolesnima i nemoćnima u civilnoj bolnici, koja se u to vrijeme nalazila u povijesnoj jezgri grada, u kompleksu obnovljene palače Cedulin, u ulici Jurja Barakovića. Vidljivih tragova te bolnice danas nema“, rekla je s. Blaga. Na spomen-ploči na tom mjestu piše da je tu od 1611. do 1804. bila vojna bolnica, od 1804. do 1887. civilna bolnica, a od 1806. do 1811. Medicinski fakultet.
Djelovanje sestara milosrdnica u Zadru do talijanske vlasti 1923. godine
Prvih dvanaest sestara koje su došle u Zadar su: Klotilda Scamperle, kućna poglavarica, Sabina Nachtigall, Peregrina Skube, Marcela Tominc, Metodija Laurenčić, Simforoza Semene, Ema Krušnik, Blandina Stockl, Emerika Stanonik, Kazimira Praprotnik, Modesta Skerl i Leonarda Želje.
Bunčuga je podsjetila i na zapis povjesničara C. F. Bianchija da je 1632. u Zadru odsjeo sv. Vinko Paulski, kad se kao vrhovni kapelan francuskih galijaša vraćao iz Albanije. „Spomen na taj događaj čuvala je crkvica iz 1777. na gradskim bedemima pokraj glavnih lučkih vrata, s oltarom za kojim su se služile mise za galijaše. Taj oltar bio je podignut na čast Gospe Žalosne i sv. Vinka. Te crkvice sada nema, ali dolaskom sestara Zadar je opet osjetio nazočnost toga velikana kršćanske ljubavi“, poručila je s. Blaga.
Sestre su radile i živjele u bolnici brinući za tjelesno, duševno i duhovno zdravlje bolesnika. Za organizaciju njihovog bolničkog rada brinula se njihova kućna poglavarica – tu je službu 42 godine obavljala s. Margareta Huber. Kad je ona slavila 50. obljetnicu redovničkih zavjeta, pred bolnicom su je svečano dočekali bolesnici, liječnici i bolničko osoblje te su je posipali cvijećem.
Kada je 27. lipnja 1887. otvorena bolnica u zadarskom predjelu Kolovare, bolesnici i sestre prelaze iz grada na tu lokaciju, gdje se i sada nalazi Opća bolnica Zadar.
Povijesni događaji u Europi početkom 20. st. pogodili su Zadarsku nadbiskupiju, pa i milosrdnice koje su se zatekle u talijanskom dijelu Zadarske nadbiskupije, jer je ona 1922. podijeljena na talijanski dio i područje Kraljevine SHS.
„U to vrijeme za bolesnike su skrbila tek četiri liječnika i tada već 20 sestara, kojima su pomagala dva bolničara i dvije bolničarke. Bio je i bolnički kapelan. Sve sestre stanovale su u bolnici, u upravnom paviljonu. Njihovim radom bili su zadovoljni uprava bolnice i bolesnici“, rekla je s. Blaga. Upravu bolnice 1923. preuzimaju Talijani te se mijenja položaj sestara i osoblja. Ondašnja poglavarica zapisala je da ih se ravnatelj „htio riješiti zbog narodnosti“ te je tražio od Italije da u bolnicu dođu talijanske sestre redovnice.
Trideset hrvatskih sestara 24. travnja 1923. dobivaju otkaz te su svoju službu predale talijanskim sestrama iz Brescie. Zadar su napustile 31. kolovoza 1923., u želji da se vrate „kad Zara postane Zadar“. Slično se dogodilo i sa sestrama koje su u međuvremenu počele djelovati u tri podružnice.
Na molbu Gradskog poglavarstva, tri sestre došle su u Dom staraca 1. rujna 1875., gdje poslužuju potrebne u blizini crkve sv. Frane. Zbog većeg broja korisnika izgradila se veća zgrada u koju su se sestre i štićenici uselili 1883.; to je sada Dom za odrasle osobe sv. Frane u Zadru. „Kućna poglavarica sestara koja je vodila njihov rad i duša te ustanove bila je s. Marija Zoller koju su štićenici nazivali svojom majkom. Tu je službu obavljala 33 godine (1885.–1913.)“, istaknula je s. Blaga. U toj zgradi svakog dana 30 siromaha dobivali su objed, a svakog utorka više od 200 ljudi kruh sv. Ante. I tu su sestrama talijanske vlasti dale otkaz te napuštaju tu ustanovu 16. rujna 1923., te su se tu zaposlile talijanske redovnice. Toga je dana Zadar napustila i s. Stošija Paparella koja je čuvala i odgajala sirote mališane u Dječjem čuvalištu.
