Isus danas nudi čudesan obrok za mnoštvo koje ga slijedi, događaj koji gleda unatrag u povijest i naprijed u budućnost. Kako?
Evanđelje (Pročitaj Iv 6,1-15)
Sveti Ivan nam govori da je blizu Galilejskog jezera veliko mnoštvo slijedilo Isusa kao odgovor na to što su svjedočili njegovim čudima iscjeljenja. Iako su se On i njegovi učenici “popeli na goru”, mnoštvo ih je progonilo. Zatim sveti Ivan ubacuje detalj koji se čini nevažnim za priču: “Bliži je židovski blagdan Pashe.” Radnja ovdje nema nikakve veze s Pashom – ili ima? Zašto ga sveti Ivan stavlja u kontekst Pashe? Jedini mogući odnos između ove priče o ljudima koji jedu i Pashe jest da obje imaju obrok. Zasigurno sveti Ivan želi da uspostavimo tu vezu, imajući to na umu dok se priča odvija.
Dok se gomila približava, Isus pita Filipa: “Gdje možemo kupiti dovoljno hrane da jedu?” Sada priča postaje jako zanimljiva jer nam Sveti Ivan kaže da je pitanje test. Kakav je odgovor Isus tražio? Je li očekivao da Filip zna da će čudesno nahraniti mnoštvo? U jednom drugom javnom čudu (Njegovom prvom) koje je Isus izveo s hranom, Njegova Majka, Marija, shvatila je da se nedostatak vina treba obratiti samom Isusu (vidi Iv 2,1-11). Je li Isus očekivao da će Filip slijediti Marijin primjer?
Filip ne razmišlja o čudu. On uopće ne razmišlja o pitanju koje je Isus postavio. Pitanje je bilo “gdje”, ali Filip razmišlja o “kako”. Njegove misli su o nedostatku novca, a ne o hrani. Da je razmišljao o nedostatku hrane za toliko ljudi, možda bi se sjetio temeljnog događaja iz izraelske povijesti. Kad je Mojsije oslobodio Božji narod iz ropstva u Egiptu, u pustinji su osjetili nestašicu hrane. Lijek je bila Božja opskrba “manom”, kruhom koji je kišio s neba na početku svakog dana tijekom četrdeset godina, održavajući Izraelce na životu na njihovom putu kući u Obećanu zemlju.
Andrija, brat Šimuna Petra, bio je nešto bliže meti. Nije mislio na Mojsija i manu, ali možda je mislio na još jedno čudo hrane u povijesti Izraela. Kad je Andrija primijetio da dječak ima “pet ječmenih kruhova i dvije ribe”, možda se podsjetio na priču o proroku Elizeju, koji je jednom čudesno povećao ječmene kruhove da nahrani mnoštvo (više o tome u našem Prvom čitanju) . Njegovo prigušeno pitanje (“Što će ovo za tolike?”) sugerira da je mislio da je barem moguće da je Isus mogao učiniti ono što je Elizej učinio.
Ako je tako, Andrew je bio u pravu. Isus je cijelo mnoštvo “zavalio” na travu. Ovo je važna riječ u priči jer evocira budući događaj koji se također dogodio za vrijeme Pashe. Za pashalnu večeru, Isus i njegovi učenici “sjeli su” za stol (vidi Mt 26,20). Upotrebljavajući tu riječ dvaput u ovoj priči, sveti Ivan ne želi da propustimo njezinu važnost za još jedan čudesni objed—pashalni objed tijekom kojeg je Isus ustanovio euharistiju, kruh i vino s neba, kao novo svetkovanje Božjeg izbavljenja Njegovih narod. Pashalno janje slavilo je oslobađanje Izraela od fizičkog ropstva. Euharistijski kruh i vino spominju i uprisutnjuju naše oslobođenje od grijeha i smrti. Janje Božje naš je novi pashalni obrok.
Svi su gladni bili nahranjeni čudesnim umnažanjem kruhova i riba. Isus je nemoguće pretvorio u stvarno. Zapravo, bilo je čak i ostataka, koji su predstavljali a preobilje Božje odredbe za potrebe ljudi. Ovo je odjek izjave upravitelja na svadbi u Kani, kada je kušao čudesno vino i prepoznao da je daleko bolje čak i od “dobrog vina” koje je mladoženja prvo poslužio (vidi Iv 2,10). Kako je ovo bogata metafora za to kako se Bog brine za nas – naše “nemoguće” postaje “više nego dovoljno” i “najbolje”!
Isusovo čudo je naravno oduševilo mnoštvo. Prepoznali su da je On “zaista Prorok” kojeg je Mojsije obećao da će ga Bog poslati (vidi Pnz 18:15-19). Međutim, nije bilo vrijeme da Isus postane kralj. On bi, doista, primio krunu i bio objavljen svijetu kao “Isus, kralj Židova”, ali Njegovo prijestolje bio bi Križ. Za sada je Isus učinio čudo kako bi pomogao svojim učenicima da bolje razumiju (sjetite se da ova priča počinje testom za njih) čudesni obrok koji je čekao njihovu budućnost. Dakle, “ponovno se povukao sam u planinu.”
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, volim ovu sliku kako hraniš gladne ljude na nevjerojatan način. Pomozi mi da se toga sjetim kada budem gladovao za Tvojom pomoći.
