Aristotel uči da je “definicija” prvi čin intelekta kada se konstruiraju argumenti ili se čak pokušava razumjeti. Sada za Filozofa, definicija je izvedena iz bitnih svojstava nečega – to jest – njegove prirode. Nije bilo slobode maštanja o definiciji prirode nečega, već su u to morala ući neka kritička zapažanja. Na primjer, bit trokuta – što je to? Neki bi mogli reći da zbroj njegovih kutova iznosi 180 stupnjeva. Međutim, Aristotel bi rekao da je to nebitna karakteristika trokuta. Dakle, oni koji su ga definirali takvim bili su više upoznati s njegovom neesencijalnom dimenzijom nego s njegovom stvarnom prirodom. Slučajna priroda definitivno može biti isto što i nužna, ali za Aristotela činjenica da je to bio trostrani, zatvoreni objekt, to je ono što ga je definiralo kao trokut i kroz to je dovelo do njegovih kutova od 180 stupnjeva .
Sada primijenimo ovo na duhovni život. Isus pita: “Što vi kažete, tko sam ja?” On ne traži samo svoje učenike, on posebno traži svoju Crkvu. Kako bi odgovorila? Koji je suštinski aspekt Isusa? Da je On Krist – On je Sin Božji. Istina je da iz toga nužno proizlaze posljedice – i treba ih znati. Ipak, moramo započeti s onim što je najvažnije o Isusu.
Na neki način – putem promatranja i u raspravi s nekim doista mudrim ljudima – Crkva ima tendenciju usredotočiti se na slučajno (nebitno) bez sređivanja njihovog nužnog aspekta na ono što je bitno. Živimo za kutove trokuta, a ne za oblik koji uzrokuje te kutove. To znači da duh nije prisutan u onome što radimo – i to bi se s pravom moglo nazvati “održavanjem”. Dakle, vanjski oblik se ipak može pojaviti, ali ne iz pravih razloga. Razmislite o tome sada u smislu odnosa: volimo ono što osoba proizvodi, a ne osobu. U tom smislu ne poznajemo narav Crkve, Krista ili njezino poslanje ako smo najprije zaokupljeni nebitnim.
Dakle, zaronimo malo dublje u ovo – pustimo se osjećati neugodno s temom. Što je bitno za duhovni život? Ljubav. Ali što je to? Kako se definira? Ljubav prema kome? Ljubav prema Bogu? Ljubav prema bližnjemu? Što je prvo? Zašto je ljubav prema Bogu na prvom mjestu? Proizlazi li iz toga kao posljedica naša ljubav prema bližnjemu? Koje su nužne posljedice prve ljubavi prema Bogu u palom stanju?
Zbog toga – vjerujem da je krajnje temeljno ne ometati se slučajnim aspektima vjere sve dok prvo ne budemo sigurni da se vodi računa o temeljima: i duhovnim, i vrlinskim, i intelektualnim. Svaki dobar trener neće pristupiti temi s uzvišenim idealima, već će razviti temeljne blokove prije nego što na njima gradi. Tako nas mora Duh Sveti, voditelj, savjetnik, vodič i Gospodin, disciplinirati u definiranju Crkve i njezina poslanja u odnosu s Kristom.
Fotografija: Javno vlasništvo