U Dječačkom sjemeništu ‘Zmajević’ i u Centralnom bogoslovnom sjemeništu (CBS) u Zadru sestre su počele djelovati 1. kolovoza 1902. godine. U dječačkom sjemeništu tri sestre radile su u kućanstvu do 1922., a u CBS-u kojeg su pohađali kandidati Zadarske metropolije pet sestara je djelovalo do 1929. godine.
Od 1929. do 1934. u gradu Zadru nema sestara milosrdnica, ali djeluju u Benkovcu od 1934. do 1940., gdje dolaze na poziv benkovačkog župnika, uz podršku šibenskog biskupa Jeronima Milete. Prve četiri sestre stigle su u Benkovac 25. kolovoza 1934., a 9. listopada te godine otvorile su dječji vrtić, potom tečaj krojenja i šivanja za djevojke i žene te su pomagale u župnoj crkvi. Poučavale su djecu u vjeri, pomagale siromašni narod tražeći od drugih pomoć za njih, nabavljale su liturgijsko ruho za crkvu u Benkovcu. Živjele su skromno.
Sestre djeluju u Svetom Filipu i Jakovu (1940. – 1965.) u biskupijskom ljetnikovcu za odmor sjemeništaraca i svećenika Šibenske biskupije i Zadarske nadbiskupije.
U grad Zadar sestre se vraćaju nakon 19 godina, kad je Zadarska nadbiskupija opet ujedinjena te šire djelovanje u Zadarskoj nadbiskupiji, otvarajući svoje podružnice na kopnu i otocima.
Glede podružnica u gradu Zadru, na poziv tadašnjeg provincijala da im vode kućanstvo, sestre su prvu podružnicu otvorile u Samostanu sv. Frane gdje su došli 30. prosinca 1948. godine. S. Julija Pupić za kućanske poslove i s. Venancija Ljubanović u kuhinji djelovale su u samostanu skoro 40 godina. Sestre su djelovale u samostanu sv. Frane do 29. siječnja 2023., kad su ga nakon 73 godine djelovanja napustile zadnje sestre u službi: Božena Jakić, Ksenija Dukić i Emila Maraš. Tijekom desetljeća u samostanu sv. Frane izmijenilo se oko 40 sestara.
Sestre su došle tu u teško poratno vrijeme. U samostan 1950. dolaze franjevački sjemeništarci i bogoslovi te prvim sestrama dolaze pomoći još dvije sestre. Od njih, s. Ludvika Simonič 1951. počinje svirati i katehizirati u župi Srca Isusova na Voštarnici u Zadru, gdje djeluje 17 godina. Sestre su s vremenom počele uređivati i crkvu. Kad je 1984. izrađena nova crkva i pastoralni centar na Voštarnici u Zadru gdje sestre i sada djeluju, počele su živjeti u župnoj kući na Voštarnici, nakon što su prethodno živjele u samostanu sv. Franu, a služile su na Voštarnici.
Djelovanje bolničkih sestara od 1951. do 1965. godine – u građanskom odijelu
Nakon Drugog svjetskog rata sestre su dobile otkaz i od komunističkog režima; mogle su raditi pod uvjetom da redovničko odijelo zamijene građanskim, što su one odbijale učiniti.
No, da Družba ostane vjerna karizmi i u teško vrijeme, vrhovna uprava Družbe, uz dozvolu Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu, dopustila je sestrama da rade u građanskom odijelu. Sestre od 1951. opet rade u zadarskoj bolnici, ali zbog zabrane komunističkih vlasti stanuju izvan bolnice u unajmljenim stanovima i rade u građanskom odijelu. Prva sestra, s. Savina Ivanušec, počela je raditi 12. rujna 1951., a uskoro joj se pridružila s. Fileja Norac-Kljajo. Obje su radile kao instrumentarke u operacijskoj dvorani. U bolnici su imale stan i hranu.