Prvo čitanje (Pročitajte 2. Kraljevima 4,42-44)
Elizej, učenik i nasljednik proroka Ilije, živio je u 9th stoljeća prije Krista Ilija je bio taj koji je pozvao vatru s neba na planinu Karmel dok je pozivao izraelski narod da napusti svoje bezobzirno idolopoklonstvo i vrati se svom Bogu. Elizej je bio njegov mlađi suradnik. Kad je Ilija trebao otići s ovoga svijeta, upitao je Elizeja što će biti njegova posljednja molba. Elizej je tražio “dvostruki dio” Ilijinog proročkog duha (vidi 2. Kraljevima 2:9), i to je ono što je dobio. Činio je mnoga čuda i imao veliku službu među svojim narodom.
U našem čitanju vidimo da je jedan čovjek donio Elizeju ječmene kruhove “napravljene od prvina” njegovog usjeva. Ovo bi bilo prineseno kao žrtva svetom Božjem proroku. Elizej je trebao nahraniti društvo ljudi koji su bili s njim (vjerojatno proročka škola), pa je zapovjedio da im se da kruh. Sluga uviđa nemogućnost nahraniti toliko puno s tako malo. Elizej je inzistirao i izrekao i proročanstvo od Boga: “Oni će jesti i ostat će nešto.” Upravo se tako dogodilo.
U našem evanđelju sasvim je moguće da je Andrija imao na umu ovu povijest kada je Isusu govorio o ječmenim kruhovima i ribama. Zanimljivo je da je sam Isus bio mlađi (samo šest mjeseci, naravno) prorok od svog rođaka, Ivana Krstitelja, no moglo bi se reći da je imao “dvostruki udio” Krstiteljeva duha, po tome što je Njegovo djelo bilo veće od Ivanova . Isto tako, Isus je rekao svojim učenicima, kad ih je trebao napustiti, da će činiti “veća djela” od njega, jednom kada on ode k Ocu (vidi Iv 14,12) i pošalje im Duha Svetoga. Isus je na Posljednjoj večeri dvanaestorici dao čudesan kruh i vino; njihovi nasljednici danas hrane cijeli svijet ovim rajskim obrokom.
Zaista dupla porcija.
Mogući odgovor: Oče, oprosti mi za vrijeme kada sam sumnjao da možeš zadovoljiti potrebe koje me pritišću.
Psalam (Pročitaj Ps 145,10-11; 15-18)
Psalmist nam pomaže razumjeti da je Božja opskrba fizičkom hranom za Njegov narod (čak i kada je bila opskrbljena nadnaravno) u Starom zavjetu bila jednostavno početak Njegove potpune opskrbe za njih: „Ti otvaraš svoju ruku i zadovoljavaš želju svega živoga .” Glad za hranom je jedan od naših najosnovnijih ljudskih tjelesnih nagona, ali čak i kada se zadovoljimo, mi “gladujemo” za mnogo više od hrane – ljubavlju, pravdom, blizinom Onoga koji nas je stvorio. Psalmist se raduje spoznaji da će se Bog brinuti i za nas u svim tim potrebama.
Isus je, u našem Evanđelju, pripremio svoje učenike da shvate da dolazi obrok koji će daleko nadmašiti ono što bi bilo “dovoljno” da zadovolji najdublju ljudsku glad. U Euharistiji možemo pjevati s psalmistom, „Ruka nas Gospodnja hrani; On odgovara na sve naše potrebe.”
Mogući odgovor: Psalam je, sam po sebi, odgovor na druga naša čitanja. Ponovno ga pročitajte uz molitvu kako biste ga učinili svojim.
Drugo čitanje (Pročitaj Ef 4,1-6)
Naša čitanja poslanica posljednjih nekoliko tjedana provela su nas kroz poslanicu svetog Pavla Efežanima. Odabir, koji nam je trebao pomoći da se upoznamo s ovom vrlo važnom poslanicom, ne čini se uvijek odmah povezanim s drugim našim čitanjima. Općenito, kada se to dogodi, pomaže ako se zapitamo: “Je li poslanica na neki način praktičan primjer naše evanđeoske teme?”
Današnja čitanja pomogla su nam razmišljati o tome kako Bog hrani svoj narod nadnaravnom hranom, Tijelom i Krvlju Isusovom. Sveti Pavao sada od nas traži da, poznavajući Božji dar nama u Euharistiji, “živimo dostojno poziva” koji smo primili. On nam, na praktičan način, objašnjava kakav bismo život trebali voditi kada se hranimo kruhom nebeskim.
Može se sažeti u jednu riječ – jedinstvo. To je, naravno, ljudska glad duboka kao i sve što osjećamo za hranom. Budući da smo na sliku i priliku Božju, osposobljeni smo za vrstu jedinstva koje povezuje Trojstvo u ljubavi. Sveti Pavao nas potiče da to zapamtimo i živimo u skladu s tim. On želi da “nastojimo očuvati jedinstvo Duha vezom mira” – u našim obiteljima, u Crkvi, u svijetu. Kada to učinimo, naša duboka glad za jedinstvom je zadovoljena, zadovoljena u stvarnosti “jednog Boga i Oca svih, koji je nad svima i kroz sve i u svemu”.
Mogući odgovor: Oče, tvoja je hrana namijenjena hraniti me za svetost. U tu svrhu, molim te, pomozi mi da danas budem mirotvorac, uvijek tražeći jedinstvo.
Autor fotografije Marke i ljudi na Unsplash