Bolnička uprava tražila je nove sestre koje su s vremenom stizale, no one nisu mogle stanovati u bolnici, nego po privatnim kućama. Pod vodstvom njihove poglavarice s. Fileje zajedno su se nalazile na ranoj misi u crkvi sv. Šime ili sv. Mihovila, gdje su obavljale i pobožnosti. To ih je održalo u redovničkom životu. „Premda su radile u građanskom odijelu, u bolnici i u gradu znalo se da su redovnice i narod ih je volio i poštivao. S. Antica Žuljević, ovogodišnja stogodišnjakinja, još je jedini svjedok tih teških vremena“, rekla je s. Blaga. Od 1991. sestre opet rade u svom bijelom redovničkom odijelu. Zadnja sestra milosrdnica, s. Vilma Šurjak, sadašnja predstojnica samostana sv. Vinka u Zadru, prestala je raditi u bolnici 2023. godine. Zbog zdravstvenog djelovanja u Domovinskom ratu, s. Vilma ima i status hrvatske braniteljice, i još nekoliko sestara.
Izgradnja samostana sv. Vinka Paulskog u Zadru
Da bi Družba okupila raspršene sestre, nekoliko sestara živjele su u samostanu u Kaljskoj ulici, 14 u Zadru (1961.–1965.), nedaleko od crkve sv. Ivana na Relji, gdje su kupile obiteljsku kuću i živjele od 26. listopada 1961.; ostale su i dalje stanovale u privatnim kućama. Tu je kuću Družba prodala 1. lipnja 1965. i tim sredstvima ubrzala završetak gradnje vlastitog samostana u kojem će zajedno stanovati sve sestre. Bio je to novoizgrađeni Samostan sv. Vinka, u ulici Sv. Vinka Paulskoga 25 u Zadru, gdje sestre žive od 1966. do danas.
Kupnju zemljišta i izgradnju samostana vodila je s. Himerija Ratkaj; pomogli su joj umirovljeni profesor don Dinko Beritić i njegov prijatelj, pravnik Franulović. Podrum samostana dijelom je već bio iskopan, no komunističke vlasti su naredile da ga se zatrpa, bojeći se da ne bi postao bogoslužnim prostorom.
Temeljni kamen za novi samostan blagoslovljen je 25. studenog 1964., a na blagdan Gospe od Zdravlja, 21. studenoga 1965., prva se u prizemlju nedovršene kuće nastanila s. Himerija. Kuća je bila pod krovom 1966. godine i 1. svibnja te godine, na blagdan sv. Josipa radnika, samostan je bio otvoren, rekla je s. Blaga.
U njemu su se kao zajednica okupile sve sestre iz Zadra (iz Kaljske i koje su živjele u privatnim kućama) te nove koje su pristigle u Zadar. Prva kućna poglavarica bila je s. Ludvika Simonič (1966.–1969.), dotadašnja pastoralna suradnica na Voštarnici. Samostan je svečano blagoslovio, a kapelu i oltar posvetio 27. veljače 1967. tadašnji pomoćni zadarski biskup Marijan Oblak.
Odgojna djelatnost sestara u dječjem vrtiću ‘Blagovijest’ u samostanu sv. Vinka
U Domovinskom ratu sestre trpe s narodom. Od granata se sklanjaju u podrumu susjeda, kod obitelji pok. Mira Šarina; 31. prosinca 1991. njihov samostan u Zadru pogodile su dvije granate. Sestre zaposlene u bolnici i domu umirovljenika su radile. Sestre Melita Bošnjak, Gracijana Gracin i Vilma Šurjak bile su mobilizirane na službu u Oružanim snagama Republike Hrvatske, u ratnoj bolnici Šiška.
Iz samostana sestre su razvijale daljnje djelatnosti na zdravstveno-socijalnom i prosvjetno-odgojnom polju te u župnom pastoralu.
Sestre su djelovale u zadarskoj Općoj bolnici, u Zubnoj ambulanti kod crkve sv. Šime, u Đačkom domu na Relji u Zadru, od 1967. u župi sv. Ivana u Zadru gdje i sada djeluju, u Nadbiskupskom ordinarijatu (1970.–1976.), u Nadbiskupskoj srednjoj školi za spremanje svećenika (1978.–1994.), u Domu za starije i nemoćne osobe na Puntamici u Zadru (1990.–2008.), u bolnici u Biogradu n/m (2001.–2012.), u župi Kraljice Mira na Stanovima u Zadru, u crkvi sv. Šime u Zadru (2006.–2024.) te u pastoralu više izvangradskih župa na kopnu i na otocima.
„Svoju djelatnost čuvanja djece koju su u svom samostanu započele 1973., okrunile su 1993., usred Domovinskog rata, otvorenjem dječjeg vrtića ‘Zvončići’, koji se od 1999. zove ‘Blagovijest’, u novoj zgradi koju su podigle u samostanskom dvorištu. Nažalost, zbog manjka sestara koje bi mogle voditi vrtićku djelatnost, 2024. prostor vrtića iznajmile su zadarskom Dječjem vrtiću ‘Školjkica i More’ i tako se ta djelatnost pod njihovim krovom ipak nastavlja“, rekla je s. Blaga. Radove u izgradnji vrtića nadgledala je kućna poglavarica s. Andrijana Mirčeta (1992.– 1998.), sadašnja provincijalna poglavarica Družbe.
S. Blaga je podsjetila da su sestre još 1973., u komunizmu, na brojne molbe roditelja koji su živjeli u blizini njihovog samostana, počele u skrovitosti čuvati i odgajati djecu jasličke i predškolske dobi. „Imale su veliko srce koje je željelo izaći ususret potrebama obitelji. U skučenim prostorima u prizemlju samostana godišnje su brinule za oko 30 djece. Otud želja sestara da nakon pada komunizma izađu iz nametnute ilegale i da u hrvatskoj državi nastave s tim radom stručno i kvalitetno. Stoga je Provincijalna uprava iz Splita uputila mlade sestre na studij predškolskog odgoja i počela graditi vrtić“, rekla je s. Blaga. Financijski su ih u tome najviše pomogli dobročinitelji iz biskupije Münster, na preporuku nadbiskupa Oblaka i mons. Pavla Kere. Vrtić je blagoslovljen 30. rujna 1993., a djeca su ga počela pohađati 4. listopada 1993. godine. Taj je vrtić do danas bio drugi dom više stotina mališana“, poručila je s. Blaga.
Provincija Navještenja Gospodinova iz Splita otvorila je u Zadarskoj nadbiskupiji još nekoliko svojih podružnica: od 1977. u Svećeničkom domu ‘Zmajević’ u Zadru gdje i sada djeluju i u Nadbiskupskom domu (1977.–2023.). Izvan Zadra, sestre su djelovale u četiri župe: Božava (1949.–1952.; 1963.–1978.), Biograd n/m (1950.–2022.), Tkon (1971.–2002.), Banj (1972.–1985.), Pakoštane (1982.–2013.) i peta župa, Kistanje, gdje sestre od 1999. i sada djeluju. U svim tim mjestima sestre su značajno doprinosile župnom pastoralu. Okupljale su mlade i u Marijanskoj vinkovskoj mladeži.
„Gospodin je blagoslovio rad sestara u Kistanjama trima zvanjima za našu Provinciju. To su s. Elizabeta Glasnović koja djeluje u Šibeniku, s. Veronika Ćibarić koja je u misiji na Salomonskim Otocima i s. Marija Palić koja je u provincijalnoj kući u Splitu. Četvrto zvanje, kandidatica Bernardica Berišić, u Splitu je na početku redovničke formacije. Za svaku od njih Bogu zahvaljujemo“, poručila je s. Blaga.
„U općoj duhovnoj i moralnoj krizi današnjice, očevidna je i kriza crkvenih zvanja, zbog koje je manjak članica zajednice sestara milosrdnica te se one postupno povlače sa širokog polja svog apostolata u karizmi Družbe, ali se zato, predane volji Božjoj, u svojim samostanskim zajednicama, gorljivo posvećuju apostolatu molitve i žrtve te u ovoj svojoj jubilarnoj godini radosno kliču svoj Tebe Boga hvalimo za sve milosti koje im je u obilju dijelio i još uvijek dijeli kroz dugo razdoblje njihove djelatne nazočnosti u Zadarskoj Crkvi“, poručila je s. Blaga Bunčuga.
S. Blaga je od 1978. do 1994. radila kao prof. Hrvatskog i Engleskog jezika u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zadru. Sada je savjetnica provincijalne poglavarice. Za tisak je priredila tri sveska povijesti Družbe sestara milosrdnica, suautorica je trećeg sveska i sada priprema četvrti svezak o djelovanju Družbe.
Dr. Dundović o bolnici u Zadru u kojoj su 1874. počele raditi sestre milosrdnice
Izlaganje „Društveno-političke i crkvene prilike u Zadru u drugoj polovini 19. stoljeća“ održao je dr. sc. don Zdenko Dundović. „Druga polovina 19. st. u Zadru bila je burna, ali i plodonosna u društveno-političkom i u crkvenom smislu, u što se uklapa i dolazak sestara milosrdnica u Zadar 1874. i njihovo karitativno djelovanje“, rekao je dr. Dundović. Opisao je odnos Crkve i države tijekom Druge austrijske uprave u Dalmaciji, čije je pokrajinsko središte, odnosno središte Kraljevine Dalmacije u tom razdoblju bilo upravo u Zadru.
„Sredina 19. st. u Europi i na području hrvatskih zemalja, obilježena nacionalnim buđenjima, imala je odjeka i u Zadru, gdje se u procesima nacionalnih integracija formiraju dva osnovna pravca: slavo-dalmatinski, koji se preko autonomističkog preoblikovao u talijansko-iredentistički pravac te aneksionistički, politički koncept hrvatske nacionalne integracije koji je pretendirao ujedinjenju Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. Temelji tih oprečnih političkih modela su u nacionalno podijeljenom stanovništvu Dalmacije“, rekao je dr. Dundović.
„Pod djelokrug Dalmatinskog sabora došle su 1861. sve dalmatinske bolnice, pa i zadarska koja se nalazila u staroj zgradi na Poluotoku i smatrala se najboljom u cijeloj pokrajini. Tada su bolničke, stručne poslove obnašala tri liječnika (dva primarijusa i jedan liječnički pomoćnik), jedna primalja, devet bolničara ili bolničarki te po jedan kuhar i vratar.
O nužnosti bolničke skrbi u Zadru u drugoj polovini 19. st. svjedoče česte pojave tuberkuloze i malarije u zadarskoj okolici, epidemije kolere, šarlaha i boginja. Nepovoljne zdravstveno-higijenske okolnosti nametnule su potrebu izgradnje nove bolničke zgrade, koja je svečano otvorena u predgrađu Arbanasi 27. lipnja 1887. godine. Nazvana je Pokrajinskom bolnicom (središnjicom za cijelu Pokrajinu), a odgovarala je najstrožim zahtjevima tadašnje medicinske znanosti i potreba.
Bila je paviljonskog tipa (pet glavnih paviljona i nekoliko popratnih), a raspolagala je s ukupno 180 ležaja. U zadarskoj Pokrajinskoj bolnici od osnutka su radile sestre reda sv. Vinka Paulskog, a njihova nadstojnica Margarita Huber je 1902. dobila visoko priznanje, medalju kraljice Elizabete. Nakon toga, u novinama se više puta pisalo o njoj i njenoj zajednici u Zadru“, rekao je don Zdenko.
Povodom 80. rođendana i 40 godina njenog nadstojništva, objavljena je biografija s. Maragrite s osobinama: „ljubazna, slatka, čvrsta, čedna, iskrena, pobožna, blaga, ozbiljna, dostojanstvena, ustrajna, odana, privržena, požrtvovna“. Krasila ju je i profesionalnost, mudrost i znanje. Njenu smrt u 84. godini života zabilježile su novine, ističući njene velike zasluge kao skromne i samozatajne „Sestrice Margarete Huber“. „Njeno njemačko podrijetlo joj je osiguralo i naklonost vlasti, što je dijelom moglo utjecati da je s. Margareta neprekinuto vršila službu predstojnice zajednice od 1875. do 1917. godine“, rekao je dr. don Zdenko Dundović.
I.G.
Foto: I. Grbić
